Sarajevo film festival krasi naziv koji je, uostalom kao i ZFF, potpuno neprikladan BHS jeziku/jezicima; ispravno bi bilo Sarajevski filmski festival. Naravno riječ je o ciljanju na stranu publiku i sudionike. Ne bi bilo loše da je u upotrebi i domaća varijanta, s obzirom da domaća publika čini znatnu većinu gostiju. Ali, u konstelaciji u kojoj je biti Balkanac sramota, Sarajevo film festival zvuči mnogo više cool, naziv koji kolonizirana svijest Balkanaca shvaća kao korak prema spasu koji se, naravno, nalazi na Zapadu. Dakle, na četrnaestom Sarajevo film festivalu prikazana su, unutar natjecateljskog programa dugometražnog igranog filma, dva hrvatska filma. Riječ je o petini ukupnog programa u toj kategoriji, i ravno polovini filmova koji dolaze s postjugoslavenskih prostora. Priličan uspjeh hrvatske kinematografije, no šuškalo se o mlakoj konkurenciji u tom, ipak najzanimljivijem programu. Od ta dva filma, Buick Riviera je osvojio glavnu nagradu, Srce Sarajeva za najbolji igrani film, te nagradu Srce Sarajeva za najboljeg glumca, i to - dvostruku! Naime, žiri je, specijalno za ovu prigodu, nagradu dodijelio dvojici glumaca koji nose Rušinovićev film - Slavku Štimcu u ulozi Hasana Hujdura, i Leonu Lučevu kao Vuki Šalipuru. Predsjednik žirija, turski redatelj Nuri Bilge Ceylan (režiser zaista majstorskog filma Tri majmuna prikazanog izvan konkurencije) izjavio je da je žiri odluku donio jednoglasno. S druge strane, Matanićev potencijalno zanimljiv film Kino Lika nije osvojio ništa i izazvao je podijeljene reakcije. No krenimo redom. Osobnosti i predrasude Buick Riviera, koliko god Jergović pokušavao servirati autsajderski imidž filma, zapravo je od početaka bio predodređen za uspjeh. Naime, iza Buicka stoje vjerojatno najmoćniji i nedodirljivi mogul novije hrvatske književnosti, te režiser koji je devedesetih režirao alternativni, jarmuschevski film Mondo Bobo koji je stekao kultni status među mlađom publikom. Sve u svemu, sve osim makar nekakvog uspjeha bio bi debakl, koji bi Jergović vjerojatno bez imalo problema prikazao kao dokaz elitne kvalitete. Srećom, Buick Riviera jest dobar film, kao što je Buick Rivera (razliku u nazivu Jergović objašnjava u linkanom tekstu) prilično dobra novela. No to je i film koji pati od izraženih problema.
Radnja filma (prilično reducirana u odnosu na novelu, s potpuno drugačijim završetkom; potpuno legitiman potez kojim se mnogo dobilo na intenzivnosti, a sačuvana je okosnica) je sljedeća: izvan grada u Oregonu slučajno se sreću Bošnjak Hasan i Srbin Vuko. Vuko spremno priskače Hasanu u pomoć nakon prometne nezgode (nećemo bit k`o ovi američki šupci). Vrlo brzo se među njima razvija animozitet uzrokovan njihovim nacionalnostima, makar ga Rušinović i Jerga nastojali prikazati kao posljedicu karakterâ likova, a ne njihove etničke pripadnosti. Naime, tvrditi da je Vuko samo jedan čovjek, a nikako tipični Srbin pomalo je iluzorno s obzirom da je u filmu prikazan kao tipični srpski junak: pomalo demonski, šarmantni, (samo)destruktivni hazarder koji igra na sve ili ništa gazeći bez ustručavanja tuđi i vlastiti život. Hasan je, s druge strane, klasični bosanski egzistencijalist, netko tko naizgled rezignirano osjeća postojanje, iz koga izbija sevdah i fatalističko prihvaćanje sudbine. Dva karaktera jesu dvije bitno različite, individualne osobnosti, no te osobnosti su konstituirane od nacionalnih predrasuda! Bez sumnje, kao što Pavičić ispravno primjećuje, film jasno sadržava šovinističke stereotipe (čak eksplicitno navedene: takvi ste vi muslimani; ja sam Srbin jedan kroz jedan), i to skoro do samog kraja. Naime, nakon početnog bratimljenja (Ti si naš!, navedena opaska o šupcima) dolazi do svađe, te sukoba: Vuki postaje bitno poniziti Hasana otimanjem automobila do kojeg je Hasanu izuzetno stalo (Taj Buick Riviera, to je moja Amerika; što bolje predstavlja Ameriku od ogromnog, klasičnog automobila; tehnofilija u najboljem ruhu) i to ispred njegove žene, davanjem ponude koju Hasan ne može odbiti. Dva čovjeka vode sjajnu bitku riječima: duga scena za stolom u drugom dijelu filma je pravo remek-djelo, puno efektnih obrata - ništa ti nemaš, Vuko, nagled`o sam se ja takvih k`o ti vrlo lako postaje ništa ti nemaš, moj Hasane. Zapas`o to malo jadnice... Najveća mržnja, kao što je Freud primjetio, uvijek je među sličnima; narcizam malih razlika. Intenzitet proistječe iz sukoba dva čovjeka koje toliko toga povezuje, a ipak su esencijalno različiti. Ivan Lovrenović mnogo je pisao o bosanskom kulturnom paradoksu: Srbi danas gledaju u Beograd, Hrvati u Zagreb, dobar dio Bošnjaka u islamski svijet, a stoljećima su sva tri naroda bili daleko sličniji jedni drugima; npr. BiH Hrvati su, kulturno i mentalitetno, daleko sličniji BiH Srbima i Bošnjacima nego recimo Zagorcima, Slavoncima, itd. Tragično jest da je pitanje koliko će dugo to još biti tako.
Film ipak nacionalne stereotipe ne prihvaća u cijelosti, nego se njima poigrava i potkopava ih donekle nezavisnom karakterizacijom, kako tokom verbalnog ruleta, tako i završnim obratom koji se definitivno ne uklapa u karađićevsko-četničke stereotipove o pasivnosti Bošnjaka (Hasan naizgled prihvaća Vukinu ponudu kako bi ga se riješio, no reže kočnice na autu i šalje Vuku u smrt). Iako, teško se oteti dojmu da je Buick metafora Bosne nad kojom Vuko vrši otmicu ili silovanje (u jednom momentu gotovo se čini da će preoteti i Hasanovu ženu). Paralelizam Vuke i Hasana također se pojačava činjenicom da su obojica nesretni u braku. Stječe se dojam kao da Jergović i Rušinović žele reći: stereotipovi, ima tu nešto, ali to nije cijela istina i to jest vrijednost filma. Osim toga, jedan veliki plus ide filmu zbog nepoštivanja posvuda nametane ideologije političke korektnosti koja bi u ovom tematskom okviru bila savršeno promašena. Uvjerljivo najgori dio filma su Hasanova prisjećanja, dana u crno-bijeloj fotografiji i autorskim kadrovima. Narušavaju strukturu i uništavaju ritam bez da uspostavljaju nekakvu komunikaciju s ostatkom filma, čime je Rušinović platio priličan danak jeftinom artizmu koji na zgodne crno-bijele prizore kriči umjetnost!. U svakom slučaju potpuno promašeno: kompleksnost Hasanovog unutrašnjeg života i traumatska prošlost mogla se (i morala) izraziti drukčije. Kamera je vješta i inovativna, no ponekad i preartificijelna. Fotografija je jako dobra: film je sniman u gradu Fargu u Sjevernoj Dakoti, i potpuno bijeli, monotoni sniježni prizori djeluju minimalistički, tako da forma pomaže reducirati film na bitan sukob dva karaktera (za razliku od navedenih reminiscencijskih kadrova). Buick Riviera je relativno uspio film s jasnim propustima. Lučev i Štimac briljantno nose film i potpuno zasluženo osvojili nagrade. Upitno je da li se isto može reći i za film u cijelosti. Dodajmo da je u općoj atmosferi (većinom samo) priče o pomirbi, u multikulturalnom Sarajevu (koje je upravo bojalo pločnike u zeleno, službeno, kako bi bilo više zelenih površina), priča koju nose Srbin i Bošnjak, a napisao ju je Hrvat, vjerojatno bila predodređena za glavnu nagradu. Izokrenuta Arkadija Film Kino Lika, snimljen po istoimenoj zbirci priča Damira Karakaša, vjerojatno će izboriti kultni status među određenim dijelom publike čak i u slučaju da ga mainstream brzo zaboravi. Kako je redatelj Matanić rekao, film je izazvao veliki odaziv, a projekcije su bile rasprodane dan prije prikazivanja. Film je dobio potporu upravo preko Sarajevo film festivala kroz program CineLink namijenjen mladim redateljima iz regije. Kino Lika su mnogi ocijenili kao bespotrebno i pretjerano šokantan. Riječ je o reakcijama koje dolaze od onih koji nisu čitali Karakaševu zbirku. Naime, zbirka je i postala kultnom upravo ekstremnim naturalizmom, brutalnom groteskom i hiperbolom. Karakaš je izgradio Liku kao svojevrsnu izokrenutu Arkadiju u kojoj se lome sve logičke kategorije, a smiješno i morbidno su nerazdvojno povezani. Naravno, tu Arkadiju nastanjuje niz bizarnih likova karakteriziranih konstantnim psovanjem i snažnim, očuđujućim ličkim dijalektom, reduciranim na puke beckettovske ljudske karikature. Jedan od najzanimljivijih Karakaševih postupaka je svakako miješanje i zamjena inače čvrsto razdvojenih kategorija, (npr. ljudskog i životinjskog, ili kobasice kao simbol prepoznavanja umjesto cvijeća na sastanku naslijepo) čime je postigao snažan efekt gađenja. Zanimljiv je odabir baš Like (logično, pošto je Karakaš Ličanin iz Brinja) u doba kada se hrvatski identitet uglavnom konstruira oko sljedeće osovine: Zagreb kao centar te opoziciona, ali lijepa, dakle unovčiva, dalmatinska obala. Sam naziv Kino Lika osim na Liku aludira i na nekadašanje zagrebačko kino koje je nudilo erotski program. Sve u svemu, pretjerano vulgarno i groteskno su nužni sastojak, a ne problem ovog filma. Problem je kako visoko specifičnu priču uspješno prevesti u drugi medij.
To je Mataniću tek donekle uspjelo. Doduše, dodatna poteškoća je to što su inače odvojene Karakaševe priče ovdje zahtjevale bar dodirivanje. Osim toga, opravdano je izvršena redukcija - film se bavi samo trima pričama. Problematična je upravo samo režija: film ponegdje gubi ritam i postaje naporan; osim toga, povremeni autorski kadrovi koji trebaju dodatno očuditi ličku zbilju ne uspijevaju. Razlog je taj što film obiluje lucidnim, hiperrealističkim grotesknim momentima te paralelni, mistifikatorski trenuci djeluju suvišno. Ako su i trebali sugerirati nekakvu egzistencijalnu mučninu, gledatelj ih zapravo poima kao dosadne. Osim toga, dvije priče - Olgina i Mihina - su daleko više međusobno integrirane nego treća, što malo bode oči. Naime, s obzirom da je riječ o jedinoj priči koja ima sretan završetak, doživljaj bi bio intenzivniji da se poradilo na povezanosti s ostatkom filma. Od samog početka filma prizorima ličke pustare i likova reduciranih gotovo na animalnost jasno je da je katastrofa neizbježna, no treća priča (Ivo Gregurović u glavnoj ulozi) sadržava i poganski moment obnove, vrijeme koje teče da bi se opet vratilo, katastrofa nakon koje dolazi procvat itd.) ali i kršćanski moment s obzirom na mesijanske konotacije bolesnog djeteta. Filmom prolazi čitava galerija likova dobro poznatih iz hrvatske svakodnevnice - npr. seoski liječnik kao cinični, manipulatorski Blut und Boden ideolog, karikaturalni, rezignirani i ogorčeni policajac, otac ponešto poremećenog, no iznimno nogometno talentiranog Mike gonjen je bijesnim i frustriranim ambicijama, itd. Pohvalu svakako zaslužuje Areta Ćurković za zahtjevnu ulogu Olge. Naime, s obzirom da se Matanić (opravdano) odlučio za minimalistički pristup i hladnu, distanciranu režiju, te da njen lik nema mnogo rečenica u filmu, njoj je preostalo da dočara ulogu isključivo tjelesnom ekspresijom. Osim toga, većina pritužbi na pretjeranu šokovitost vjerojatno dolazi zbog završne scene u kojoj Olga pokušava kopulirati sa svinjama.
Potpuno nov moment u odnosu na predložak je uvođenje projekcije filma o kung - fu Tesli unutar samog filma Kino Lika, osvježavajuć i funkcionalan moment campa unutar inače sardoničkog svijeta. U čitavom filmu ne postoji niti jedna pozitivna ličnost s kojom bi se gledatelj mogao identificirati - Olga predstavlja duboki ponor primitivne, nerealizirane seksualnosti koju nadoknađuje neograničenim prežderavanjem. Eventualno u obzir dolazi Mika (Krešimir Mikić), čija blaga poremećenost i odbijanje da igra po zlobnim intrigama svoje okoline izazivaju simpatiju. Nagovješten je i moment njegove harmonije s prirodom za razliku od okružujuće degenerirane ljudskosti, no upravo u tom momentu Mika skrivi smrt vlastite majke. Film je u neku ruku nošen Reichovom postavkom da psihički problemi radnika nisu ništa drugo nego profinjene neuroze buržuja u svojoj grubo materijalnoj, grotesknoj realizaciji. Činjenica koja se dodatno pojača time što se ovdje radi o seljacima, a ne o radnicima, a što odgovara Karakaševoj izjavi da je htio prekinuti s ikakvom idealizacijom sela. Selo je zlo, grubo i brutalno, mnogo više nalik primordijalnom paklu nego nekakvom izgubljenom raju. Na samom snimanju filma dolazilo je do tuča među statistima, mahom lokalnim ljudima, a jedan je izboden nožem. Sam Karakaš u filmu ima cameo ulogu, glumeći lokalnog svirača s nadahnutim songovima poput E moj Mike, bećarino lička, slađa ti je lopta nego pička. Tu je i moment političke travestije: u isto vrijeme održavaju se dva derneka, jedan za EU, drugi protiv, a seljaci odlaze s jednog na drugi kako odlazi i glazba. Izrugivanje s Unijom, Blut und Boden ideologijom ali i masom koja je željna tek kruha i igara. Sve u svemu, Matanić je snimio vrlo zanimljiv film, no film koji je mogao biti prilično bolji. Dodajmo i da je van takmičarskog programa prikazan Iza stakla Zrinka Ogreste, briljatna intimna priča s temom ljubavnog trokuta, u kojoj glavnu mušku ulogu također igra Leon Lučev.
