Važnost znanosti za zajednicu potvrđena je okolnošću da je država spremna znanost financirati sredstvima poreznih obveznika i činjenicom da je znanstvenoj zajednici osigurana određena mjera slobode i samoorganizacije – ono što se obično naziva "slobodom znanstvenog istraživanja" i "autonomijom sveučilišta". Sloboda i autonomija zasnovane su na uvjerenju da bez njih ne može postojati prava znanost, bilo ona koja mijenja prihvaćene paradigme bilo ona koja sustavno nadograđuje već postojeće znanje. Takav položaj znanosti nije, međutim, bez proturječnosti.
Zajednica koja znanost financira i koja joj određuje okvire pokušava aktivnosti znanosti staviti pod veću kontrolu i to možemo nazvati izvanjskim pritiskom na znanost. S druge strane, opaža se i pritisak iznutra: skupina ljudi povezana neformalno i klijentelistički, s odličnim političkim i institucionalnim vezama, zauzela je najvažnije upravljačke pozicije u sustavu, kontrolira procese donošenja odluka, financiranja, kadroviranja. Taj štetan učinak na znanost vidljiv je u krizi akademske samouprave na Sveučilištu u Zagrebu.
Jesu li te teze točne? Jesu li pristrane, jednostrane i zlonamjerne? Treba li hrvatskoj znanosti uopće autonomija? Treba li Hrvatskoj znanost i kakva joj znanost treba?
Očekujemo komentare naših gostiju. Pozvali smo na tribinu rektora prof. dr. sc. Damira Borasa, prof. dr. sc. Blaženku Divjak, izv. prof. dr. sc. Vesnicu Garašić i prof. dr. sc. Damira Bakića.
