Kontekst se, doduše, ponešto razlikuje od našeg. Dana 9. svibnja 2004. godine, mladi Ramzan Ahmetovič Kadirov se pojavio u uredu predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina odjeven u trenirku. Atmosfera je bila sumorna – tog jutra su pristalice čečenskog borca Šamila Crnoja i Hasanbegović diskreditirali su čitavu Vladu prije nego što je uopće počela s radom Basajeva digli u zrak Ramzanovog oca, predsjednika Čečenske Republike. Nakon dvaju čečenskih ratova i nebrojenih terorističkih napada na teritoriji Ruske Federacije, Čečenija je ostala trnom u peti ruskog giganta. Dva lidera u usponu našli su se pred teškim zadatkom liječenja ratnih rana i izgradnje zajedničkog nacionalnog suvereniteta.
I kako im je samo uspjelo. Vladimir Vladimirovič danas je neosporni politički lider s razinom podrške koja se kreće oko 86 posto, a Ramzan Kadirov je uz pomoć izdašnih dotacija iz središnjeg ruskog budžeta izašao kao pobjednik u lokalnim klanskim borbama te se već devet godina nalazi na mjestu predsjednika Čečenske Republike. Kao ljudi koji utjelovljuju volju njihovih naroda, uzajamno se podržavaju i izuzetno poštuju. Na primjer, Ramzan Ahmetovič je svoju odanost predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Vladimiroviču Putinu izrazio u nedavno objavljenom članku u novinama Izvestija, u kojem reži na "neprijatelje i izdajnike" Rusije - ljude kojima je dosadio Putin s njegovim međunarodnim šovinizmom, domaćim represijama i vjerojatno najvećom promašenom ekonomskom prilikom stoljeća - te kaže sljedeće:
"Oni koji pozivaju na dijalog sa šakalima, maštajućima o rušenju naše države, sa sebe neće moći oprati smrad kukavičke psine... Teško da će ijedan zdravomisleći čovjek koji drži do sebe voditi dijalog s onima koji smatraju kako je nemoralno voljeti svoju Domovinu i predano joj služiti... Kod nas postoji selo Braguni, gdje se nalazi vrlo dobra psihijatrijska bolnica. Žuboreću reakciju izvansistemske opozicije je moguće okarakterizirati kao masovnu psihozu. Ja im mogu pomoći da riješe taj klinički problem i obećavam da nećemo štedjeti injekcije. Ukoliko je za neki slučaj propisana jedna, mi možemo dati dvije."
Izjava Ramzana Ahmatoviča pokazuje da hrvatska desnica daleko zaostaje za globalnim trendovima. Istinski patrioti političku scenu čiste ne Samaritanac je bio moralan i prije pojave Evanđelja, baš kao što ljudi znaju kako se treba odnositi prema braniteljima, domovini ili domovinskom ratu bez zamornog patriotskog dociranja samo od političkih oponenata, već i od svih koji se s njima makar i rukuju. Ali ništa manje ne treba očekivati od čovjeka prema čijem okruženju vodi velik broj niti ubojstava kritičara ruskog režima, kao na primjer novinarke Ane Politkovskaje ili "izvansistemskog" političara Borisa Nemcova (inače bivšeg potpredsjednika Vlade Ruske Federacije u vrijeme Borisa Jeljcina), koji je krajem veljače 2015. godine ustrijeljen s leđa na mjestu koje bi po svojem prometu i blizini sjedištu vlade u Zagrebu odgovaralo Vranyczanyevoj ulici. Da bi postalo jasno kakve to veze ima s našim okolnostima, treba imati u vidu da ljudi koji su ubijali političke protivnike trenutnog ruskog režima nikada nisu dobili direktan nalog da to učine. Oni su samo pratili signale iz političkog centra i, recimo to tako, prešli s riječi na kaznena djela. Uostalom, svi fanatici prije ili kasnije shvate kako su pitanja ideoloških progona slična obrezivanju: ili idete do kraja, ili nema smisla niti započinjati.
Pored sumanute ideje o objavljivanju registra izdajnika, Hrvatska predugo živi s iritantnom i odavno izlizanom insinuacijom da u našoj maloj državici postoje ljudi koji ne bi poštovali invalide i branitelje kada njihov status ne bi bio zabetoniran u ustavnom zakonu. Politički šarlatani to smatraju toliko bitnim problemom da su spremni mijenjati zakone, ustave, školske programe te javno denuncirati sve kojima je groteskna predstava sa šatorima i plinskom bocom u Savskoj ulici, kao i lica koja stoje iza nje, estetski odbojna. Međutim, tu će se susČak i kada pijetet prema ratnim stradalnicima u Hrvatskoj ne bi postojao, kakav bi to bio vulgaran svijet u kojem bi se ljudi prema drugima odnosili s poštovanjem i suosjećanjem zato što to nalažu zakon ili vjera?resti s neugodnim problemom koji čeka sve cenzore: ukoliko je broj ljudi s određenim stavovima malen, tada podizanje ovakve halabuke predstavlja besmisleno trošenje vremena i novaca; ukoliko su takvi ljudi u većini, tada nikakav zakon neće pomoći. Niti u jednom, niti u drugom slučaju, proklamacije, prijetnje i zakoni neće promijeniti unutrašnje stavove – mijenjajte zakon o PDV-u koliko hoćete, ljudima se PDV nikada neće svidjeti – a do trenutka kada na osnovi izmjenjenih školskih kurikuluma izraste nova generacija mladih s ispra(v)nim umovima, većina branitelja bit će na onom svijetu.
Još jednu nesretnu okolnost predstavlja činjenica da je opsjednutost ovim pitanjem proizvod zablude ili namjerne manipulacije. Hajka na hrvatske branitelje se ne može pronaći niti mobilizacijom svih resursa opservatorija Palomar, radi čega je čitavo naše društvo osuđeno na besmisleno trošenje mentalnih i materijalnih resursa na rješavanje pitanja koje ne postoji. Čak i kada pijetet prema ratnim stradalnicima u Hrvatskoj ne bi postojao, kakav bi to bio vulgaran svijet u kojem bi se ljudi prema drugima odnosili s poštovanjem i suosjećanjem zato što to nalažu zakon ili vjera? Pokroviteljsko moraliziranje se uvijek pokazuje suvišnim ili licemjernim, a ponekad i samo sebe opovrgava. Jedan od primjera je Evanđelje po Luki, čijim sljedHajka na hrvatske branitelje se ne može pronaći niti mobilizacijom svih resursa opservatorija Palomar, radi čega je čitavo naše društvo osuđeno na besmisleno trošenje mentalnih i materijalnih resursa na rješavanje pitanja koje ne postojibenicima najčešće promakne da u vrijeme kada je dobri Samaritanac zavijao rane opljačkanom i prebijenom čovjeku kojeg su drugi zaobilazili kršćanstvo nije postojalo. Samaritanac je bio moralan i prije pojave Evanđelja, baš kao što ljudi znaju kako se treba odnositi prema braniteljima, domovini ili domovinskom ratu bez zamornog patriotskog dociranja.
Jadranka Kosor je svojevremeno pretrpjela salvu kritika i ismijavanja radi dolaska na mjesto premijerke bez ijedne ostvarene izborne pobjede. Međutim, u usporedbi s političkim pedigreom Oreškovića i Crnoje, gospođa Kosor danas izgleda kao politički titan. Ministar Crnoja još nije niti zagrijao stolicu, a već je u svoj mali privatni skandal uvukao čitavo Ministarstvo branitelja stavivši svoj nesuvisli demanti optužbi za utaju poreza i nasilničko ponašanje na službeni memorandum. Moglo bi se reći da su Crnoja i Hasanbegović diskreditirali čitavu Vladu prije nego što je uopće počela s radom te rasijali maglu koja je prikrivala desničarski desant na Banske dvore. Kako bi bilo lijepo kada bi u periodu obavljanja svojih funkcija imali obzira prema ljudima koji se ne mogu načuditi otkuda su se pojavili te izbjegavali ponavljanje iritantnih i opasnih gluposti više nego što je to apsolutno potrebno da bi zadržali svoja nezaslužena radna mjesta.