Podsjetimo, 25. kolovoza 1995. godine, u zaseoku Grubori pored Plavnog, počinjen je ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Pripadnici ATJ Lučko ubili su mještane starije dobi koje su ondje zatekli. Većina mještana Plavnog i Grubora se toga dana ujutro uputila prijaviti UNPROFOR-u u školskoj zgradi u Plavnom, a u vezi odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili zbog eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Civili srpske nacionalnosti koji su toga jutra ostali u svojim domovima su ubijeni, a gotovo sve kuće u zaseoku su zapaljene.
Postolujni zločin u Gruborima obuhvaćen je pravomoćnom presudom protiv Gotovine i dr., pred Međunarodnim sudom pravde za bivšu Jugoslaviju. Haško sudsko vijeće je izvan razumne sumnje utvrdilo da su Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović žrtve ubojstva počinjenih u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja, propisanih čl. 5. i čl. 3. Statuta MKSJ-a, no nije utvrdilo kaznenu odgovornost optuženih. U suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu, optužnicom se navodi i ime šeste žrtve, Jovana Grubora pok. Damjana. Najstariji ubijeni Miloš Grubor u trenutku nasilne smrti imao je 80 godina.
Pred hrvatskim pravosuđem 2011. godine podignuta je optužnica protiv Frane Drlje i Bože Krajine, te do trenutka konstatiranja smrti, Igora Benete, bivših specijalaca Antiterorističke jedinice Lučko. "Tijekom dokaznog postupka ispitano je preko 70 svjedoka, neki od njih bili su na visokim vojnim i policijskim pozicijama. Dva puta na mjestu zločina, u zaseoku Grubori provođena je rekonstrukcija događanja iz 1995., a jedan od optuženika u međuvremenu je počinio samoubojstvo, trećeoptuženi Igor Beneta", navode iz Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, koja je u travnju 2012. problematizirala slučaj Beneta.
"Prvooptuženog Franu Drlju optužnica je teretila za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila kao i za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Neki svjedoci promijenili su iskaze dane tijekom istražnog postupka, dok većina bivših suboraca optuženika ništa nije ni vidjela niti čula. Nisu znali tko je predmetnom akcijom zapovijedao, tko su im na terenu bili neposredni nadređeni. Tadašnji pripadnici elitne postrojbe nisu znali tko je odredio smjer kretanja, a kuće koje su im se našle na putu nisu provjeravali iako se čišćenje terena provodilo u cilju eliminiranja zaostalih neprijateljskih snaga", dodaju iz Documente te upozoravaju da u Hrvatskoj još uvijek nema ni jedne pravomoćne presude zbog ratnih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom tijekom ili nakon vojno redarstvene akcije Oluja.
