Sindikati kao alibi

Zastupnici radničkih prava danas će se pokušati dogovoriti oko toga kako pomoći Vladi da sa što manje gubitaka prebrodi nadolazeću krizu, a da zaposleni u državnim službama, zdravstvu, socijalnoj skrbi, školstvu, policiji, vojsci, kulturi, tu solidarnost što manje osjete na vlastitom džepu. Konsenzus među sindikatima nije izgledan, dogovor je moguć, ali jedno pitanje i dalje stoji otvoreno iznad sindikalnih i vladinih pregovora o zamrzavanju plaća. Gdje je to Vlada štedjela, ako se gradi Pelješki most, ako se grade autoceste, ako se plaćaju besplatne školske knjige i djeci milijardera, i kako se dosjetila štedjeti baš na proračunskim plaćama, koje u državnom proračunu zauzimaju tek nešto više od jedan posto? Ako joj nisu presudni postoci, ako joj je već do opće štednje i solidarnosti u godini krize, zašto nije predložila da u razdoblju krize smanji plaće i mirovine vlastitih dužnosnika, koji bi to jedva i osjetili? Kako to da se samo u Hrvatskoj štedi na ljudima, kad čitava Europa ima druge adute za preživljavanje krize? Umjesto da im oduzima potpisanih i ugovorenih 1,4 milijarde kuna za šest posto veće plaće u idućoj godini, Vlada je mogla odgoditi dva projekta i subvencije za struju, i ovi bi pregovori, vele sindikati, bili suvišni. Sanader i Kosor, međutim, zaigrali su na kartu zavadi pa vladaj, što s hrvatskim sindikatima uvijek pali. Tradicionalnu nesposobnost da se slože oko bilo čega, a kamoli oko krucijalne stvari kao što su plaće u idućoj godini, u Vladi su naumili iskoristiti kao pokriće za provedbu vlastite volje. Takav alibi im stoji na klimavim nogama, jer sindikati nisu dužni dogovoriti se oko nečeg što u ovom času paše Vladi, i još joj reći kako da to napravi. Jedni joj nude rat, a drugi pomirenje, pa neka se u Banskim dvorima izvole odlučiti koja će im opcija donijeti više novca, a koja više političkih bodova.