Hrvatska je jučer ušla u povijest. Ne zbog kakvog sportskog ili nedajbože znanstvenog uspjeha, već zbog toga što će budućnost ljudskih prava biti sukreirana presudom protiv Hrvatske. O tužbi protiv Hrvatske odlučilo je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava, a ono presuđuje samo u slučajevima od "iznimnog značaja za buduća tumačenja Europske povelje o ljudskim pravima." Hrvatska je spor pred sudom u Strasbourgu izgubila, te je proglašena krivom za diskriminaciju učenika romske narodnosti koji su u nekim međimurskim školama morali pohađati odvojene razrede. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, Hrvatska je još osuđena za predugo trajanje procesa žalbe pred domaćim sudovima (više od četiri godine), no presude tog tipa u Strasbourgu nisu ništa novo jer je za neučinkovito pravosuđe Hrvatska osuđena već stotinjak puta.
Ne može se reći „ne znaju jezik - odvojimo ih", kad je upravo država odgovorna za poznavanje jezika.
Od 1996. do 2000. godine četrnaestero djece romske nacionalnosti pohađalo je dvije škole u Međimurju. Ono što je bilo neuobičajeno je da su u toku svoga školovanja pohađali razrede sastavljene isključivo od romske djece, iako je u školi bilo i hrvatske djece. Roditelji su, uz pomoć Hrvatskog helsinškog odbora i odvjetnice Lovorke Kušan, podigli žalbu protiv takve prakse. Slučaj se od 2001. se to vuče po sudovima te je žalba odbijena na svim instancama, uključujući i Ustavni sud, te nižu instancu Europskog suda za ljudska prava. Sada je konačno sud presudio da se ipak radilo o diskriminaciji, te će država tu djecu morati obeštetiti s nešto više od pola milijuna kuna.
Hrvatska je vlada branila smještaj romskih učenika u posebne razrede njihovim nedovoljnim znanjem hrvatskog jezika. Budući da je razdvajanje učenika jako štetno za djecu i za društvo, sud je jasno dao do znanja da se to smije činiti samo u izvanrednim okolnostima te da onda trebaju postojati jasno postavljena pravila i zaštita od arbitrarnosti i zloupotrebe. Argumentacija Hrvatske je počela škripati upravo kad se došlo do konkretnih mjerila i kriterija prema kojima se postupa. Ispostavilo se da nikakvi jasni kriteriji ne postoje, da je smještanje u odvojene razrede nešto čemu se ne utiče samo kao krajnjoj mogućnosti, nego da je to standardna praksa koju država ne pokušava eliminirati dovoljno efikasno.
Vlada je tvrdila da nema diskriminacije budući da u odvojenim razredima romski i hrvatski učenici slijede isti program. Sud je na to pametno primijetio da, ukoliko uistinu romska i hrvatska djeca slijede isti program, onda nema potrebe za razdvajanjem, a ukoliko su pak romska djeca smještena u posebne razrede zbog neznanja hrvatskog, onda im standardni program ne može biti od koristi. Dakle, Hrvatska je ili kriva za neopravdanu segregaciju, ili je zbog neadekvatne brige za obrazovanje romske djece prilagodbom programa.
Zašto bi romska djeca trebala ispaštati za to što se Hrvatska nije pobrinula da ih nauči jezik koji sama propisuje kao službeni?
Sve u svemu, država je propisala obaveznu osnovnu školu, a nije stvorila osnovne uvjete da djeca romske manjine tu školu uistinu mogu pohađati. Neznanje hrvatskog nije greška djece te ona stoga ne bi trebala biti kažnjena slabijom kvalitetom obrazovanja. Iako vjerojatno nitko nije imao svjesnu namjeru da diskriminira, ipak smještanje u odvojene razrede i manjak posebnih programa čini neproporcionalno veliku štetu romskoj djeci, budući da su oni u konačnici zakinuti za kvalitetno obrazovanje. Ne može se reći „ne znaju jezik - odvojimo ih", kad je upravo država odgovorna za poznavanje jezika. Iako je tipično za dječje neznanje jezika optuživati roditelje, u najgorem slučaju oni mogu snositi samo manji dio krivnje. Romima u naseljima najčešće nedostajhe osnovna infrastruktura, a kamoli vrtići, programi učenja jezika i slično. Kako naučiti jezik prije školskog uzrasta kad s njime praktički nemaš doticaj? Zašto bi romska djeca trebala ispaštati za to što se Hrvatska nije pobrinula da ih nauči jezik koji sama propisuje kao službeni?
Koliko god bio opravdan bijes roditelja prema nasilnicima, ovakvo etiketiranje manjina i ovakve metode podsjećaju na neka prošla vremena. Točnije podsjećaju na 1957. godinu i američku saveznu državu Arkansas. Naime, nakon što je historijskom odlukom Vrhovni sud odlučio da je segregacija crnaca i bijelaca protivna američkom ustavu, devetero crne djece se pokušalo upisati u školu u Little Rocku. Međutim, na putu do škole su ih dočekali gnjevni demonstranti koji su ih vrijeđali i pljuvali, zahtijevali linč te im na koncu blokirali ulaz u školu. Bila je potrebna intervencija vojske da bi se toj djeci omogućila ustavom zajamčena prava.
Pravi razlog za zabrinutost je protivljenje lokalnih hrvatskih roditelja miješanim razredima, demonstracije, pa čak i prisilno sprečavanje romskih učenika da uđu u školu
Iako je povezivati situaciju u Međimurju sa situacijom s juga Amerike prije pola stoljeća ipak pretjerano, valja biti na oprezu. Niti prosvjednici u Little Rocku vjerojatno nisu mislili da čine išta loše doli brige za svoju djecu. Oni su bili pod utjecajem ideja da su crnci glupi i lijeni, a tko bi htio dati svoju djecu u školu s takvima - kako da napreduju? Neki roditelji u Međimurju su zasigurno pod utjecajem raširenih ideja da su Romi lopovi i nasilnici te je iz te perspektive potpuno normalno da se brinu za svoju djecu.
Ne treba se pretjerano čuditi popularnosti takvih budalaština kada i mediji suptilno šire slične ideje. Primjerice Nova TV je prilog o sumnjivim novčanim transakcijama nekih istaknutijih Roma naslovila s Romska posla. U najgoroj maniri slijepe političke korektnosti, Cigan je u toj sintagmi zamijenjen s Romom, ali je sadržaj ostao netaknut - ciganski tj. romski posao je muljanje i lopovluk. I sve bi bilo u redu da takve ideje ostanu pasivne u šupljim glavama, međutim kad se krene u aktivnu hajku na „romsku djecu nasilnike" onda se stvari lome i preko leđa onih koji nikad nisu bili nasilni, a Romi su (takvo što je valjda moguće). Tako si skinheadsi s jedne strane mogu umišljati da imaju opipljive argumente zašto treba „nabit cigana," a država misli da ima odriješene ruke da krene linijom manjeg otpora i prihvati de facto segregaciju.
Da budemo fer prema Hrvatskoj, u Europi se Romi još gore tretiraju. U Mađarskoj Rome ekstremističke grupe doslovno likvidiraju. U Češkoj se romska djeca smještaju u škole za djecu sa smetnjama u razvoju, a u Grčkoj su mali Romi zbog prijetnji i blokade škole bili prisilno odvojeni od malih Grka i smješteni u posebne zgrade. To su samo nedavni primjeri slučajeva koji su završili pred sudom u Strasbourgu te su vjerojatno samo vrh sante leda.
Skinheadsi mogu umišljati da imaju opipljive argumente zašto treba „nabit cigana," a država misli da ima odriješene ruke da krene linijom manjeg otpora i prihvati de facto segregaciju
U našoj državi ipak postoje razlozi za optimizam. Marijana Cerovec, ravnateljica Osnovne škole Podturen u koju su išla djeca iz ovog slučaja, u razgovoru nam je rekla da od 2002. godine više nema odvojenih razreda te da postoje mnoge izvannastavne aktivnosti kojima se svi učenici pokušavaju integrirati. Osim toga, ona je naglasila važnost predškolskog odgoja koji ovisi o volji države te koji se pokazao kao izuzetno uspješan. Božena Dogša, ravnateljica škole u Macinecu, slaže se s ocjenom suda da bi Hrvatska trebala više učiniti za predškolski odgoj te daje primjer tromjesečnog dodatnog programa koje za romsku djecu financira Ministarstvo, kako bi bolje naučila hrvatski. Ipak, ona navodi da se i u nacionalnoj strategiji za Rome spominje kako bi takav program trebao trajati minimalno dvije godine, međutim Ministarstvo takav program još ne provodi.
Ova presuda bi trebala pozitivno utjecati na odnos prema Romima, ne samo Hrvatske nego i drugih zemalja Vijeća Europe nad kojima Europski sud za ljudska prava ima ingerenciju. Ukoliko nam se država ne želi suočiti s lavinom tužbi zbog diskriminacije koje bi je mogle itekako koštati, treba se odlučno uhvatiti u koštac s činjenicom da romska djeca ne znaju hrvatski i omogućiti im da se bolje integriraju u škole. To uključuje poboljšanje predškolskog odgoja, dodatne sate hrvatskog u školskom programu, programe za roditelje, programe za nastavnike... S druge strane, na društvu je da uvidi da rasizam i diskriminacija ne moraju biti formulirani brutalno i otvoreno, ali da svejedno mogu imati vrlo stvarne i vrlo negativne posljedice na živote pojedinaca.
