U četvrtak, 17. lipnja, u sklopu ciklusa Forte fortissimo Koncertne direkcije Zagreb, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio je Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka. Gosti su bili britanska pjevačica Marianne Faithfull i američki vokalni kvartet Hudson Shad u sastavu Peter Becker (bas-bariton), Eric Edlund (bariton), Mark Bleeke (tenor) i Wilbur Pauley (bas).
Na rasporedu su bila glazbena djela nastala u 20. stoljeću: u prvome su dijelu izvedene orkestralne skladbe "Beat On" hrvatskog skladatelja srednje generacije Srđana Dedića i "El salón México" Amerikanca Aarona Coplanda, dok je drugi dio ispunio balet s pjevanjem i prologom, sedam slika i epilogom "Sedam smrtnih grijeha" Kurta Weilla.
Nagrađivana Dedićeva skladba "Beat On" nastala je 1988. godine, dok je autor još bio student Muzičke akademije u Zagrebu. Simfonijski orkestar HRT-a praizveo ju je 1989. u sklopu Muzičkog Biennala Zagreb, pod ravnanjem Arthura Tamaya. Nakon više od 20 godina djelo nije izgubilo na svježini, a - kako se kasnije ispostavilo - najbolje je ležalo i orkestru i dirigentu koji su elegantno prošli kroz ritmičke i orkestracijske kontraste koji karakteriziraju skladbu.
Već u Coplandovom svojevrsnom klasičarskom hitu "El salón México" puhačka je sekcija (a posebice prva truba) pokazala intonacijsku nesigurnost, dok se čitav orkestar i dirigent Mladen Tarbuk nisu uspijevali dogovoriti oko tempa kojim će izvesti to duhovito djelo nadahnuto meksičkom mariachi glazbom.
Zvijezda programa bila je Marianne Faithfull, britanska pjevačica, skladateljica i glumica čija se karijera proteže kroz četiri desetljeća. Obdarena rijetkom sposobnošću transformacije vlastitih i tuđih stihova u osobni izraz, nadrasla je "sočne" biografske podatke na koje ćemo ovlaš podsjetiti. Rođena je u Hampsteadu krajem prosinca 1946. godine, a proslavila se 1960-ih, kad su joj Mick Jagger (s kojim je bila u romantičnoj vezi) i Keith Richards posvetili "As Tears Go By", prvu pjesmu koju su zajedno napisali.
Nešto kasnije, već ogrezla u drogi, Faithfull je napisala baladu "Sister Morphine", proslavljenu u izvedbi Rolling Stonesa.
Tijekom 1960-ih se bavila glumom, a 1970-tih se borila s drogom, snimivši nekoliko slabo zapaženih albuma. Na glazbene se pozornice u velikom stilu vratila 1979. godine s albumom "Broken English". Droge se u potpunosti oslobodila tek sredinom 1980-ih, kad je snimila zbirku pop, blues i art-pjesama na hvaljenom albumu "Strange Weather" (1987.), nakon čega je postala jednom od najtraženijih koncertnih pjevačica. "Među brojnim obradama tuđih skladbi koje je snimila u tom razdoblju ističe se obrada pjesme Johna Lennona "Working Class Hero". Poslušajte je u izvedbi iz 2006. godine:"
Godine 1995. je, zajedno s talijanskim skladateljem Angelom Badalamentijem, napisala album "A Secret Life", a u to je doba počela proučavati i radove Kurta Weilla i Bertolta Brechta. Godine 1991. izvela je "Operu za tri groša" u Gate Theateru u Dublinu, a 1998. snimila pjevani balet "Sedam smrtnih grijeha", koji smo uživo čuli sinoć u Zagrebu.
Kreativni zamah nastavila je glumački u filmovima "Intimacy" (2001.), "Marie Antoinette" (2006.) i "Irina Palm" (2006.) za koji je nominirana za nagradu EFA-e za najbolju glumicu. Snimila je i albume "Kissin Time" (2002.) s Billyjem Corganom, Beckom, grupama "Pulp" i "Blur" te "Before the Poison" (2004.) na kojem je surađivala s PJ Harvey, Nickom Caveom, Damonom Albarnom i Jonom Brionom. Kazalištu se vratila predstavom "The Black Rider" svojih prijatelja Toma Waitsa i pokojnog Williama Burroughsa. Zbog slabog zdravlja, 2005. i 2006. se povukla da bi 2007. napisala drugi dio memoara, "Memoires Dreams and Reflections".
Posljednji album, "Easy Come, Easy Go", objavila je 2008. godine, a na njemu su pjesme koje su izvodili umjetnici poput Billie Holiday, Merlea Haggarda, Bessie Smith, Morriseyja i Dolly Parton.
Kurt Weill (1900-1950) je svoj pjevani balet (ballet chanté) "Sedam smrtnih grijeha" skladao tijekom snažnih političkih previranja u Europi. Njegova najslavnija djela iz tog razdoblja, među kojima se ističe "Opera za tri groša", suradnje su s ljevičarskim piscem Bertoltom Brechtom. No, do 1933. godine, kad su započeli rad na "Sedam smrtnih grijeha", Weill i Brecht su shvatili implikacije uspona nacista na vlast u Njemačkoj i napustili zemlju. Weill je otišao u Pariz, a Brecht mu se pridružio nakon kratkog boravka u Beču. Weill se nikad nije vratio u Njemačku (umro je 1950. u New Yorku), a Brecht se u domovinu vratio 1949., kad je utemeljena Demokratska republika Njemačka.
"Sedam smrtnih grijeha" kraj su Weillove europske karijere i početak gotovo 20-godišnje pauze u Brechtovoj. Bila je to njihova posljednja suradnja i posljednje djelo koje je Weill napisao u europskom kazališnom duhu, obilježenom izravnošću (rezultat upotrebe elemenata popularne glazbe, u ovom slučaju plesne i tzv. barbershop vokalnih kvarteta, kao i etabliranih glazbenih formi poput crkvenoga korala). Weill je po dolasku u SAD 1935. godine taj stil prilagodio Broadwayu te nikad više nije skladao ništa što bi nalikovalo "Sedam smrtnih grijeha".
Balet je naručio bogati Britanac Edward James, čiju je parišku baletnu trupu, Les Ballets 1933, među ostalima osnovao koreograf i plesač George Balanchine. James je htio balet za svoju rastavljenu, još nerazvedenu suprugu, plesačicu Tilly Losch. Odlučeno je da će glavni karakter, Anna, biti "podijeljen" na pjevačku i plesačku polovicu. Tako je Weillova nerazvedena supruga, pjevačica Lotte Lenya, u predstavi nastupala uz Loschovu. U stvarnom životu Weill je bio sretniji od Jamesa: zajedno s Lenyom je emigrirao u SAD, dok se James nije uspio pomiriti s Tilly Losch.
Partitura, objavljena 1955. godine, sadrži izvornu verziju za sopran, vokalni kvartet i orkestar, uz transpozicije četiriju dijelova za mezzosopran i prijevod Brechtova teksta
na engleski (Chester Kallman i W.H. Auden). Transpozicije i prijevod dopustili su najrazličitije interpretacije djela u koncertnom i scenskom obliku.
Skladba je oštra kritika kapitalizma, no bez ironije ranijih Brechtovih i Weillovih suradnji. Koncept je izložen u Prologu. Anna odlazi u grad kako bi kao plesačica zaradila dovoljno novca da izgradi novu kuću za svoju obitelj u Louisiani. Pjevačica (Anna I) i plesačica (Anna II) predstavljaju dvije Annine strane. Prva je uravnotežena i oprezna, a druga - prema riječima Weillova biografa Jürgena Schebere, "plesačica degradirana u potrošnu robu".
U prvom smrtnom grijehu, Lijenosti, Weill je skladao stilizirani koral u kojem Annina obitelj moli Boga da je čuva i podsjeća da ne bude lijena. Tenor pjeva ulogu oca, tenor i bariton su Annina braća, a bas je majka, čime se Weill narugao barbershop stilu.
Oholost je valcer: Anna II postala je plesačica u topless cabaretu u Memphisu. Brecht je ovdje istaknuo svoj antikapitalistički stav - Anna II nije dovoljno bogata da bi bila ohola; mora se skidati za novac.
U Srditosti se Anne sele u Los Angeles i dobivaju posao u filmskom studiju. Srditost Anne II zbog lošeg postupanja s njom gotovo ih dovodi do otkaza. Za prizor u studiju Weill je napisao virtuozno orkestrirani fokstrot s kontrastom drvenih puhača i gudača.
Za Proždrljivost Weill ponovno upotrebljava obitelj, tj. kvartet. Obitelj upozorava Annu na hranu, jer je potpisala ugovor s klauzulom o težini.
Bludnost je razrađena plesna scena za Annu II, koju pjevanjem prate Anna I i obitelj. Annu II uzdržava bogati suprug Edward (Brecht ime sasvim sigurno nije odabrao slučajno), dok je Anna I zaljubljena u siromašnog Fernanda. Djevojke trebaju novac, te Anna I ostavlja Fernanda kako ga ne bi morala uzdržavati novcem Anne II.
U Lakomosti Weill parodira herojsku opernu ariju oca. Obitelj je zabrinuta zbog govorkanja da Anna ostavlja muškarce financijski uništenima te da stječe loše ime zbog lakomosti.
Zavist je prividno trijumfalna koračnica, s dubinskom glazbenom metamorfozom dok Anna II shvaća da nikad neće biti sretna poput drugih dok ne nauči odbiti svjetovna zadovoljstva.
Tijekom Epiloga Anne se vraćaju u Louisianu i u novi dom koji su tamo sagradile.
Izvedbu Marianne Faithfull mogli bismo nazvati korektnom. Šarmantna 64-godišnjakinja jednostavna držanja i ljupkog osmjeha, odjevena u skromnu crnu haljinu i kaubojske čizme, posjeduje napukli "kabaretski" glas malog raspona, kakav je i potreban za Weillovu glazbu. Začudila je činjenica da se, usprkos dugotrajnoj karijeri, pjevačica ne snalazi najbolje s mikrofonom te se s vremena na vrijeme (npr. u Srditosti) tražila po partituri udaljivši usta od mikrofona, pa ju se na trenutke gotovo nije čulo. Simfoničari HRT-a i Mladen Tarbuk solidno su odradili nimalo jednostavan zadatak, tek se povremeno gubeći u tempu. Izvedbom je dominirao upravo briljantni Hudson Shand kvartet, koji je odličnom dikcijom, savršenom intonacijom i diskretnim scenskim ponašanjem ostvario nezaboravnu performansu i izazvao zaslužene ovacije publike koja je nasmiješena izašla iz dvorane u olujnu večer.
Poslušajte Marianne Faithfull kako izvodi odlomak iz "Sedam smrtnih grijeha" na snimci iz 1998. godine:
