Romi dolaze na kraju

S Veljkom Kajtazijem, saborskim zastupnikom romske i još desetak drugih nacionalnih manjina razgovarali smo u prostorijama Saveza Roma Republike Hrvatske "Kali Sara", dan prije nego što je u Saboru podržao Vladin prijedlog Nacionalne razvojne strategije. Neposredan povod za razgovor je stanje s romskim naseljima na Baniji, čiji su stanovnici otpočetka u neravnopravnom položaju pri raspodjeli humanitarne pomoći.  

Prve vijesti s Banije nakon potresa upozoravale su na ponižavajuće zapostavljanje pripadnika romske manjine u akcijama humanitarne pomoći stanovništvu. Jeste li imali slične informacije s terena? Kako su se stvari s pružanjem pomoći Romima dalje razvijale?

U nekoliko sam navrata obišao romska naselja na Baniji nakon potresa. Zamolio sam i potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića da ih zajedno obiđemo. Moja pomoć nije u obimu koji bi mogla pružiti država, ali svi zajedno moramo se izboriti da se njihove kuće ne obnavljaju nego da se izgrade nove. Romske kuće su u toliko lošem stanju da bi ih sljedeći jači potres, ako do njega dođe, dokrajčio. Te kuće su bile izgrađene sredstvima prikupljenim radom na skupljanju željeza i plastičnih boca, kao i donacijama centara socijalne skrbi. Radilo se o iznimno malim  Jedinice lokalne samouprave često razdvajaju svoje infrastrukturne projekte na one koji se provode "za građane" i one koji se provode "za Rome"sredstvima i neopisivo skromnim stambenim prilikama.

Jesu li Romi danas u ravnopravnom položaju u pristupu humanitarnoj pomoći na Baniji? Govorite o pomoći koju ste sami organizirali vi i organizacije u kojima djelujete – to dakle nije sistemska, državna pomoć?

Romska naselja uvijek se zaobilaze, a ako se i obilaze, dolaze na kraju. Posebno me ljuti to što visoki dužnosnici, kad posjećuju romska naselja, to rade sami, bez legitimnih predstavnika romske manjine. Uvijek ponavljam da oni ne trebaju niti obilaziti ta naselja bez prisustva ljudi iz Vijeća nacionalne manjine, predstavnika na razini lokalne samouprave, ili saborskog zastupnika. U takvim obilascima nedostaje ono bitno, a to je komunikacija o problemima. Ako ih posjećuju samo da bi se slikali za medije, ne moraju niti doći.

Mislite da se, izbjegavanjem predstavnika romske manjine, na neki način manipulira demonstrirajući lažnu brigu?

Točno. Ako baš žele da se slikaju, molio bih ih da to ne rade u romskim naseljima. A ako žele iskreno pomoći, trebali bi na teren izlaziti zajedno s legitimnim predstavnicima Roma. Savez Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara razvio se u instituciju koja, između ostaloga, posjeduje baze podataka za preko 5 tisuća Roma koji su u komunikaciji s nama i trudimo se, koliko god možemo, da pomažemo svih šezdeset romskih naselja. Još prije devet godina trudio sam se uvjeravati stanovnike sela Maja, kraj Gline, da se deklariraju kao pripadnici romske zajednice, no pomagali smo im premda oni to nisu napravili. Sreća u ovoj nesreći sastoji se u tome da mještani toga sela sada traže način kako da se deklariraju kao Nadam se da će potres na Baniji biti iskorišten da se okrene nova stranica i da država krene u izgradnju novih kuća za Rome umjesto krpanja ovih napola porušenihRomi. Dali smo im upute kako da se deklariraju i dogovorili smo se da uskoro s njima organiziramo sastanak oko toga.

Znači da ih je upravo potres potaknuo da se deklariraju kao Romi?

Tako je ispalo, jer su vidjeli da bez "starijeg brata" nema pomoći. Prema mojim informacijama, naselje Maja je bilo zapostavljeno u podjeli humanitarne pomoći upravo zato što su svi znali da su oni pripadnici romske zajednice. To svi "znaju", osim njih samih.

Kakva je sada situacija s pomoći Romima na Baniji, neovisno o tome jesu li deklarirani ili nedeklarirani? Osobno ste tražili da statičari pregledaju njihove objekte i da im se dodijele kontejneri za privremeni smještaj – kako to napreduje?

Po mojem sudu još se ne radi o ravnopravnom položaju, već stvari napreduju na pritisak Saveza Roma i na moj osobni, kao saborskog zastupnika. To sve jako sporo ide.

Kakva je vaša komunikacija s potpredsjednikom Vlade Borisom Miloševićem koji je zadužen za društvene aktivnosti, i ujedno je drugi čovjek Stožera za otklanjanje posljedica potresa?

Doživljavam ga kao prijatelja, zajedno smo puno toga prošli u Saboru i odlično se poznajemo. Ne očekujem da će se naše prijateljstvo prekinuti njegovim prelaskom u Vladu, već naprotiv, da će dodatno ojačati. Imajući u vidu da nas krajnji desničari neprekidno prozivaju, ponavljajući da Kampanja "Desetljeće uključivanja Roma" bila je međunarodna, i mi smo imali možda i najbolje napisanih dokumenata, ali od samu implementaciju ocijenio bih "nulom": nije se dogodilo ništasmo srpsko-"ciganska" koalicija s HDZ-om, mislim da su srpska i romska nacionalna manjina osuđene na partnerstvo. Mislim da Boris Milošević, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Alen Tahiri i ja idemo zajedno u dobrom pravcu kada se radi o položaju romske zajednice.

Ubrzo nakon potresa društvenim su se mrežama proširili Netrpeljivost i uvriježeni stereotipi, u vidu tvrdnji da Romi koriste situaciju radi pljačke. Portal Faktograf potom je objavio službenu policijsku informaciju, da nikakvih kriminalnih aktivnosti od strane Roma nije bilo. Kakav je vaš komentar takvih glasina, kao saborskog zastupnika romske manjine?

Odmah sam tražio da mi daju imena i prezimena tih navodnih počinitelja kaznenih djela; naime, stalno se govorilo da to rade "neki" Romi. Istina, postoje predrasude prema Romima, i dalje se šire isti stereotipi. Kad je riječ o takvim i sličim pojavama, dobio sam vijest da je gradonačelnik Petrinje osobno odvezao pristigle kontejnere i prikolice. Bismo li i to mogli okvalificirati kao krađu?

Mislite da ih je uzeo za svoje potrebe?

Uzeo ih je za potrebe svojih građana, građana Petrinje. No uzeo ih je bez pitanja i dao ih je kome je htio. Nitko mu nije prigovorio da krade.

Hoćete reći da se raspodjela kontejnera odvija netransparentno, i da se ustvari radi o otimačini koju provode pojedini vlastodršci, Na učiteljskim bi fakultetima trebale postojati kvote za upis budućih pomagača u učenju za romsku djecu. Kvote bi trebale postojati i na drugim visokoškolskim ustanovama nakon koje slijedi raspodjela te humanitarne pomoći ovisno o njihovim klijentelističkim afinitetima?

U jednom je trenutku bilo upravo tako. Nitko nije rekao da je gradonačelnik Petrinje lopov, ali taj postupak nije bio čist. S druge strane, govori se da su "Romi nešto uzeli", a ne znamo ni njihova imena niti konkretni opis djela.

Vratimo se sada na stanovnike sela Maja. Zašto se po vašem mišljenju oni dosad nisu deklarirali kao Romi? Postoji li nekakva nelagoda ili strah?

Moram reći da su u pitanju i nelagoda i strah. Ljudi mijenjaju imena i prezimena kako bi dobili kredit, o tome govorimo.

Znači da živimo u društvu u kojem se čovjek ne usuđuje slobodno reći koje je etničke pripadnosti?

Naravno. Ne može se slobodno reći. To vidimo i u Saboru, u kojem je prozivanje ekstremno desnih zastupnika poput Culeja i Zekanovića godinama bilo redovita pojava. Kad bih se drugma žalio na takav govor mržnje, njihova reakcija bila bi – "Ma, pusti budale". Međutim upravo takve "budale" proizvode atmosferu u javnosti.

Ne bih problem sveo na izolirane slučajeve Culeja i Zekanovića. Sjećamo se da je Franjo Tuđman u formativnoj fazi ove države zahvaljivao bogu što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka (pri čemu je Romkinje valjda konotirao). Nije se radilo o ekstremističkom marginalcu, već o čovjeku čiji spomenik danas krasi glavni trg u svakom selu.

Nisam gledao tu snimku, ali jesam i podržavam stav koji je predsjednik Tuđman rekao u poznatom intervjuu kod Bolkovića u kojem jasno govori Iz romskih naselja koja nemaju priključke električne energije jako je teško pratiti online nastavu. Dodatna je poteškoća kad vam roditelji nisu dovoljno obrazovani, a od roditelja se očekuje pomoć u učenjuo pobjednicima i gubitnicima u Drugom svjetskom ratu. Zdravo i normalno društvo podrazumijeva razgovor o tome, taj razgovor je pretpostavka napretka. Nacionalne manjine i nacionalna raznolikost trebaju biti tretirane kao bogatstvo svake države.

Mislite li da sadašnja politika ide u takvom pravcu?

Od premijera Plenkovića očekujem da nastavi raditi kao i dosad, a to je da se nikakva antimanjinska retorika i inicijative neće tolerirati, a važno je da to potvrdio i Ustavni sud kad je riječ o antimanjinskim referendumima.

Kakav je specifičan položaj pripadnika romske manjine s obzirom na zarazu COVID-om 19? Pretpostavljam da djece imaju poteškoće s praćenjem nastave na daljinu.

Zajedno s državnim tajnikom Nandorom Čapom uspjeli smo osigurati određena sredstva koja su prvobitno namijenjena edukacijskoj ljetnoj školi, ali smo ih potom prenamijenili za nabavu tableta. Uspjeh u školi bit će kriterij za njihovu podjelu: plan je da ih prvo podijelimo svim odličnim učenicima, potom vrlo dobrima... Naravno, iz romskih naselja koja nemaju priključke električne energije jako je teško pratiti online nastavu. Dodatna je poteškoća kad vam roditelji nisu dovoljno obrazovani, a od roditelja se očekuje pomoć u učenju. Moj plan je da u proljeće u svakom romskom naselju podignemo šatore kako bi učenici, po razredima, u njima pratili online nastavu.

Školstvo je možda najvažnija karika u integriranju mladih naraštaja Roma. Kakvo bi ono trebalo biti pa da za njih bude uspješno?

Prvo, pomagači u nastavi su neizostavni, a postoje samo u Međimurju. Trebalo bi pojačati produženi boravak, kako bi djeca u to vrijeme mogla Od premijera Plenkovića očekujem da nastavi raditi kao i dosad, a to je da se nikakva antimanjinska retorika i inicijative neće tolerirati, a važno je da to potvrdio i Ustavni sud kad je riječ o antimanjinskim referendumima ispunjavati svoje "domaće" školske obaveze. U produženom boravku trebali bi sudjelovati i nastavnici, kao i pomagači. Pored svega, važno bi bilo pomagače educirati na učiteljskim fakultetima; dosad, kriterij za njihov rad bila je trogodišnja škola. Na učiteljskim bi fakultetima trebale postojati kvote za upis budućih pomagača u učenju za romsku djecu. Kvote bi trebale postojati i na drugim visokoškolskim ustanovama, kako bi svaka od njih godišnje upisala barem po jednog Roma. Za deset godina imali bismo posve drugačiju situaciju.

Jučer se u Saboru raspravljalo o Nacionalnoj razvojnoj strategiji. Kako komentirate činjenicu da se u tom dokumentu riječ "Romi" ne pojavljuje ni na jednom mjestu?

Nacionalni plan za uključivanje Roma je dio strateškog okvira za provedbe ciljava Nacionalne razvojne strategije i Romi su jedina nacionalna manjina koja se eksplicitno spominje u tom smislu. Ono što je potrebno reći i u čemu smo, vjerujem, svi suglasni - ne možemo biti zadovoljni analizom postojećeg stanja te ne možemo biti zadovoljni projekcijama za 2030. godinu koja nije tako daleko kako bi se na prvu moglo učiniti. Ne samo da je naša moralna obaveza da pomažemo one s manje sreće i mogućnosti, već je i iz ove Strategije jasno da uključivo društvo donosi i više profita, a poticajnije, kreativnije, inkluzivnije društvo benefite za sve.

Strategija ne spominje ostale nacionalne manjine poimenično, ali ih sve ipak uključuje u izvedbi. S druge strane, od svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, jedino o romskoj postoji nekoliko strateških dokumenata. Od 2003. imali smo Nacionalni program, godine 2005. započinje "Desetljeće integracije Roma" s pripadajućim Akcijskim planom. Kampanja "Desetljeće uključivanja Roma" bila je međunarodna, i mi smo imali možda i najbolje napisanih dokumenata, ali od samu implementaciju ocijenio bih "nulom": nije se dogodilo ništa. Pozitivno je bilo samo to da su problemi Roma signalizirani. Nakon 2015. pojavljuje se Nacionalna strategija za Rome, ali što nam i ona vrijedi kad pune implementacije nema.

Operativni program za nacionalne manjine pojavljuje se 2016. godine, donesen je na brzinu i predviđa znatno manje aktivnosti, ali za razliku od prijašnjih dokumenata, provodi se ono što je napisano što je iskorak. Nedavno je na Vladi donesen i novi Operativni program za nacionalne manjine i to se pokazalo kao dobar način rada jer je ovaj dokument kraći, jasniji i operativniji od velikih strategija.

Spomenuli ste da implementaciju međunarodnog programa "Desetljeće integracije Roma (2005. – 2015)" ocjenjujete "nulom". Zašto nije uspjela?

Kažem, samo je bio signaliziran problem. Rekao bih da nije bila jasno definirana odgovornost konkretnih osoba za provođenje toga programa, premda su svi drugi elementi bili tu: opis problema, aktivnosti, rokovi, nositelji, predviđena sredstva... Takve greške ne bismo smjeli ponavljati u budućim programima poput Nacionalnog plana za uključivanje Roma do 2027. godine.

Dodatni je problem što jedinice lokalne samouprave često razdvajaju svoje infrastrukturne projekte na one koji se provode "za građane" i one koji se provode "za Rome". Dešava se da asfaltiranje neke lokalne ceste ceste koje se financira iz lokalnih sredstava završi pred samim romskim naseljem, a dalje se ostavlja da se samo naselje asfaltira "preko projekata". Oni Rome ne percipiraju kao građane koji žive na teritoriji njihove mjesne samouprave. Pritom se koristi i argumentacija kako "Romi ne plaćaju porez", što je nonsens, jer svatko tko kupi kilogram kruha, pa i Naselje Maja kod Gline bilo je zapostavljeno u podjeli humanitarne pomoći upravo zato što su svi znali da su njegovi stanovnici pripadnici romske zajedniceRom, kroz PDV četvrtinu vrijednosti daje državi. Ti bi se novci i Romima trebali vratiti kroz ulaganja u infrastrukturu. Nadam se da će potres na Baniji biti iskorišten da se u tom pogledu okrene nova stranica i da država krene u izgradnju novih kuća za Rome umjesto krpanja ovih napola porušenih.

Vjerujete u bolju percepciju Roma u društvu?

U idućih nekoliko godina očekujem da svako od šezdesetak romskih naselja, koliko ih je u Hrvatskoj, dobije primjerenu infrastrukturu. Nužno je da svaka kuća dobije struju i vodu, a o tome govori i premijer Plenković. Potres na Baniji razotkrio je kako su njihove kuće dosad izgledale, a slična je situacija sa stanovanjem i na drugim područjima.

Pazite, za razliku od Židova i Srba, Romi sedamdeset godina nisu javno govorili o genocidu kojem su bili izloženi u Drugom svjetskom ratu. To se posljednjih godina promijenilo, zahvaljujući i mojem angažmanu. Od 2012. godine javno sam govorio o načinu na koji su Romi ubijani u mjestu Uštica nadomak Jasenovca. Izgradili smo u tom mjestu Romski memorijalni centar, a do 2. kolovoza ove godine namjeravamo na istom mjestu izgraditi Zid boli koji će sadržavati popis imena svih 17 tisuća ljudi koji su ondje bili ubijeni: preko 5 tisuća muškaraca, približno isto toliko žena, te 4896 djece. Drugi kolovoza je, podsjećam, Međunarodni dan sjećanja na Rome poginule u Drugom svjetskom ratu.