ŠETNJA MAROKOM NA ŠUKERU

Maroko nije u Europi, a nije ni previše daleko. Dovoljno dobar razlog da se ide tamo. Trajekt polazi u sedam navečer iz Španjolske i dolazi u marokansku luku Tanger u sedam navečer istoga dana. Objašnjenje je naravno u vremenskoj razlici, ali već na početku putovanja pokazuje se da ćemo zapeti u vremenskoj rupi.

Srednji vijek i crne ovce

Dok sjedim na krovu kuće u predgrađu s pogledom na Fes razmišljam o globalizaciji. Čavrljam s Iliasom, studentom povijesti, o internetu i glazbi i idejama i mislim pomalo razočarano kako je svijet baš sasvim isti svugdje. Pa mi je svijet pokazao svoje drugo lice u starom dijelu Fesa. Jedan od kraljevskih gradova Maroka i danas je ogroman grad od dva milijuna stanovnika. Stara Medina je nepregledan skup uličica i prolaza. Nekad napredan obrtnički centar, zaostao je u doba manufakture. U sobicama bez prozora dječaci nabijaju čekićima po pozlaćenim tanjurima. Neki drugi dječaci rastežu niti vune od koje će nastati tepih po cijeloj ulici ili šiju ukrase na haljinama. Miris hrane koja se priprema na ulici miješa se sa nepodnošljivim mirisom štavljenja kože. Kožare su potpuno nepromijenjene. Nekad ih je bilo čak 300 u Fesu, danas svega nekoliko. Ipak, redovi velikih posuda ispunjenih raznobojnim kemikalijama u kojima ljudi nogama gacaju u procesu obrade kože snažno djeluje na osjetila.

Fes je jedna od najvećih carfree zona na svijetu. Ulice su toliko uske da auto nema šanse. Kao i u zaboravljenim vremenima, natovareni magarci se provlače između tepiha, cipela, začina, oderanih ovaca. Čisti biblijski prizori. Samo ovi magarci nose i gajbe Coca-Cole.

Siromašni ostaju doma

Masin, 30-godišnji turistički vodič iz Marakesha, objasnio mi je teške probleme marokanskih momaka. U Maroku, da bi dobio spoj s curom, moraš čekati tri godine. I onda za dva tjedna kaže: Oženi me ili idem drugome koji će me oženiti. Tako su odgojene, nema to veze s vjerom, objašnjava i zašto pojava strankinja izaziva oduševljenje na ulici.

60 posto marokanskih autobusa ne zadovoljava osnovne tehničke uvjete, tvrde u hrvatskoj ambasadi u Rabatu. Ležeran odnos prema vremenu znači da autobus ne kreće dok se ne napuni. U autobusu nema klime i prozori se ne daju otvoriti, i na plus 40 stupnjeva nisu neki užitak. Tko preživi dobro došao... Na cesti je zato hitchhikers paradise. Marokanci te žele odvesti gdje god hoćeš, žele znati tko si, što radiš, otkud dolaziš i što znaš... ne samo da te odvezu besplatno nego ti i plate ručak. U jednom od onih restorana uz cestu poput onih kad se ide na Jadran, pa se vrte janjci uz put. Samo u Maroku dodaju i košaru sa svježe odrezanim ovčjim glavama na ulazu. A većina su ovaca koje su platile glavom bile crne ovce.

U istom gradu već četiri godine živi i fra Ivica. Sretnem Hrvate jednom godišnje, kaže. Katoličkoj crkvi zabranjena je zvonjava zvona, a Maroko ne želi da ga se doživljava kao zemlju Trećeg svijeta, pa odbija primiti bilo kakvu pomoć. Tako svećenik smije djelovati samo unutar crkvenih zidina pa prosjakinje umotane u marame sjede pred vratima iako je džamija preko puta.

U višemilijunskom, preturističkom i preeuropskom gradu je i prevruće. Dozvala nas je mitska planina, Atlas. U selu Asni gdje počinje uspon na najviši vrh pokušavaju nam prodati karte, vodiče, narukvice i iglu i lokomotivu. Nemamo mi novaca. Mi smo iz siromašne zemlje, kažem. Ljudi iz siromašnih zemalja ne idu na putovanje. Oni ostaju stalno kod kuće, kao ja, ne vjeruje mi trgovac. Najviši vrh Atlasa je Djebel Toubkal, 4167 metara iznad mora. Ipak snijegu ni traga. Prolazimo kraj jadnih natovarenih magaraca koji vuku debele turiste uzbrdo. S osjećajem ponosa stupam na vrh. Tu nema debelih turista, ali zato je s druge strane doskakutao Muhamed sa stadom koza. Muhamed ima na nogama plastične sandale i poderane hlače te ostavlja dojam kao da šeta parkom, a ne visokom planinom. Pokazuje mi jezero u daljini otkud je došao sa svojim kozama.

Strah od Croatie

Na obali Atlantskog oceana je Essaouira, gradić koji su u 18. st. sagradili Portugalci. Stižemo u grad kao pravi nomadi, na devi. Na pješčanoj plaži Berberi vode deve. Prilazi mi jedan i puta otkuda sam. Kada je čuo sav se uzbudio. Njegova se deva zove Šuker. Tako mi je Šuker pribavio besplatnu vožnju na devi Šukeru. Nije baš neki užitak jahati Šukera. Previše podsjeća na potres.

U gradu baš počinje veliki festival gnaoua glazbe, tradicionalne marokanske glazbe koja podsjeća na reggae. Cijeli gradić je u rasta atmosferi, od trgovaca sa dreadlocksima koji se ne trude išta prodati, do trgovina ukrašenih slikama Boba Marleya. Jedna od tih je i Abdelhamid. Uz šišu i čaj od mente i u društvu nekoliko strankinja iz više država koje okuplja u svojoj trgovini saznajemo što misli o religiji: Do 12 godine bio sam religiozan, jer je bila moja obitelj. Religije stoje na putu čovjeka i Boga; o radu: Marokanci baš ne rade puno; o nogometu: Marokanci previše vole sjediti i jesti, da bi bili dobri sportaši. Volimo više gledati nogomet na televiziji.

Osim na nogomet, Marokance Croatia asocira na policiju. Naime, marokanska gradska policija na kapama ima traku sa crveno-bijelim kockicama. To nam je šifra. Kad netko kaže: Ide Croatia, znači da ide policajac, smijao nam se još u Fesu Iliasov prijatelj Yonisse.

Zid i u pustinji

Ouarzazate je na rubu pustinje. Temperatura dosiže pedeset. Dok u tankoj sjeni zida vegetiramo, pitamo se što radimo u toj prašnjavoj vukojebini. Tu se zapravo nema što vidjeti, kaže suputnik koji je proučio vodič. Ipak nalazimo Kasbah, navodno najljepši u Maroku, zidina ukrašenih crtežima. Unutar zidina, u trgovini Berbera Ahmeda iz pustinje uz marokansku votku iliti neizbježni čaj od mente raspravljamo o politici. Ne razumijem zašto SAD ne bi bile dobar policajac. Onda bi ih svi poštovali i bio bi mir. Neki kažu da će 2010. doći do promjene i da će istupiti neka nova sila, uvjeren je Ahmed. U moju trgovinu dolaze i Izraelci i sve su to vrlo miroljubivi ljudi. Ali taj rat neće nikad završiti. Hezbolah ima istu vojnu silu kao Izrael. U Maroku i Židovi i kršćani i muslimani već stoljećima žive u miru. Nama je najvažniji salam ( mir)…

Ipak, nije ni Maroko tako miroljubiva zemlja. Nakon što su kolonizatori Španjolci 1975. napokon napustili područje Zapadne Sahare, to pustinjsko područje bogato fosfatima okupirali su Marokanci. Mnoštvo Saharava živi u izbjeglištvu u Alžiru i Španjolskoj, i podupiru borbu za neovisnost. Zbog Zapadne Sahare zaoštreni su odnosi i Alžira i Maroka pa je granica otvorena samo na jednoj točki na sjeveru. Iako za nas ni tamo nema prijelaza. Ne uspijevamo dobiti vizu u ambasadi u Rabatu.

Maroko se koristi starom taktikom doseljavanja Marokanaca na to područje i postepenim mijenjanjem strukture stanovništva, a dijelom granice Zapadne Sahare i Alžira sagradili su zid. Kud god čovjek krene, prije ili kasnije nađe neki zid. Ako se na jednom kraju svijeta neki zid i ruši, neizbježno se negdje drugdje zida novi.

Da nisu i u svim glavama sagrađeni zidovi potvrđuje Masin: Možeš biti 100 posto samo ljudsko biće, a ne Hrvat ni Marokanac ni musliman.

Previše hašiša

Rough Guide kaže: Nipošto ne zaustavljajte auto na cesti preko Rifa. Sagrađena sedamdesetih nakon oslobođenja od kolonizatora kao simbol nekakve svemarokanske verzije bratstva i jedinstva, ta cesta prolazi grebenom i miriši na zanimljivost. Kenitra je grad usred Rifa. Čini se da je najviši vrh Rifa u blizini. Zaustavlja se čovjek koji ide na drugu stranu i prolazi Ketamu. Ipak, ne želi nas povesti. To je opasno, kaže i ode. Zato je tu L., postariji vlasnik plantaže hašiša i osmero djece. Koja je uz samu cestu. Pozvane smo na ručak uz još četvero Talijana koji su došli u nabavu. Nemate li problema s policijom? Zašto? Pa mi smo siromašni ljudi koji uzgajaju jednu biljku da bi preživjeli, priča na terasi s koje se pruža pogled na susjedne plantaže. Jasno je koji je prevladavajući biznis. Dok jedemo leću svi iz jednog tanjura imamo pogled na sliku kralja Muhameda VI. On je puno bolji kralj nego što je bio njegov otac Hasan II, tvrdi L.

Večer nas nalazi u Ketami na stajalištu taxija. Najopasnije mjesto u najopasnijem gradu u Maroku, takve su glasine. Skupina besposličara nas opkoljuje i bombardira pitanja. Ne odustaju. Nabrajaju pitanja isprobavajući razne europske jezike. Zašto bi ovdje bilo opasno? To su glasine proširili oni iz Chefchaouena proširili jer su ljubomorni. Pa mi živimo od prodaje hašiša strancima. Zašto bi im onda željeli nauditi, tvrdi jedan od okupljenih. Svi su oni ludi, kaže taksist. Previše hašiša. On je živio u Nizozemskoj i priča mi nizozemski iako mu kažem da ne razumijem.

I u mraku je ovdje nemoguće biti nevidljiv… U oblaku dima hašiša nitko u ovoj zemlji kontrasta ne vjeruje da sam tu zato jer je put tu da se putuje, da je cilj puta putovanje samo...