Sjedio je u kafiću Škorpija, pio kavu sa Svemirom Vrankom iz Antiratne i razmišljao koliko su ti volonteri ludi, više ili manje od njega? Nije mu bilo žao što je potegao do tog podijeljenog grada, David Byrne, legendarni frontman Talking Headsa, tog ljeta 1994. u posjeti Volonterskom projektu Pakrac.
Kai Erikson nije bio celebrity tog ranga no u Pakrac je dolazio kao predsjednik Saveza američkih sociologa, da nas čuje, podrži, pita i zapiše što je čuo. Bilo je tu kao gostiju i gradonačelnika europskih gradova koji su spavali na krevetima na kat i čekali red za kupaonicu, svirao je i Seven Kevins band kojeg se lako nađe i na You Tubeu, snimila je dokumentarac i njemačka ZDF televizija.
Znam, znam da nikako nije u redu tekst o preko četiri stotine međunarodnih volontera početi s imenima ljudi koji se u Pakracu tih ranih devedesetih nisu ustajali u šest ujutro i zajedno s domaćim ljudima išli na gradilišta, preciznije, čistilišta ruševina. Iako među njima gotovo da i nije bilo građevinara ili stolara žalili su se najviše ne na naporan rad nego na - pauze. "Kava pauza, rakija pauza, cigaret pauza, pauza pauza, ručak pauza, ..." svakidašnja žalopojka stranih volontera te 1993. Objašnjavajući im da cilj našeg prisustva u Pakracu nije fizička obnova nego, kako je to UN zvao - društvena, da samo prisustvo "normalnih" stranaca koji nisu došli zbog novaca, politike ili karijere, djeluje ljekovito i mnogo znači ljudima ratom traumatiziranim; razgovarajući o solidarnosti, stradanjima, izdajama, očekivanjima, pomaganjima, nasilju i nenasilju, sami smo rasli i učili i učili.
Pomirenje? Nije li Larry nešto krivo shvatio? Etiketa "rada na pomirenju" pratila je Volonterski projekt Pakrac od samog početka. Blagonaklono gledajući na tu našu tadašnju traumu mogu reći da nam je to etiketiranje služilo i kao lakmus. Svi oni koji su nas tapšali po ramenu zbog "sjajnog rada na pomirenju" nisu ništa shvatili. Može se reći - odustajanjem u startu od rada na pomirenju te prerane 1993. mi smo taj isti rad pažljivo i započeli.
Ulaskom u EU taj je rad dobio novu dimenziju, no nije završio. Za nekoliko dana u Pakracu se okupljaju bivši volonteri, nekad tridesetogodišnjaci, danas dva desetljeća stariji. Nekad studenti danas UN eksperti, priznati muzičari, autori knjiga, roditelji - no uvijek i prije svega - osviješteni i aktivni građani, nenasilju posvećeni. Čini li ih to čudacima? Pa, da, ako čudnim smatrate stav da nam je Planet ozbiljno narušenog zdravlja i da svatko ali - halo! - baš svatko mora aktivno raditi na posljedicama narušavanja klime. Čudaci, ako na oružje ne gledate kao na jako lošu igračku za djecu, o plastičnim govorimo, a o pravom tek ... nije ni šala spominjati ga. Čudaci jer smatraju da se silom i na silu, ništa dobroga ne postiže. Čudaci koji će i za ovu 20.godišnjicu platiti sebi i put i sve troškove samo da se okupe u Pakracu. Kao i u devedesetima kada su plaćali po 150 DEM za smještaj i hranu kako bi mogli tri tjedna raditi na čišćenju cigli, tečaju engleskog ili kompjutera, pomagati starima i izoliranim domaćinstvima, prelaziti ponekad crtu razdvajanja, prenositi pisma razdvojenim obiteljima.
Pokroviteljstvo Predsjednika Ive Josipovića nad mirovnom konferencijom 6. srpnja kod nekih od njih će isprva izazvati nelagodu. Nisu oni došli u Pakrac niti 1993. niti 2013. na poziv visoke politike, ma niti one malo manje visoke, i ne očekuju zahvalu od bilo kakve politike.
Došli su u tada ranjeni, srušeni, podijeljeni Grad jer su morali nešto učiniti. Nisu se mogli nositi sa vlastitom pasivnošću kao niti s neučinkovitošću međunarodnih mehanizama. Obični ljudi došli su živjeti i raditi s običnim ljudima, donoseći normalnost koje u ratom stradalim područjima toliko nedostaje. Niz hrabrih ljudi u tadašnjem UNPROFOR-u uz niz dovoljno ludih mirovnih aktivistkinja/ica Antiratne kampanje Hrvatske pružilo im je šansu.
Tako je 6. srpnja 1993. počeo Volonterski projekt Pakrac. Najveći mirovni projekt neobičnih ljudi u Hrvatskoj. Onaj koji tadašnja hrvatska politika nikako nije voljela, ali ga je tolerirala a povremeno - valjda je to bilo jače od nje - i podržavala. Projekt suradnje s neprijateljskim, pardon beogradskim, Centrom za Antiratnu Akciju, projekt koji nije želio biti humanitarni već mirovnjački ali je svejedno uprihodovao veliku materijalnu pomoć. Projekt u kojem je smrtno stradao Urs Weber tada student od 25 godina teologije iz Davosa, projekt iz kojega su kasnije izašle Miramide - prvi treninzi Izgradnje mira u Post-YU zemljama, pa iz njih Centar za mirovne studije, Klub Žena Pakrac, DELFIN,..., UN-ov rad u Gornjem Vakufu-Uskoplju, Travniku, ...
Projekt o kojem hrvatska javnost ne zna ništa. Možda i zato jer njemu samome "reklama" nikada nije bila važnija od posjeta bakicama u Prekopakri ili Dječjih radionica u tadašnjoj RSK.
A možda i zato jer još uvijek očekujemo da će nas javnost napasti kao što u tim devedesetima nije bila spremna na pruženu ruku preko linije razdvajanja i minskih polja, na odbijanje nošenja oružja umjesto glorificiranja istoga.
Tjedan Izgradnje mira u Pakracu od 3. do 9. srpnja/ jula 2013, obilježava 20 godina od samih početaka Izgradnje mira nakon krvavog raspada SFRJ, uz Volonterski kamp mladih, okupljanje bivših volontera, Izložbu u Muzeju Grada Pakraca, Mirovnu Konferenciju i na svašta nešto još.
Uz mnoge s nama će opet biti i živa legenda mirovnjaštva, "čovjek koji je prvi počeo pisati blog na njemačkom jeziku", naravno nakon kultnih Zagreb Diary-ja i Pakrac Diary-ja, Wam Kat od kojeg smo svi učili.
Dolazi i Irina Subotić, sestra naše Jelene, prerano preminule Jelene Šantić koja je svjetla vrhunskih baletnih pozornica zamijenila mirovnim radom u podijeljenom Pakracu.
Okupljanje koje potiče da ono najbolje izađe iz nas, da budemo Ljudi u najnaivnijem, idealiziranom značenju tog pojma, da poslušamo jedni druge bez prosuđivanja, zajedno se nadahnemo jednim hrabrim nadasve ljudskim pothvatom, pogledamo što nam je činiti da nam budućnost bude bez nasilja i ratova.
Odlična prilika da se svatko od nas zapita o odgovoru na pitanje: "Što si radio u ratu, tata?"
I o jednom još važnijem - Što ću danas napraviti za mir?
