U vremenu koje obilježavaju rekordna nezaposlenost, konstantni rast cijena režija, svakodnevno propadanje firmi, horde mladih bez perspektive, parovi koji se sve teže odlučuju za roditeljstvo i umirovljenici koji posljednje godine života provode u neimaštini, ustavne garancije socijalne države ostala su tek mrtvo slovo na papiru. Povodom Prvog maja, H-Alter donosi pregled stanja u područjima koja su nekad bila znana kao socijalna.

"Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava ... Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva... Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje ureduje se zakonom i kolektivnim ugovorom... Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život", rečenice su iz Ustava koje građanima Hrvatske obećavaju socijalnu sigurnost. No u vremenu kojeg obilježavaju rekordna nezaposlenost, konstantni rast cijena režija, svakodnevno propadanje firmi, horde mladih bez perspektive, parovi koji se zbog egzistencijalnih problema sve teže odlučuju za roditeljstvo i umirovljenici koji posljednje godine života provode u neimaštini, ustavna obilježja socijalne države ostala su tek mrtvo slovo na papiru. Povodom Prvog maja, H-Alter donosi pregled stanja u područjima koja su nekad bila znana kao socijalna, a danas su, kao rezultat njegovanja neoliberalne prakse, postala glavni izvor brige svakog običnog građanina. 

Da nam živi, živi rad

Prosječnu plaću od pet do šest tisuća kuna prima samo 16 posto zaposlenih, više od 90 000 njih prima plaću manju od 2 500 kuna, a među njima je oko 8 600 radnika s plaćom nižom od 1 900 kuna - ovu su samo neke od statistika iz prošlog mjeseca ove godine, kada je zabilježen i najviši porast cijena u posljednjih dvanaest godina. Zbog  pritiska kreditnih agencija i ostalih financijskih institucija kojima se rukovode sve hrvatske vlade, cijena rada uskoro bi se mogla dodatno smanjiti, pa bi se i onaj nizak postotak "sretnika" koji još uvijek primaju kakvu-takvu plaću, mogao naći u još gorim egzistencijalnim problemima. Istodobno, za 100 000 radnika ne uplaćuju se doprinosi, a oko 80 000 njih ne prima redovito plaću. Sudbinu potonjih obično dokrajči krajnji rezultat tranzicije u kapitalistički sustav, odnosno odlazak firmi, bilo da je riječ o onima u vlasništvu hraniteljice majke države ili pak privatnih vlasnika, u stečaj.

dioki4.jpg dioki4.jpg

Nakon mjeseci naplaćenog rada, nova skupina radnika bez posla posljednjih mjeseci pridružila se statistici na burzi koja u ovom trenutku broji vojsku od gotovo rekordnih 340 000 nezaposlenih. Glavninu u toj statistici čine mladi, koji bez obzira imali diplomu ili ne, Hrvatskoj "pomažu" da se nađe na drugom mjestu po nezaposlenosti u Europi. Sukladno socijalno neosjetljivim politikama vladajućih, najavljeno je da će njihov problem biti riješen ozakonjenim volontiranjem koji će mjesečno biti plaćen sa "čak" 1 600 kuna. Zahvaljujući socijalnoj nebrizi na području rada, svakodnevnica dobrog dijela radnika postala je borba u vidu štrajka ili prosvjeda. I tako sve do odlaska na burzu.

Rebalansom po sirotinji i roditeljstvu

A na burzi ih osim beskrajnih redova očekuju mizerni dodaci za nezaposlene, koji su, sukladno socijalno neosjetljivim mjerama države, rebalansom proračuna iz 2009. godine smanjeni za gotovo 1 500 kuna. Zbog loše gospodarske situacije povećava se i stopa rizika od siromaštva pa je i primatelja socijalne pomoći sve više. Njih je u ovom trenutku već više od 100 000, a zahvaljujući projektu reforme sustava socijalne skrbi, koji se u Hrvatskoj provodio pod okriljem Svjetske banke, osnovica za utvrđivanje pomoći iznosi nešto više od 500 kuna. Dakako, riječ je o iznosu koji nikako nije dostatan za pokriće osnovnih životnih troškova.

umirovljenici.jpg umirovljenici.jpg

Nakon što se Račanova vlada opekla zbog rezanja ionako bijednih rodiljnih naknada, one su posljednjih godina zajedno s dječjim doplatcima ostale zamrznute. Rodiljna naknada u prvih 6 mjeseci dopusta jednaka je plaći, a u drugom dijelu ograničena je na oko 2500 kn mjesečno. Nezaposlene žene imaju pravo na rodiljnu naknadu od 1 663 kuna mjesečno, a žene koje rade nepuno radno vrijeme u nekim slučajevima dobivaju i manje od 500 kn mjesečno. Ukoliko je žena zbog prirode posla primorena na volontiranje, uopće ne ostvaruju pravo na rodiljnu naknadu iako joj se uplaćuju doprinosi. Iako se u maniri "socijalne" države spomenute naknade sve rjeđe režu, konstantni rast cijena hrane, vrtića i smanjena naknada za novorođene u pojedinim gradovima, sve rjeđe motiviraju mlade parove na roditeljstvo.

Od društva znanja do socijalne nejednakosti

Dodatnu brigu roditeljima stvaraju i školarine. Iako je u Hrvatskoj fakultetsko obrazovanje 50 godina bilo besplatno, odnosno financirano iz proračuna, danas gotovo 60 posto studenata plaća svoj studij. Uz sve to uočen je i konstantan rast školarina zbog čega Hrvatska spada među europske zemlje koje imaju najviše školarine za redovne studente. Skupe školarine prati i konstantno poskupljenje cijena hrane, smještaja i prijevoza pa godina studiranja sa svim troškovima prema nekim procjenama na kraju košta više od 30 000 kuna. Nova vlada navodno novim prijedlozima izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju pokazala je kako zapravo ustraje na očuvanju socijalno neosjetljive politike svoje prethodnice. Na području obrazovanja iznova se zaziva diskurs "uspješnosti" i "redovitosti" kako bi se opravdalo uništavanje civilizacijskih stečevina utemeljenih na solidarnosti i javnom dobru.

kolarine.jpg kolarine.jpg

Tijekom predizborne kampanje, Kukuriku koalicija navela je kako će studentima olakšati financijske muke tako što će im omogućiti dobivanje kredita po povoljnijim uvjetima. No iskustva u anglosaksonskim zemljama pokazuju da su upravo kreditiranjem stvorene generacije koje u život ulaze opterećene vraćanjem izrazito velikih dugova. Budući da bi kredite uzimali oni mladi koji si ne mogu priuštiti studiranje iz vlastitog života, kamate bi ponovno zaskočile one koji su u nepovoljnijem socijalnom položaju i na taj način im ponovno ograničile pristup obrazovanju. Društvo znanja? Znanost i obrazovanje kao interes društva u cjelini? Sve za interes privatnog kapitala i dokidanje socijalne države.

Zdravlje nije na prodaju

Baš poput školstva, i zdravstvo je desetljećima bilo besplatno. Polaganim reformama postepeno je uveden harač u vidu participacije, dopunskog osiguranja i administrativne pristojbe, pa danas u Hrvatskoj pravo na zdravlje najviše ovisi o financijskoj moći pojedinca. Ne bi li se prikazala socijalno osjetljivom, zadnja HDZ-ova vlada je 2009. godine odlučila kako će država za 1,5 milijuna građana preuzeti obavezu plaćanja police dopunskog osiguranja, da bi ga u svega godinu dana ponovno ukinula za dobar dio osiguranika. Time je povećan i broj onih kojima država više ne želi, a sami ne mogu plaćati dopunsko, čime se zbog financijske nedostupnosti izravno ugrožava njihovo pravo na zdravstvenu zaštitu. Uz poskupljenje lijekova zbog snažnog utjecaja farmaceutske industrije, građani Hrvatske svjedočili su i reorganizaciji bolničkog sustava, odnosno spajanju pojedinih bolnica i ukidanja odjela zbog uštede u državnom proračunu. Hrvatsku s novim ministrom uskoro očekuje i nova reforma zdravstva, koja će, prema najavama, slijediti ukupnu vladinu politiku - smanjene cijene rada i otvaranja mogućnosti za rast gospodarstva. No Vlada se ponosi i činjenicom da je postojeći zdravstveni proračun dobra startna pozicija za "obranu" ispred MMF-a, jer na zdravstvo otpada 7,8 posto  BDP-a što je manje nego što izdvajaju zemlje OECD-a. Osim toga, ministar Ostojić javno se založio i poticanje razvoja privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi preuzela dio potražnje za zdravstvenom zaštitom.

pacijenti.jpg pacijenti.jpg

Kako ističe dr. Lidija Gajski, profitno ustrojeno zdravstvo i medicina, netržišne kategorije kakve su zdravlje i život pretvaraju u robu. A da bi nešto bilo roba i imalo svoju cijenu, ono mora biti zamjenjivo i razmjenjivo. "Zdravlje i život to nisu, i zato zdravstveni sustav ne smije biti tržišno ustrojen. Smanjena dostupnost zdravstvene zaštite samo je jedna od njegovih loših posljedica. Tako ustrojen sustav gubi na efikasnosti, proizvodi goleme i stalno rastuće troškove, urušava povjerenje između liječnika i bolesnika, te postaje izvor čitavog niza etičkih dilema."

Umirovljenici - građani drugog reda

Zbog rupa u proračunu, mirovine već godinama ne rastu, a ako se tako nastavi i dalje, one bi uskoro mogle doći na iznos od 35 posto od prosječne plaće. Već sada prosječna mirovina iznosi 2 160 kuna,a prema podacima Nezavisnog hrvatskog sindikata, ona pokriva tek 60 posto potrošačke košarice.  No tu nije kraj crnim statistikama. Budući da više od 50 posto umirovljenika prima manju mirovinu od prosjeka, proizlazi da je siromašan svaki drugi umirovljenik. Kako za većinu umirovljenika, čiji se broj u posljednjih dvadeset godina udvostručio, mirovina više nije  dovoljna za normalan život, sve ih je više građana primorano ulagati dodatnu privatnu mirovinu. Uz konstantnu težnju za povisivanjem gornje granice za odlazak u starosnu mirovinu, u posljednje vrijeme političke elite navode i potrebu za interveniranjem u mirovinsko-osiguravateljsku politiku i to na način da se povećaju izdvajanja u drugi mirovinski stup. Time bi se mirovine prepustile tržištu kapitala, a država bi, po tko zna koji put, umjesto ostvarivanja prava na dostojan život zapisanog u Ustavu, stala u obranu financijskog sektora.


milicic.jpg milicic.jpg

Siniša Miličić, Regionalni industrijski sindikat: Radnici na svojim plećima iznose krizu

Povijest je ta koja je dokazala da radnici kreću u borbu onog trenutka kada nemaju što izgubiti

Prijedlog ozakonjivanja volontiranja nije ništa drugo do li novi oblik robovlasništva. Budući da nakon završetka obrazovanja mladi nažalost nemaju posao, primorani su pristati biti u robovskom položaju. Na taj način ih se ponižava i daje im se do znanja da su manje vrijedni, da su niža klasa. Još ako im se zaprijeti oduzimanjem zdravstvenog osiguranja, do kraja će biti primorani pristati na takve uvjete. Tim potezom Vlada bi srušila cijenu rada jer će poslodavci uvijek radije uzimati one radnike koji će praktički raditi besplatno. Smatram da je Vlada najavom o volontiranju dodatno željela uzburkati javnost kako bi građanima skrenula pozornost s povećanja cijena režija.

Vlada trenutno ne želi ići u direktne intervencije u postojeći Zakon o radu, koji uopće nije rigidan, jer želi izbjeći sukobe sa sindikatima. No sve ovo što rade jest promjena Zakona na mala vrata i to će im se prije ili kasnije odbiti o glavu. Činjenica je da se stalno govori o krizi i kako je se mora prebroditi, a na kraju će tu krizu na svojim plećima iznijeti građani, posebice radnici. Istovremeno se onima koji su tu krizu proizveli i onima koji ostvaruju enormne profite, ništa ne uzima. Godine su trebale radnicima da se izbore za bolje uvjete rada, a danas nezaposleni ljudi, budući da nemaju izbora, više niti ne pitaju ni za radno vrijeme. Time se reducira socijalna država čija su obilježja navedena i u Ustavu. Iako su hrvatski građani poprilično strpljivi, smatram da bi moglo doći do neželjenih reakcija ako ih država i u budućnosti ne bude štitila  i ako se zakoni i dalje ne budu provodili. Povijest je ta koja je dokazala da radnici kreću u borbu onog trenutka kada nemaju što izgubiti.  

renata_jelusic.jpg renata_jelusic.jpg

Renata Jelušić, RODA: Djecu i roditelje trebamo štititi i u najosjetljivije vrijeme

U današnje vrijeme nesigurnosti, nezaposlenosti i sve nižeg standarda, izuzetno je važno očuvati barem  postojeću situaciju za nove roditelje

Iako je naknada za vrijeme roditeljskog dopusta dosta niža od prosjeka plaće u Hrvatskoj, velik broj žena ostaje na dopustu do djetetovih godinu dana. Dijete je u tom periodu najosjetljivije i nije spremno za odvajanje od roditelja i institucionalnu skrb. Imajući u vidu potrebe djeteta, možemo reći da smo zadovoljni što je jednogodišnji rodiljni/roditeljski dopust jedno od nasljedstava bivše države. Iako političari često naglašavaju primjere iz zemalja zapadne Europe, SAD-a itd., u kojima roditelji ostaju kod kuće s djetetom puno kraće, jedino se SDP 2001. godine "usudio" smanjiti dio roditeljskih prava, bio je ukinut trogodišnji dopust i smanjene rodiljne naknade, što je rezultiralo velikim nezadovoljstvom i, između ostalog, potaknulo i osnivanje roditeljske udruge RODA, a kasnije dalo priliku HDZ-u graditi dio kampanje na vraćanju roditeljskih prava.

Iako bi za optimalan početak djetinjstva i roditeljstva bilo dobro uvesti još neka poboljšanja u sustavu rodiljnih i roditeljskih dopusta i naknada, u današnje vrijeme nesigurnosti, nezaposlenosti i sve nižeg standarda, izuzetno je važno očuvati barem ovakvu postojeću situaciju za nove roditelje. Bilo kakvo smanjenje prava bi uz opću nesigurnost imalo velike i dalekosežne posljedice na natalitet. Sve političke strane su na neki način dale do znanja da nemaju namjeru smanjivati roditeljska prava, bilo zbog svjesnosti opasnosti za natalitet, bilo zbog nepostojanja za državu "jeftine" alternative za čuvanje djece mlađe od godinu dana, bilo zbog straha od reakcije javnosti koja je barem po ovom pitanju dosta složna - djecu i roditelje u najosjetljivije vrijeme ipak trebamo i dalje štititi.

andrea_milat.jpg andrea_milat.jpg

Andrea Milat, Akademska solidarnost: Nova vlada nastavlja s devastacijom socijalne države

Posljednjih dvadesetak godina u polju znanosti i obrazovanja događa se paradigmatski pomak kojim se obescjenjuje vrijednost obrazovanja za društvo. Na obrazovanje se sve manje gleda kao na sektor od kojeg koristi ima cijelo društvo te za kojeg je stoga zadužena država. Umjesto toga, na njega se pogrešno i parcijalno počinje gledati samo kao na investiciju pojedinca u vlastitu budućnost. Pri tome se tu vlastitu budućnost promatra samo i jedino kao mjesto pojedinca na tržištu rada, a ne kao na njegovo mjesto u društvu. Ovim paradigmatskim pomakom obrazovanje od socijalne i vrijednosne kategorije postaje tržišna kategorija, odnosno mjesto stvaranja profita. Da bi to bilo moguće nužno je provesti socijalizaciju troškova.

Na obrazovanje se pogrešno i parcijalno počinje gledati samo kao na investiciju pojedinca u vlastitu budućnost

Socijalizacija troškova počela je uvođenjem školarina, koje su eksponencijalno i nekontrolirano rasle dok studenti i studentice svojim prosvjedima i akcijama nisu zaustavili taj rast, zatim neadekvatnom brigom o troškovima života u mjestu studija, bijednim sustavom stipendiranja, a nastavila se rezanjem socijalnih prava: od ukidanja besplatnog prijevoza do postroživanja pravila o ostvarivanju prava na subvencioniranu prehranu. Ovakvo prebacivanje tereta financiranja obrazovanja od strane države na teret pojedinaca u konačnici može rezultirati samo izrazitom klasnom stratifikacijom, s obzirom na to da pristup višim stupnjevima obrazovanja obiteljima s lošijim socioekonomskim statusom postaje sve manje dostupno. Osim samih troškova studija, troškovi života u mjestu studiranja sve su viši, dok je životni standard građana sve manji. Pritom se iz vida ne smije ispustiti niti činjenica da Hrvatska ima nezaposlenost višu od 20 posto, pri čemu se nezaposlenost mladih kreće oko 50 posto. Udio visokoobrazovanih u strukturi radno sposobnog stanovništva iznosi svega 18 posto, dok je cilj Europske unije da 50 posto njezinih građana u dogledno vrijeme postane visokoobrazovano. Hrvatska si je tu prečku postavila nešto niže - na 30 posto. No, taj cilj postavljen je samo deklarativno bez stvarne političke volje da se to i ostvari. S obzirom na to da je za provođenja takvih mjera nužno povećati sredstva javnih ulaganja u obrazovni sustav, a takva se ulaganja u Hrvatskoj ne događaju, evidentno je da i nova Vlada nastavlja s komercijalizacijom obrazovanja i devastacijom socijalne države.

gorjanski_banka.jpg gorjanski_banka.jpg

Dr. Dražen Gorjanski, autor knjige Korupcija u hrvatskom zdravstvu: Naše zdravstvo došlo je u teško stanje zbog privatizacije

Valja znati da je neoliberalni pristup zdravstvu istoznačnica za vrlo skup i isto toliko neučinkovit zdravstveni sustav

Dostupnost i relativno visok stupanj pravednosti u raspodjeli zdravstvenih dobara, odnosno visok stupanj "zdravstvenog blagostanja", još uvijek obilježava naše zdravstvo. No, veliki dugovi zdravstva, 7,55 milijardi, za koje, začudo, nitko nije odgovoran, gospodarska kriza s naznakama daljnjeg smanjivanja zdravstvenog proračuna te okretanje Vlade neoliberalnom pristupu zdravstvu kroz rasprodaju putem raznih koncesija, JPP-ova, outsourcinga i spin offova, nagovještava skori kraj takvog stanja. Iako nas neoliberalno nastrojeni gospodarstvenici uvjeravaju kako nagomilane teškoće u zdravstvu upućuju na nužnost njegove privatizacije i uvođenje tržišnog poslovanja, istina je upravo suprotna; naše zdravstvo uglavnom i jest došlo u teško stanje jer je provedena privatizacija i uvedeno tržišno poslovanje. Prodali smo svoje tvornice lijekova, privatizirali ljekarne, obiteljsku medicinu, kućnu njegu, ortopedske kuće i sve što se moglo privatizirati, sklopili ugovore s privatnim bolnicama i poliklinikama, prisilili javne bolnice na tržišno poslovanje, a potom se čudili porastu troškova, narasloj korupciji i sve težem stanju u zdravstvu.

Valja znati da je neoliberalni pristup zdravstvu istoznačnica za vrlo skup i isto toliko neučinkovit zdravstveni sustav. Taj je sustav obilježen velikim brojem potpuno neosiguranih osoba (u SAD-u ih je oko 45 milijuna), porastom bolesti i umiranja zbog nedostatka ili nedovoljne zdravstvene skrbi (u Americi gotovo 45.000 osoba svake godine umre samo zbog toga što si ne može platiti primjerenu medicinsku skrb) kao i velikim broj osiromašenja u slučaju oboljenja od težih bolesti (u Americi je oko 60% osobnih bankrota uzrokovano troškovima liječenja). Uzimajući u obzir dosegnutu razinu zdravstvenog blagostanja u nas, rasprodaja zdravstva i neoliberalni pristup nije samo neznalački čin i stručni i gospodarski promašaj, to je ujedno i nazadni, anticivilizacijski postupak, postupak koji zdravstveni sustav, ali i cijelo društvo vraća korak unazad. Drugo je rješenje obnova zdravstva (uređenje bolničkog sustava, jačanje obiteljske medicine, izgradnja državne tvornice lijekova i ortopedskih pomagala, razdvajanje privatnog i javnog, uvođenje potpune transparentnosti potrošnje te suzbijanje korupcije). Takvom bi re-formom (postupak vraćanja de-formiranog, izobličenog, unakaženog zdravstva njegovoj prvotnoj zadaći) ne samo očuvali nego i znatno unaprijedili postojeće zdravstveno blagostanje. No, pitanje je imamo li znanja i hrabrosti za takav podvig.   

bezovan.jpg bezovan.jpg

Prof.dr.sc Gojko Bežovan, profesor Socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu: Postojeći mirovinski sustav ne računa na socijalnu osjetljivost već klijentelizam

Mi onim građanima koji su bogati, koji imaju novaca da se privatno osiguraju, još dajemo premiju na štednju

Mirovinski sustav u Hrvatskoj reformirala je Svjetska banka, to je bila reforma odozgo, svojevrsna kolonizacija prije koje nije uslijedila gotovo nikakva javna rasprave. Donošena reforma pati od velikog demokratskog deficita i ona nije vlasništvo naših građana, koji uopće nisu adekvatno informirani o njoj iako utječe na njihove živote. Ako gledamo na uže područje mirovinskog osiguranja, onda ta reforma treba ući u udžbenik društvenih znanosti kao primjer neuspjele reforme koja nije imala jasne i prihvatljive ciljeve i gdje su naknadno urađene intervencije koje su taj sustav dovele do  neodrživosti. Nedavno učinjena analiza u Poljskoj ukazala je na neodrživost tog sustava u kojem se "pumpa" drugi stup i tamo je on najzad ukinut. Takav model uopće nije socijalno osjetljiv i doveo je sustav u veliku krizu. Kod sustava socijalne sigurnosti vrijedi načelo da on treba biti temelj socijalne, političke i gospodarske stabilnosti zemlje i da ga se ne smije dovoditi u nikakve rizike, a budući da smo mi to napravili, ugrožen je naš socijalni i gospodarski razvoju. Sustav kojeg imamo ne računa na socijalnu osjetljivost već klijentelizam.

Očekivao bih da je ova vlada svjesna tih činjenica i da ona već žurno s novim rebalansom proračuna radi na ukidanju premija u trećem stupnju mirovinskog osiguranja. Naime, mi onim građanima koji su bogati, koji imaju novaca da se privatno osiguraju, dajemo premiju na štednju. Vlast također žurno treba promijenit i zakon o isplatama otpremnina jer se ne mogu isplaćivati visoke otpremnine za famozne poslovno ili osobno uvjetovane otkaze. Dakle, primitka visokih otpremnina odmah nam oživi tržište automobila, a da se pri tome ne plaćaju ni porezi, ni prirezi ni doprinosi. A s druge strane imamo umirovljenike siromahe koji jedva preživljavaju. Dakle, trebali bi težiti reformi u prvom stupnju na način da uplaćeni doprinosi budu izraz visine mirovina koje će građani dobivati u starosti.


internews.jpg
<
Vezane vijesti