Nataša Škaričić u poslednjih godinu dana na svojim je leđima osjetila svu težinu novinarskog posla kada se njime baviš onako kako to nalaže profesija, kritički, razmišljajući o stvarima o kojima se piše i u službi javnog interesa. Iako sve ovo zvuči kao klasična floskula, nažalost, režimi na prostoru bivše Jugoslavije svaki dan upravo preko medija, pokazuju kako takav način rada nije dobrodošao te se još uvijek njeguje podanički odnos prema vlasniku i vlasti. Zato je ovakvo bavljenje poslom skoro pa rijetkost, a novinari koji tako rade, po pravilu su u nemilosti režima. Nataša Škaričić je nagrađivana hrvatska novinarka, jedna je od autorica prve knjige o korupciji u hrvatskom zdravstvu i autorica EU projekta istraživanja korupcije u zdravstvu.
Prije godinu dana dobila je otkaz iz EPH, jer nije bila podobna tadašnjem režimu premijera Sanadera, zatim je od te iste medijske kuće dobila tužbu za odštetu da mora da plati preko 25 hiljada evra na ime štete koju je firmi prouzrokovala time što se u otkaznom roku zaposlila na drugom mjestu. Treba istaći, da joj za vrijeme otkaznog roka nije bilo dozvoljeno da radi, a na njene mejlove i pozive u kojima je EPH obavijestila da je dobila ponudu za novi posao, niko nije našao za shodno da odgovori. Prvu nepravomoćnu presudu u sudskom sporu dobila je, no posao u hrvatskom novinarstvu ne nalazi...
Prije nekoliko dana Općinski sud u Zagrebu donio je presudu u vašu korist protiv EPH Nine Pavića. Šta je prethodilo sudskom postupku?
Prije godinu i po dana dobila sam otkaz nakon 20 godina profesionalnog rada u novinarstvu, bez riječi obrazloženja. Dugo sam razmišljala o tome kako se EPH, gdje sjede navodno vrhunski majstori spina, nije dosjetio nekog razloga zašto me pospremaju na cestu, a onda sam shvatila da bi to, čak i iz njihove perspektive, bilo još gluplje - imam, na sreću mojih odvjetnika, nekih nagrada i priznanja za to što sam radila, a k tome sam bila poznata kao opsesivni radnik, tako da sam znala novinariti tjednima bez dana odmora. Nisam se opijala, drogirala, razbijala službene automobile, radila lažne intervjue ili nešto slično, ukratko - bila sam totalni frik, kad malo bolje razmislim. Obožavala sam svoj posao unatoč nakaradnim uvjetima u kojima sam ga radila, a danas vidim i priznajem da sam zbog toga i sama bila pomalo nenormalna, što je za mene značajan pomak.
Otkazu su prethodile godine, blago rečeno, neslaganja oko toga kako bi taj posao trebalo raditi, što je kulminiralo u trenutku kada me je Uprava EPH zamolila da preuzmem mjesto pomoćnice glavnog urednika Slobodne Dalmacije u Zagrebu, tvrdeći da žele profesionalniju novinu. I danas mi je potpuno nejasno zašto su to htjeli, budući da su razlike u našem shvaćanju novinarstva samo zadavale glavobolju meni i njima, no činjenica je da mi je to ponuđeno u trenutku kad sam najavila odlazak u Novi list. Kako bilo, taj sam trenutak u SD dovela dva bivša Feralovca, Igora Lasića i Vedrana Marjanovića i preuzela odgovornost za gotovo cijelu unutrašnju politiku u novini. U roku od mjesec dana, pritisak većine novinara radi cenzure i prepravljanja tekstova bez pristanka autora postao je neizdrživ, jer se to radilo u svim segmentima, od kulture do politike, preko manje i veće boranije, pa čak i u tekstovima o besprizornom Dikanu Radeljaku. O mojoj novinarskoj situaciji u EPH-u sam se već dovoljno javno nakukala, pa se neću ponavljati, no želim objasniti na koji način ona ima veze s problemom izvještavanja o zdravstvu općenito u Hrvatskoj.
Nezamislivo je, vjerujem, koliko je teško pisati o zdravstvenom sustavu i liječnicima u Hrvatskoj, jer se obično teškoće novinara spominju kroz specifične probleme kolega koje prate crnu koniku, kriminal, 90-ih ratne zločine ili danas velike korporacije koje su istodobno najveći oglašivači. Ja, međutim, tvrdim da je zdravstveno novinarstvo jedno o najkorumpiranijih zahvaljujući, za početak, banalnoj činjenici da i urednici i novinari imaju privilegije pri korištenju zdravstvene skrbi, zbog čega su beskrajno zahvalni liječnicima, pa sve do toga da novinari surađuju s farmaceutskom industrijom na isti način kao i medicinari. Ovo se fenomenalno pokazalo u jednoj od najvećih afera hrvatskog novinarstva, koju sam osobno pokrenula 2004. godine, kada se pokazalo da su svi zdravstveni novinari, osim kolegice iz Novog lista i mene, u nekom trenutku surađivali sa zdravstvenom administracijom i to - ne bi čovjek vjerovao - u mandatu koalicijske vlasti.
E, sad dolazimo na moju sudbinu: jedan od ideatora takvog odnosa prema novinarima, tadašnji direktor reforme zdravstva iz projekta Svjetske banke Stipe Orešković, drugi je čovjek koncerna EPH i sigurno donedavno, ako ne i danas, zaposlenik Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ovaj projekt, odnosno njegovi konzultanti, prekinut je radi prevare, a glavni konzultanti objavljeni na "fraud and corruption" listi Svjetske banke, dok je MEF predmet međunarodnog skandala radi pokušaja psihijatrijskog vještačenja uglednog profesora Matka Marušića zbog njegovih izjava u medijima o korupciji u znanstvenoj zajednici na MEF-u, kao i zbog zataškavanja plagiranja znanstvenih radova u slučaju slavnog ginekologa prof. dr. Asima Kurjaka. Pogađate vjerojatno da je profesor Marušić prve izjave davao upravo meni. Dakle, cijela ta medicinsko-medijska zajednica ne daje nikakav prostor za stručno i objektivno izvještavanje o zdravstvu.
Ulogu u vašem otkazu ima i bivši premijer, sada profesor na Columbia univerzitetu, Ivo Sanader?
Da, završni udarac zdravoj pameti zadali su događaji iz 2008., koji imaju velike veze s bivšim premijerom Ivom Sanaderom čija se vladavina trenutno, kao, rekapitulira. Iz nekih čudnih političkih razloga, Sanader je na mjesto ministra zdravstva postavio Darka Milinovića, ranije najpoznatijeg po tome što se lancima vezivao za gospićki trg zbog generala Norca, a njegova mu je zdravstvena reforma bila toliko važna da je koncem godine pozvao sve glavne urednike hrvatskih medija da se odazovu sastanku radi izvještavanja o toj reformi. Dan-danas pokušavam zamisliti glavne urednike kako sjede u sobi ministra zdravstva dok im on prezentira zdravstvenu reformu - o kojoj oni znaju koliko ja o atomskoj fuziji - i klimaju glavama u znak potvrde da je Milinovićevo djelo genijalno i da će njihovi novinari učiniti sve da to tako i predstave hrvatskoj javnosti! Svega mi, meni je to fenomenalno...Uglavnom, tadašnji glavni urednik SD me je nakon tog sastanka, na kojemu je bio sadašnji glavni urednik SD, nazvao i rekao mi da ne moram pisati analizu reforme kada ona bude javno objavljena, jer su se oni dogovorili s "Glavnim" da reformu prate iz ugla običnog čovjeka. Kad sam ga pitala tko je glavni, čovjek me je lijepo uputio na - premijera. Tad sam otišla do Oreškovića i zamolila ga da mi službeno objavi da Ivo Sanader uređuje EPH-ova izdanja, tako da to mogu prenijeti svim novinarima kojima sam urednica, no kako je čovjek samo nijemo stajao i začuđen piljio u mene, tako sam slučaj uvođenja Centralnog komiteta u zdravstveni sustav RH detaljno javno iznjela na Skupštini Hrvatskog novinarskog društva i - za tri mjeseca dobila otkaz.
Sir Iaim Chalmers, jedan od najvećih javnozdravstvenih stručnjaka u Velikoj Britaniji, tada je napisao pismo Olliju Rehnu u kojemu je kazao da sam dobila otkaz radi pisanja o "korupciji u medicinskoj zajednici". Bila sam počašćena, ali na cesti.
Što će se dalje događati u pravnom pogledu?
Nemam pojma, ovo je prvostupanjska presuda, a ja nemam informacije o reakcijama u EPH-u i Slobodnoj. Kad sam dobila otkaz, rekla sam mojim odvjetnicima da ne želim da ovo bude isključivo radni spor, već da želim postupak prema Zakonu o medijima, preciznije članku 27. koji kaže da se novinaru ne smije umanjiti plaća, izmijeniti položaj u uredništvu ili otkazati suradnja zbog iznošenja stajališta. Na međunarodnoj konferenciji koju je prošle godine organizirao Institut za otvoreno društvo, sa žalošću smo konstatirali kako na čitavom području zemalja bivše Jugoslavije nema novinara koji je svoja prava pokušao zaštititi pozivajući se na zakone o medijima, što je zbilja nevjerojatno.
Svakako, ta ideja mi je i dalje važna, a konačnu će odluku donijeti odvjetnici kada doznamo što tužena strana namjerava.
Kako je moguće da se medijska kuća na takav način obračunava sa svojim zaposlenima a da niko od nadležnih u zemlji ne reaguje?
Zašto to ne bi bilo moguće? Ovdje se država obračunava sa svojim građanima svaki dan, na bezbroj senzacionalno maštovitih načina, kad vas bespravno izbace iz stana, kad vam upropaste firmu, kad vas pogrešno liječe, kad vam pogrešno sude, kad vas diskriminiraju, oporezuju, određuju visinu mirovine, prekopavaju gradske ulice i tako dalje, da ne nabrajam...Ustvari, ima još jedna senzacija: nedavno su direktori izdavačke kuće Profil podvrgnuli svoje zaposlenike poligrafskom testiranju nakon neke krađe u skladištu, no nisam primijetila da se itko od hrvatskih intelektualaca javno zgrozio na ovu bizarnost.
Niko zapravo ne reagira ni na što, jer, zapravo, nema tko ni reagirati - sve su institucije civilnog društva potpuno atrofirane, da ne velim da su mnoge, i to ključne, teško kompromitirane. Hrvatski helsinški odbor, recimo. Ne treba očekivati da bi novinarima moglo biti bolje. To što novinarima nije bolje, što nemaju jednu pametno ustrojenu cehovsku udrugu, doduše, dodatno otežava ukupno stanje u zemlji, jer je novinarstvo užasno bitno da bi se stvari normalizirale, ali je logično da slika medija i novinarstva bude slična društvu u kojemu ti isti mediji i novinari funkcioniraju. HND je, recimo, jedna prava hrvatska institucija - svi su u nekim odnosima, na koje treba paziti više nego na procedure, a kad stigne neki stvaran problem, oni se prvo zbune i češu iza uha, a zatim improviziraju, ovisno o tome kakav je nečiji dojam o nekom problemu ili novinaru osobno. Jedino tako se, po meni, moglo dogoditi da predsjednik HND-a Zdenko Duka kaže da Dijana Čuljak nije htjela nikog diskriminirati kad je kazala da turisti iz BiH samo besplatno leže po hrvatskim plažama.
Nakon otkaza HND je izašao sa saopštenjem da vas Pavić i ekipa žele psihički uništiti ovim potezima. Dakle, nije dovoljno samo uklanjanje sa javne scene, nego potpuni slom. Zbog čega takav način obračunavanja?
To je mišljenje HND-a o sudskom postupku kojeg je Slobodna Dalmacija pokrenula ove godine, tražeći od mene 190 hiljada kuna jer sam otišla od njih nakon što su mi dali otkaz. To nije skrivena kamera, da se razumijemo, nego živa činjenica zbog koje idem na sud već idući tjedan. Što se tiče psihičkog uništavanja, tu im baš ne bih dala velike šanse, ali je točno da sam jedno vrijeme živjela u panici da će cijela moja obitelj završiti na ulici, za što i danas postoje velike šanse. Zašto to rade, ne znam, no mora da je i njima teško...
Danas ste nezaposleni, a jedna ste od vodećih hrvatskih novinarki u oblasti zdrvastva. Vrijedi li boriti se za pravdu i za slobodu da normalno radiš svoj posao?
Naravno da vrijedi, ali pojedinac ne može napraviti mnogo. Osim toga, na vlastitoj koži sam se uvjerila da ljudima počneš ići na živce ako si sam, jer se čini da stalno navijaš za vlastitu promociju. No, najvažnije mi se čini sljedeće: mediji u Hrvatskoj nisu postali tako loši samo zbog uvjeta koje pružaju izdavači ili zbog samih novinara, nego i zato što u cijelom društvu ne postoje autoriteti koji razbijaju jednoumlje, a preko kojih bi se novinari mogli educirati. Konkretan primjer iz resora kojim se ja bavim: u Hrvatskoj ne postoji stručnjak ili znanstvenik koji je dobro proučio neku temu, a kojeg će novinari zvati da im da neku izjavu o zdravstvenom sustavu. Dvadeset godina novinari uporno intervjuiraju Hebranga, Milinovića i slične tipove, a sad su se - zahvaljujući recesiji - pojavili i neki ekonomisti koji daju preporuke kako bi sredili zdravstvo, pri čemu doista nitko od njih nema blage veze o čemu se tu radi.
Posljedica toga je da mediji 20 godina uporno educiraju građane o tome kako je zdravstvo u krizi jer je preskupo i "nema nigdje na svijetu da je zdravstvo besplatno", pa svake godine "reformiramo sustav" tako da uvodimo nove i nove takse za građane - to je, oprostite mi na izrazu, kao da smo retardirani, kao da sugeriramo građanima da se izvuku iz krize tražeći zlato u brzacima Cetine. Kad bi postojao samo jedan stručni autoritet, iz bilo kojeg područja znanosti, koji bi sto puta ponovio kako raspad sustava nema veze s novcima i kako je besplatno zdravstvo civilizacijski doseg, a ne komunistička idiotarija, valjda bi netko to i primijetio, a onda možda i objavio, a onda možda i izbacio ove vladajuće neznalice iz igre.
U vezi s time da ste osjećali da kolegama vaš slučaj ide na živce - što kažete na neke komentare koji su se mogli čuti i u Ivančićevom slučaju, da bjesnite na izdavača nakon što ste dobili otkaz ili ste cenzurirani, a da vam je prethodno bilo prihvatljivo raditi za Pavića ili Ježića?
Kažem da se na to može i tako gledati, iako je stvar faktografski potpuno pogrešna i dosta maliciozna. Prvo, do neke faze u životu imaš tu neku fiksaciju da nekako moraš raditi novinarski posao, da ti nema druge i da si sva druga znanja zaboravio. Znam da je ludo, ali to je kao kad Woody Allen u filmu "Hana i njezine sestre" umisli da ima tumor mozga i da umire, pa zgrožen kaže svojoj TV producentici: "zamisli, neće biti ove emisije, ni gledatelja... ničeg neće biti". Naša je situacija bila takva da smo znali da ćemo, gubitkom tog posla, teško uopće ikada raditi u novinarstvu, o tome se radi. Drugo, Viktor je sigurno, kao i ja, sa svojim poslodavcem o novinarstvu razgovarao na isti način dok je bio zaposlen, kao što to danas čini javno. Ima tu još nekih razloga, no nijedan nije čudan ni nepošten...
Skoro svi štampani mediji u zemlji su vam zatvorili vrata. Gdje uspijevate da, ipak, objavite svoje tekstove?
Otkrila sam iznimnu suradnju s urednicom Tportala Đurđicom Klancir, koja želi moje tekstove i odlično ih plasira. Nadalje, veliki broj novinara i urednika iz raznih elektronskih medija me zovu za sugovornika kad god je neka zdravstvena tema u pitanju, što znači da sam i dalje novinarski prisutna. Međutim, stalni posao u nekom mediju sigurno više neću naći, pa ga i ne tražim.
Sječa u Slobodnoj Dalmaciji nastavila se otkazom koji je dobio Igor Lasić, te još nekolicina novinara. Stiče se utisak da je poslodavcima cilj nemati dobre i kvalitetne novinare u redakciji?
Ne, nije bit u tome da se ne žele dobri i kvalitetni novinari, jer poznavatelja tehnologije ovog posla ima i u redakcijama čije proizvode ne volim. Bit je u tome da se ne podnose novinari koji bi mogli biti van kontrole, za koje nisi siguran da te neće otkantati kad mu kažeš da napiše neprovjerenu, tendecioznu i vjerojatno krivu informaciju. Lasić je, recimo, sišao s uma onog trenutka kad mu je zabranjeno da piše o intendantu HNK, pa o rasapu HHO-a, pa onda nešto treće, više se i ne sjećam...
Budući da u Hrvatskoj nemamo režim, nego eventualno mrežnim, odnosno politički sustav koji se hrani mrežom korupcije, cilj je da se nijedan član te mreže ne uznemiri ponašanjem nekog socijalno neprilagođenog novinara.
Prošle godine ste, zajedno sa još 50-ak novinara, intelektualaca, aktivista, među kojima su bili i novinari ugašenog Feral Tribunea, pokrenuli inicijativu protiv cenzure u medijima u Hrvatskoj. Šta je bila ideja?
Ideja je, da budem iskrena, bila ukazati na spregu Ive Sanadera i svih medija u Hrvatskoj, iako je u sadržaju inicijative bilo još nekih primjedbi na novinarstvo. Meni se to danas, kada ti isti mediji mamuzaju politički mrtvog Sanadera, čini prilično revolucionarnim, tim više što se dotaknuo upravo problem osovine EPH - Slobodna - Sanader koji je i danas čisti tabu. Vidimo da se, kao, raspetljava Ina, Fimi-medija, Hypo, cjelokupno Sanaderovo nasljeđe, ali bogami nitko ni riječ o tome da postoji kaznena prijava radi prodaje Slobodne Dalmacije i da je krim-policija zbog te prijave posjetila Upravu EPH.
Šta se, na kraju, desilo s njom?
Inicijativa je imala grešku u softveru - nismo ni htjeli ni mogli ići na masovno potpisivanje, nego smo se Sanja Sarnavka, Sanja Modrić i ja nekako usaglasile oko izbora 42 novinara za koje smo mislili da će moći, htjeti i smjeti potpisati nešto čemu je u naslovu Sanader. Sad mi je smiješno kad se sjetim kako smo se odmah svi rasturili oko sadržaja te inicijative: Ino Bešker je tvrdio da pišemo politički akt i da ajmo odmah svi premijeru da nam podijeli diplomatske funkcije, Vesna Kesić nas je napustila odmah, s nekom čudnom primjedbom da ona tu vidi financijski interes, Gordan Malić je tražio da se makne kritika "istražnog" novinarstva, neki su ljudi tražili da se uključe neki drugi novinari, postavivši to kao uvjet, uglavnom, to je u jednom trenutku izgledalo kao dječji rođendan.
No, sačinili smo jedan kompaktan tekst, kojeg su potpisali i Ivančić, Lasić, Čulić, Malić, Bešker, Lucić i još puno dobrih imena, pored vrhunskih znanstvenika i 50 NGO-a. U narednih mjesec dana, ja sam jednom tjedno o stanju u hrvatskim medijima davala intervjuje radiju 101, portali su objavili vijest "Sanader kriv za najveću krizu medija od 90-ih" i tu je bio kraj ili vrh, kako hoćete. Nas tri babe smo se sastale, zaključile da to što govorimo očito ne zanima novinare i da nemamo nikakav legitimitet da štitimo novinare od nečega od čega se oni nemaju potrebu štititi. Tako je to završilo taj tren, no Sarnavka tvrdi da će kroz Kuću ljudskih prava sigurno reaktivirati inicijativu i napraviti projekte protiv cenzure u medijima.
Još ovo želim reći: Forum 21 koji se oformio u crno doba Franje Tuđmana, odmah je dobio strahoviti publicitet, a danas je povijesna činjenica hrvatskog novinarstva. Skupina od 42 izvrsna novinara, 50 NGO-a, uz potporu društveno angažiranih znanstvenika, 2009. godine nije mogla dobiti ni retka u novinama - djeluje nestvarno, jel da?
Cenzura i dalje opstaje, Poslednji je slučaj Borisa Dežulovića čiji tekst o Miroslavu Kutli Slobodna Dalmacija nije htjela da objavi. u EPH. Dakle, komentator ne može 2010. godine u velikim dnevnim novinama, da objavi komentar o čovjeku koji će u zatvor.
Slučaj Borisa Dežulovića je po meni slučaj cijele elitne postrojbe koncerna EPH, koju čine kolumnisti Dežulović - Jergović - Tomić, Pavičić i još neki, bez sumnje pametni, obrazovani i vanserijski nadareni pisci koji, koliko ja znam, nikada nisu pritisnuli poslodavca zbog uređivačke politike. Ne mislim javno, jer to kao zaposlenici ne smiju, nego interno, što je potpuno legitimna stvar, to se očekuje od svih novinara-seniora. Užasno mi je žao zbog toga, jer se u jednom trenutku činilo da su nezadovoljstvo i očaj došli do točke kada bi se neka inicijativa i mogla dogoditi, odnosno bilo je logično da se dogodi.
Kako je Jergović prije nekih mjesec dana bio zatečen kad mu je Pavić zabranio neki tekst o ministru unutarnjih poslova Karamarku, pa sad Dežulović, tako se čini da ti ljudi misle da cenzura počinje kad se njima nešto zabrani, što govori da ili imaju turbo-hipertrofiran ego ili da uopće ne čitaju vlastite novine. Da budem iskrena, najdraži bi mi scenarij bio da je u pitanju kombinacija jednog i drugog, jer bi to značilo da su totalno puknuti, što je za svaku pohvalu. No, ako čitaju svoje novine, čiji sadržaj ne verificira ni današnja, a kamoli sutrošnja stvarnost, a koje k tome godinama cenzuriraju tekstove s temama u rasponu od Keruma do Todorića, preko svega živog, a naročito Kutle, onda je ovakva iznenađenost znak ozbiljnog sukoba s realnošću. Kad sam na fejsbuku pročitala napis "Dežulović cenzuriran!", s tim strašnim uskličnikom, došlo mi je da uzvratim kao Zoran Radmilović na vijest da je umro Pantelija: "Ajde, baš me čudi!"
Samo je portal H-alter objavio komentar Igora Lasića na vijest da su Dežuloviću zabranili objavu teksta. Sam tekst prenijelo je još nekoliko portala, ali zapravo neke veće reakcije nije bilo.
Pa, iz priče o inicijativi se može vidjeti zašto je to tako: jer nikoga nije briga, a onda, na koncu, jer je cenzure toliko da to više nije ni vijest. Što bi Pavić rekao (Nino op.a.), a on je uvijek u pravu, nema više novinarskih svetih krava! Je li itko, uključivši Dežulovića, popratio činjenicu da je Viktor Ivančić godinu dana zaposlenik Novog lista, a da mu baš i ne izlaze tekstovi? I tako dalje, lista je predugačka...
Ministar zdravstva u Hrvatskoj nedavno vam je prijetio tužbom zbog komentara na njegovu izjavu o tome kako je stekao bogatstvo. Došli ste u situaciju da komentar niko neće ili ne smije da objavi.
To što se događa oko Milinovića, gospićkog moćnika koji u politici napreduje na bazi testosterona, a opstaje zahvaljujući nikakvim kriterijima HDZ-a, za mene je novo zemaljsko čudo. Na neki način, mogu shvatiti da je malo koji medij htio prihvatiti „aferu Shimadzu" kojeg je bivšeg ministra zdravstva Andriju Hebranga uvaljivala u korupcijsku vezu sa japanskim proizvođačem radiološke opreme. Ali, prije dva mjeseca dovršila sam, uz pomoć SCOOP-a iz Danske, veliko istraživanje o statusu Zakona o zaštiti prava pacijenata, šest godina od donošenja. Istraživanje sam predstavila na Svjetskom kongresu medicinskog prava, što je zbilja velika čast, no nijedan tiražni medij u zemlji nije ga htio objaviti jer "ubija" srce Milinovićeve reforme - tezu da je pacijent u središtu svih promjena.
Meni se čini da je ovo pokazatelj potupnog silaska s uma, tim više što pacijenti u ovoj zemlji opsjedaju novinare sa svojim žalosnim svakodnevnim iskustvima u zdravstvu. Što se tiče priče o gradnji Milinovićeve kuće, nešto sam objavila na Tportalu, nešto u Objektivu, no nije stvar u tome da ja nešto objavim - baš me briga za mene - nego u medijskom konsenzusu da se ne bave Milinovićem, osim kad mu citiraju gafove, kao da je cirkusant. Sad je sezona lova na Sanadera, sad se svi bavimo Sanaderom, pa i oni koji su mu se bili tako duboko uvukli, da nisi znao gdje počinju oni, a gdje završava Sanader. Za 10 godina ćemo se baviti Milinovićem, kad od javnog zdravstva ostanu javni zahodi.
Kakva je danas medijska situacija u Hrvatskoj? Šta su glavni problemi?
Stanje je prilično depresivno, jer su se u jednom trenutku spojile ekonomska kriza i totalna devastacija struke i redukcija tržišta. Danas neki novinari-seniori koji u svom životopisu imaju ozbiljna radna mjesta, najznačajnija u povijesti hrvatskog novinarstva, nemaju posao i strepe hoće li imati za kruh. Bivša glavna urednica Ferala Heni Erceg, piše za slovensku Mladinu, recimo... To je prilično tužno, ali i neshvatljivo. Ostali podaci su sljedeći: dva najveća izdavača, EPH i Styria, koji prodaju politički bofl začinjen estradom, zadnje su dvije godine izgubili 20 posto čitatelja i otpustili stotinjak ljudi; ugasio se Feral; Stojedinica je financijski devastirana, novinari mjesecima ne primaju plaću; Glas Istre preuzet je nakon otkrivenih malverzacija; Business.hr je pred raspadom otkako je švedska grupacija Bonnier izašla iz vlasništva; gašenje Vjesnika odgođeno je samo iz političkih razloga; javna televizija ne pamti ovakav moralni i organizacijski lom koji se događa zadnju godinu, a ubrzo se očekuju i masovna otpuštanja...
Uglavnom, sveopći raspad. Čini se da se neki prostor otvorio kroz mnoge portale koji su pokrenuti, i to je naravno dobro, samo što ja to doživljavam kao poluamaterizam - ne može se ozbiljan posao raditi bez kune u džepu, a ja mislim da većina tih portala radi tako ili tek malo bolje, s dvije, tri kune u džepu. Najgore je, po meni, to što takvi portali, koji doista kompenziraju priličnu sputanost mainstream medija, nemaju nikakvog utjecaja, kao ni - uostalom - nijedan medij u zemlji. Dakle, mogu oni objaviti ne znam kakvu senzaciju koju su ostali cenzurirali, da je Sanader, ne znam, kupio crkvu Sv.Marka, ali to neće uzrokovati nikakvu ozbiljnu reakciju ni posljedice, jer su mediji jednostavno generalno nevažni.
Fenomenalan svježi primjer - novinarka HTV-a je otkrila pravu, ozbiljnu aferu o prodaji mesa starog deset godina, što se na HTV-u nije dogodilo godinama. Priča, izgleda, nije proizašla iz nekog političkog obračuna, nema papira iz "izvora bliskih istrazi, SOA-e, POA-e ni UDBE, samo stara romantična novinarska ekskluziva u kojoj novinarka spašava četiri milijuna Hrvata od mesa starog kao Krapinski čovjek, i to preko najvažnije televizije u zemlji - i? Ništa, nema nikakve reakcije institucija, inspekcija, nula bodova... Nevjerojatno smo nevažni, to ne liči ni na jedno prethodno razdoblje u novinarstvu.
Na koncu, ono što je najstrašnije je što formalno imamo slobodno tržište, a zapravo potpuno jednoumlje u stvarima u kojima ga ne bi smjelo biti, kao u slučaju zdravstvenog sustava, kojeg sam spomenula, ili pitanja suđenja hrvatskim generalima u Haagu. S druge strane, a to je pak čisto ludilo i druga strana iste medalje, mediji stvaraju kontroverzu tamo gdje je nikako ne može biti, kao što je, primjerice, "slučaj Varšavska": umjesto da konsenzusno daju podršku prosvjednicima koji ustaju zbog nelegalnog, koruptivnog posla u glavnoj zagrebačkoj ulici, mediji su u tren stvorili lažnu dilemu jesu li prosvjednici kočničari poduzetništva, propali socijalisti i anarhisti ili pravedni borci protiv neoliberalizma!
Posljedice takvog ponašanja hrvatskih novinara katastrofalne su. Kad se u složenim pitanjima, za koje je potrebno znanje i inteligencija, naređuje što svako od nas treba misliti, a u jednostavnim, kao što je konstatacija da je kriminal raditi van zakona, producira sumnja, to je znak ozbiljne poremećenosti društva, u kojemu ništa pozitivno nema pravu šansu.
Da li je onda suvišno pričati o slobodi medija i slobodi govora?
Ne, potrebno je pričati o slobodi medija i slobodi govora, uvijek i stalno. Ali nama su potrebne institucije, ozbiljna civilna društva, ozbiljni profesori novinarstva, svašta nešto, da bi uopće imali u glavi neku drugu strategiju. Ovo stanje je stanje potpunog nemara prema profesiji, ne računamo li to što neko stalno šamara Hloverku ili Čuljakicu a i to je, zapravo, čista estrada.
Viktor Ivančić je na nedavno održanoj tribini rekao da sistem na kojem egzistiraju mejsntrim mediji ne vredi menjati, treba ga rušiti. Slažete se?
Viktor je fenomenalan, no bojim se da je ta njegova izjava najviše proizvod umjetno stimuliranog bijesa, kojeg mora održavati da bi tjedno napisao 48 hiljada kartica komentara kako bi preživio. No, baš ću ga pitati... Ja ne znam kako bi se mogao srušiti sistem, no evo me odmah, ako se ukaže što efikasno. A ako se i mene nešto pita - ja ne bi ni rušila ni mijenjala, nego bi stvorila neku svoju radnu mikrosredinu i po mogućnosti od nje živjela, skupa s još nekim ljudima, i to ne nužno novinarima.
EPH ima sve vodeće dnevne i nedjeljne listove u svom sastavu i drži većinski dio tržišta u Hrvatskoj. Čime se to plaća?
EPH ima ogroman kolač, plus ono što je pokojni sociolog Josip Županov detektirao kao bolest još u 90-ima, a to je korporacijsko bavljenje nesrodnim poslovima, kao što su nekretnine i turizam. No, kod EPH je najstrašniji trenutak prošao, ali nikako da se javno ili stručno evaluira: to je koncern koji je dao podršku i osigurao medijsku logistiku svim Sanaderovim poslovima, koji su završili misterioznim Sanaderovim političkim odlaskom, bez presedana u modernoj povijesti. Odavno sam rekla da rekostrukcije Sanaderove vladavine nema bez rekonstrukcije njegovih odnosa s medijskim koncernom. No to, naravno, nitko neće napraviti.
