Ne čitam redovno glazbene kritike, ali ponekad zavirim u taj (još uvijek) bastion muške dominacije, krvi, znoja i suza, da vidim kako dišu i pišu veliki umovi koji nam vole razlagati muzičke vrhove i dna uglavnom putem metode vlastitih impresija, preferencija i osjećaja (legitimno), ali sve fino zapakirano u objektivnu prosudbu kvalitete. Taj koktel stručnosti, s obzirom da je velik broj naših vrlih kritičara stasao u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, uključuje veliku dozu seksizma, mačizma i šovinizma. No hajde, nećemo diskriminirati po godinama rođenja, od ovakvih boljki pate i neki mlađi kritičari.Tako dakle, alfa-mužjaci glazbene kritike pišu o ženskoj publici. Uz neizostavno patroniziranje i podcijenjivanje, nesposobni da žene, a pogotovo mlade žene (na koje se, zanimljivo, fokusiraju) vide kao išta drugo osim (neshvatljive i naivne) jednolične mase koja je vođena seksualno-romantično-ljubavnim štovanjem, koje se utjelovljuje u jačini vriska
Ali, krenimo redom. Posljednjih godina povremeno bih spremila link problematične kritike za komentar koji ću jednom napisati, ali nikako da dođe red na to – sve do nekidan, kada je kap valjda prelila čašu. Naime, naišla sam na izvještaj Zorana Stajčića s koncerta Cigarettes After Sex u Tvornici, pod nazivom Cigarettes After Sex u Tvornici – Fidget Spinner za mlade dame. Da razjasnim prije svega – Cigarettes After Sex nisu bend koji slušam i štujem, njihova mi je glazba uglavnom jednolična i dosadna, a na koncertu nisam bila. Ali, izvještaj sam pročitala. Zašto? Zato što se ne bavi primarno glazbom benda, već "analizom" publike koja je na koncertu bila. A to me podsjetilo na neke prijašnje "kritike", one spremljene u poseban folder seksista i šovinista, kojima je glazba često sporedna.
Stajčić tako piše:
"Spor i sanjiv ritam s jednako tako sanjivim vokalom Grega Gonzaleza koji niže džentlmenske stihove pune utjehe i pažnje potpuno raspamećuju onu generaciju ženskog roda tek stasalu za koncertne izlaske s jedne strane, a s druge za one malo starije dame predstavljaju istinski guilty pleasure...
Gonzalez je svojom lirikom i pristupom bio nešto poput najpufastijeg perzijskog mačka koji se svojim svilenkasim krznom mazno uvaljuje u žensku postelju. Napisati bilo što direktno protiv njega bilo bi grubo zadiranje u žensku intimu svih onih mladih dama koje Cigarettes After Sex doživljavaju idolopoklonički u ovom trenutku."
Stajčić ne želi "grubo zadirati u žensku intimu", ali nije mu problem stavljati ženski dio publike pod jedan nazivnik, reducirati njihov interes i doživljaj glazbe na isključivo seksualno, naivno, romantično, groupie motivirano ponašanje. Tako povlači paralelu s Beatlesima – vriska žena iz tih davnih dana čuje se još i danas! Po čemu drugome uopće pamtiti/cijeniti/procjenjivati "žensku publiku"? Stajčić priča kao da kuži spiku mladih dama, kao da je tijekom koncerta unišao u umove i srca svake od njih i uspio ih u konačnici obuhvatiti s nekoliko rečenica koje će svijetu prenijeti njihovo poimanje muzike, muškaraca i ljubavi danas.Stajčić loše prikriveno žaluje nad "slikom i prilikom ukinutog mačizma" koji ga ostavlja u prostoru u kojem nije navikao biti, u okruženju koje mu je strano i izaziva nelagodu. Taj bi se osjećaj čak i dao kvalitetno argumentirati, o njemu bi se dalo iskreno raspravljati, ali umjesto kritičke introspekcije koja bi čak i mogla voditi evoluciji, Stajčić reproducira seksizam po staroj patrijarhalnoj šabloni
Pa nastavlja dalje:
"Također sve pjesme su unutar te ‘sigurne zone’ sjetnog ljubavnika kojem tuga i žudnja razdiru srce, što (možda neočekivano) publika očigledno može konzumirati satima. Ta slika i prilika potpuno ukinutog mačizma bilo kog oblika podosta govori o novom muškom role-modelu 21. stoljeća.
Muškoj publici pak, Greg Gonzalez može samo biti trn u oku, mentalni rival koji će na njegovo razočarenje uspješnije utješiti partnericu od njega samog, iako bi ustvari bilo puno lakše nešto naučiti od tih manira, jer žensko obožavanje benda kao što je Cigarettes After Sex jasno ukazuje da je romantika izuzetno tražena roba i da je očigledno u deficitu...
Sviđa li se nama starijima koga je to tek stasala mlada ženska publika odabrala za glazbenog glasnogovornika novog doba, možda ne bi trebali pretjerano revno komentirati, jer prošlo je puno vremena otkad smo kroz romatične naočale gledali na život."
Valja nešto naučiti od tih manira, od tih osjećajnih ogoljenih muškaraca (iako, valja ovdje napomenuti – Cigarettes After Sex po pitanju seksualnosti i ljubavi uopće nisu naročito progresivan bend, što Stajčićevo iščuđavanje čini još indikativnijim) - ne da bi bili bolji ljudi, bolji prijatelji, partneri i slično, već da bi u konačnici bolje barili, ili brže "riješili" stvar kad zaserete s tankoćutnom vam djevojkom!
Stajčić loše prikriveno žaluje nad "slikom i prilikom ukinutog mačizma" koji ga ostavlja u prostoru u kojem nije navikao biti, u okruženju koje mu je strano i izaziva nelagodu. Taj bi se osjećaj čak i dao kvalitetno artikulirati, o njemu bi se dalo iskreno raspravljati, ali umjesto kritičke introspekcije koja bi čak i mogla voditi evoluciji, Stajčić reproducira seksizam po staroj patrijarhalnoj šabloni.
Ovakvim pisanjem on zapravo daje do znanja da ga ne zanima "novo doba", i ne želi razumjeti "mlade dame" o kojima piše, već samo sve zapakirati u brzu, lošu dosjetku i proglasiti stvar propalom. No, nije on jedini. O koncertu je pisao i Željko Ljubobratović na portalu Trusty.hr , koji se također potrudio biti ilustrativan i ponuditi nam jako bitne informacije o glazbi i nastupu benda:Ako idemo dekonstruirati što je pisac htio reći – da se zaključiti da je tankoćutnost valjda loše, nezavidno (inferiorno?) obilježje, a i krhkost, a isto je tako lako moguće da je usporedba s Prideom u svojoj srži naciljana kao uvreda. Pitanje je – kome se pisac obraća, u ime koga progovara? Tko će "shvatiti foru"?
"Ono što se uoči koncerta moglo vidjeti ispred Tvornice bilo je apsolutno impresivno. Velika većina okupljenih bili su naime tinejdžeri, preciznije tinejdžerice, a izgled tih uglavnom tankoćutnih i nježnih djevojčica te nešto manje brojnih, ali jednako krhkih dječaka, bio je takav da je prema tome i Zagreb Pride izgledao kao summit nogometnih huligana."
Ako idemo dekonstruirati što je pisac htio reći – da se zaključiti da je tankoćutnost valjda loše, nezavidno (inferiorno?) obilježje, a i krhkost, a isto je tako lako moguće da je usporedba s Prideom u svojoj srži naciljana kao uvreda. Pitanje je – kome se pisac obraća, u ime koga progovara? Tko će "shvatiti foru"?
Ljubobratovića posebno zbunjuje još jedna stvar, koja mu otežava shvaćanje (navodne) silne ženske histerije oko benda:
"Ono što već na prvi pogled pada u oči jest da su članovi benda izgledom daleko od seks simbola, pjevač Greg Gonzales proćelav je i prilično neugledan tip, ali dobro, neka njih takvih, tu ionako nije stvar u seksu i životinjskoj strasti, nego o sasvim drugoj vrsti emocija. Tu su, naprosto suze, depra i sjetni pogledi važniji od smijeha i animalnih nagona".
Neka njih takvih, kaže Ljubobratović. Treba nam i takvih valjda. Ali ne previše!
Tako dakle, alfa-mužjaci glazbene kritike pišu o ženskoj publici. Uz neizostavno patroniziranje i podcijenjivanje, nesposobni da žene, a pogotovo mlade žene (na koje se, zanimljivo, fokusiraju) vide kao išta drugo osim (neshvatljive i naivne) jednolične mase koja je vođena seksualno-romantično-ljubavnim štovanjem, koje se utjelovljuje u jačini vriska. A muška publika? A pa oni su samo "publika". Oni su vam svi oni raznoliki drugi, oni koji na koncerte idu jer se kuže u muziku i doživljavaju je u svom šarenom, neobujmljivom spektru bivanja.Stajčić ne želi "grubo zadirati u žensku intimu", ali nije mu problem stavljati ženski dio publike pod jedan nazivnik, reducirati njihov interes i doživljaj glazbe na isključivo seksualno, naivno, romantično, groupie motivirano ponašanje
A kako naši kritičari pišu o ženama na pozornici? Loših je primjera je mnogo, ali izdvojit ću samo nekoliko koji su nas "obogatili" posljednjih godina. Trofej bi tu trebao ići "starom liscu" Aleksandru Dragašu, koji je pišući o povratku Kate Bush uspio elaborirati svoju zaljubljenost u njeno poprsje:
"Potpisnik ovih redaka tog svibnja 1979. još nije napunio trinaestu, a Kate Bush dvadeset i prvu godinu života. Iz toga doba potječe i jedna naslovnica magazina Džuboks s impresivnim poprsjem Kate Bush kojeg se mlada kantautorica, navodno, sramila, a isti potpisnik njime bio očaran. Možda je zbog tog poprsja i krenuo nešto poslušati od Kate Bush koja će tijekom 80-ih postati te do danas zadržati aureolu najutjecajnije britanske kantautorice..."
Kad je pak pisao o bendu Warpaint, našao je bitnim značajan dio teksta posvetiti bivšim ljubavnicima djevojaka iz benda, stavljajući čitateljima "bubu u uho" o tome kako su došle do slave (mig mig, ha ha), da bi se kasnije u tekstu odriješio od grijeha (ali pazite, bubica ostaje) i rekao kako ipak nešto glazbeno vrijede:
"Kad vam se na popisu bivših ljubavnika nalazi John Frusciante koji je ljubovao s gitaristicom i pjevačicom Emily Kokal te 2007. godine producirao nastupni EP 'Exquisite Corps' kalifornijske indie-pop grupe Warpaint u kojoj je jedno vrijeme svirao i Josh Klinghoffer, kasnije zaposlen na Fruscianteovom mjestu u Red Hot Chili Peppersima, a drugi po redu, istoimeni album zajednički vam producirali i miksali Flood (U2, New Order, Nick Cave, The Smashing Pumpkins) i Nigel Godrich (Radiohead, Travis, Beck, Paul McCartney), onda ste ili jako dobar bend ili jako zločeste u krevetu.A muška publika? A pa oni su samo "publika". Oni su vam svi oni raznoliki drugi, oni koji na koncerte idu jer se kuže u muziku i doživljavaju je u svom šarenom, neobujmljivom spektru bivanja.
Kakve su djevojke iz Warpainta u krevetu to znaju njihovi ljubavnici i nije na kritičarima da o tome sude. Može se razglabati, jer i indie-pop je postao veliki biznis, jesu li djevojke iz Warpainta do svog statusa došle zbog svojih ljubavnih afera ili zbog svoje glazbeničke maštovitosti."
Nije na kritičarima da o tome sude, kaže Dragaš. Ali mogu nagađati i pisati i davati na značaju pitanjima kojima uopće ne bi trebalo biti mjesta u glazbenoj kritici. A upravo su takva pitanja i razglabanja "sok" i esencija velikog broja "stručnih" nam kritika. Rado se, naravno, osim o nestašluku u krevetu, priča i o zgodnim ženama. U jednoj starijoj, ali za ovaj tekst bitnoj kritici Goran Pavlov tako piše:
"Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično A kako naši kritičari pišu o ženama na pozornici? Trofej bi tu trebao ići "starom liscu" Aleksandru Dragašu, koji je pišući o povratku Kate Bush uspio elaborirati svoju zaljubljenost u njeno poprsjekako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama. Ženski bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegove članice lake na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju djevojke koje nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati."
Kad se sumira stvar i razloži koliko je tekstova naših glazbenih kritičara posvećeno čemu – izgleda da je žene koje stvaraju glazbu ipak bitnije gledati, nego slušati, jer su "lijepe", "zanosne", "očaravajuće", "bujne", "rasne ljepotice", itd. Glazba je dodatni plus. Glazba je, podsjetimo, sporedna.
Ovdje uopće nije bitno da "nisu svi takvi", i nepotrebno je naricati kako nije pošteno glazbenu kritiku u Hrvata trpati pod jedan šovinistički nazivnik. Upravo su zato istaknuti (za početak) neki primjeri, jer je dosta razlaganja na apstraktnoj - "ne prozivaj, ne uznemiravaj" razini. I u glazbi, i u književnosti, i na filmu. Ne radi se "iznimkama", ne radi se o "zanemarivom". U konačnici, i da je jedan - previše je.