Prošle godine sam pišući isti ovaj tekst napisala da bi za pregledavanje 140 filmova, koliko ih je prošle godine na Doxu bilo prikazano, trebalo imati maratonskog duha i vrijeme vrhunskog dokoličara. E, pa ove godine je prikazano 150 filmova i svakako je trebalo nabiti još jači maratonski tempo. Rijetki su u tome i uspjeli.
ZagrebDox je festival velikih ambicija i odlične publike koja je u hordama dolazila na sve projekcije, u tolikoj mjeri da je ponekad bilo nemoguće uloviti mjesto viška, a sjedenje na podu često je bilo bolja opcija od negledanja filma. Ustrajanje na politici festivala „samo filmovi bez popratne zabave" definitivno je naišlo na prihvaćanje publike koja se previše i nije bunila. Jednostavno je gledala filmove.
Izraelci već godinama stvaraju odlične dokumentarce, ali sa Doxa odlaze bez nagrada, a posebno mi se to nezasluženo činilo u slučaju prošlogodišnjeg Da vidim smijem li se, prodornih intimnih priča nekoliko djevojaka o njihovom dvogodišnjem iskustvu obveznog vojnog roka. Ipak, ove godine Zlatni pečat osvojio je Lady Kul el Arab izraelske Palestinke Ibtisam Mara'ana. Priča je to o mladoj Arapkinji koja želi pod svaku cijenu ispuniti svoj san i sudjelovati na izboru za Miss Izraela, ali ipak ne uspijeva izdržati pritisak konzervativne vjerske sredine koja joj prijeti ekskomunikacijom, pa i ubojstvom ukoliko se prošeta pistom u kupaćem kostimu. Dovoljno zanimljivo, nepoznato i intrigantno za osvajanje glasova žirija.
Morgan Spurlock, poznat po svom samoubilačkom prežderavanju u McDonaldsu odnosno filmu Super Size Me snimio je jedan od najzabavnijih uradaka na ovogodišnjem Doxu: Gdje je, do vraga, Osama Bin Laden. Spurlock na ironičan i urnebesan način ismijava američku opsesiju islamskim svijetom u kojem, valjda, žive samo teroristi sa jednom jedinom misli u glavi, a to je uništenje Amerike. Uputio se tako u Saudijsku Arabiju, Pakistan, Afganistan, Egipat...sa jasnim ciljem: pronaći Osamu. Osim što je uspio na taj način doprijeti do kompleksnog prikaza stanja u tim zemljama i stanjem duha po pitanju Amerike, zabavu je održavao epizodama u kojima ljude na ulicama pita da li oni možda znaju gdje bi mogao pronaći tog Bin Ladena kojeg svi traže.
U potrazi za Olujom, film je koji bi eventualno mogao biti interesantan publici van granica RH i moglo bi ga se svrstati u kategoriju sukob u ex yu for dummies jer na prilično opširan način opisuje ratne sukobe u Hrvatskoj i BiH i paralelno prati Gotovininu životnu priču, od bezbrižnog djetinjstva u Pakoštanima do pritvora u Haagu. Ali da pritom nijedna nova informacija ili teza o njegovoj (ne)krivnji ili sukobima nije iznesena.
Ali da sad napokon krenem sa najvećom vrijednosti ovogodišnjeg Doxa, a to je svakako regionalna konkurencija koja je pokazala da regija vibrira dobrim dokumentarizmom.
Glavnu nagradu je odnio Dragan Nikolic sa filmom Kavijar konekšen, koji na topli i suosjećajan način prati obitelj ribara i njihove posljednje izlove rijetke ribe jesetre u selu na granici sa Rumunjskom.
Naše gore list, Goran Dević u filmu simptomatičnog naziva Sretna zemlja paralelno je pratio odlaske ostarjelih antifašista na proslavu Dana mladosti u Kumrovec i ustaša i neoustaša na skup sjećanja u Bleiburg. Obje skupine podjednako su smiješne na porazan način, samo se ustaše/ neoustaše čine malo bolje organiziranima i opsjednutima ostavljanjem civilizacijski naprednog dojma u EU, dok su partizani smušeni i izgubljeni, pa time i simpatičniji.
Ako to već nismo znali, Hrvatska nije sretna zemlja.
