Organizacijsko devastiranje nekomercijalnog Trećeg programa Hrvatskog radija traje već godinama, a krajnja namjera njegova potpunog uništenja izrečena je također još prije čitavog desetljeća. Prisjetimo se: nakon sve odvažnije plasiranih mišljenja o faktičkoj nekorisnosti toga medija, prvo su izvjesni visokorangirani dužnosnici SDP-a, s dolaskom na vlast u državi, iskazali stav da Treći program zbog relativno malene slušanosti uopće nije potreban hrvatskoj javnosti i kulturi.
S preuzimanjem upravljačkih ovlasti nanovo u svoje ruke, HDZ je od sredine prošlog desetljeća počeo djelotvorno rasturati taj radio na svim razinama, od neprestanog smanjivanja financija što se izdvajaju za nj u okviru krovnog mu HRT-a, do restrukturiranja organizacijske sheme s ukidanjem pojedinih internih pogona kao što je bio samostalni i nadaleko prepoznatljivi Glazbeni program, ili rijetko gdje tako kvalitetna spikerska služba.
Naravno, problem je znatno obuhvatniji negoli bi to bila sklonost dviju suprostavljenih političkih stranaka koje s posve sličnom orijentacijom manifestiraju njegovu ukupnost.
Slušanost kao kriterij nameće se Trećem programu bezočno i uporno, dok sličnom motivu nije ultimativno podvrgnut jedan, primjerice, javno subvencionirani nogomet - puno mu je veća publika u kladionicama, nego na tribinama
Nakon kataklizmičkog udara na Govorni program ukidanjem niza emisija prije dvije godine, slavni Treći je u posljednje vrijeme opterećen najnovijom mračnom slutnjom o daljnjim restrikcijama. U opticaj među radnicima koji stvaraju taj jedinstveni medij, naime, pušten je svojevrsni probni balon u vidu zasad još uvijek neformalnog plana-skice narednih bolnih rezova na HRT-u.
Isti su ovaj put izraženi naslovom "Racionalizacija zaposlenika po podružnicama i prateće uštede", a po Treći program ključna je stavka kojom se predviđa otpuštanje svih šestero preostalih, stalno angažiranih autora iz službe režije i realizacije Dramskog programa, postojećeg jedino na Trećem. Drugim riječima, uprava HRT-a namjerava ga ukinuti.
H-Alter je u posjedu toga dokumenta, pa smo u mogućnosti sagledati kako ista pošast u znatnoj mjeri zahvaća i neke druge niskokomercijalne segmente HRT-a. Primjerice, u Dokumentarnom programu HTV-a istaknuta je nakana smanjenja broja zaposlenih s 36 na 17 - više od polovine; Znanstveni i obrazovni program pretrpio bi redukciju s 18 na 10 - gotovo pola. Ujedno je riječ o proporcionalno najvećim smanjenjima broja zaposlenih u konkretnim programsko-proizvodnim dijelovima HTV-a. Ali, o katastrofalnom srozavanju tih pogona ionako je već dosta govoreno, pa ćemo se zadržati na Trećem programu HR-a.
O njemu se kudikamo manje priča, a nikad nije suvišno iznova istaknuti posebnost toga medija, kao i njegovu izuzetnu vrijednost po hrvatsko društvo. Treći program zauzima naročito mjesto u arhipelagu ovdašnjih medija, i to po više različitih parametara. Danas jedno od rijetkih preostalih utočišta široko razgranate kulturne i znanstvene produkcije, te neusporedivi medijski opservatorij pripadajućih djelatnosti, Treći se desetljećima gradio kao delikatna institucionalna struktura s nebrojenim kapilarnim osobitostima u analitičkom, interpretacijskom, kroničarskom i mnogom drugom pogledu.
Stoga je još jedino tamo moguće poslušati direktan prijenos koncerta ozbiljne glazbe iz kakvoga svjetskog centra te umjetnosti, i zatim čuti najnoviji esej iz nekog od kabineta domaće humanistike. U istom danu emitirat će se prilog o radiofonijskoj teoriji, razgovor uživo s konceptualnim umjetnicima, i drama u kućnoj produkciji - bar je tako bilo dosad.
Treći je izvrgnut bezočnom tehnokratskom menadžeriranju koji se kani realizirati i opsesivnim nadzorom radnika pomoću ovjeravanja kartica na ulazu/izlazu, kao da se kultura i znanost mogu vrednovati na proizvodnoj traci
Do takve kapacitiranosti nije se došlo preko noći, ali ju se doslovce obnoć može nepovratno poharati. Radijsko-dramska režija i dramaturgija uče se mimo srodnih neradijskih znanja, a stečenu platformu nemoguće je očuvati izvan autentičnog ambijenta.
Posljednjih godina, međutim, žive vrijednosti Trećeg programa opterećene su zahtjevima na koje taj medij ne može i, uostalom, ne bi smio odgovoriti. Slušanost kao kriterij nameće mu se bezočno i uporno, dok sličnom motivu nije ultimativno podvrgnut jedan, primjerice, javno subvencionirani nogomet - puno mu je veća publika u kladionicama, nego na tribinama. Ali, da se zadržimo na kulturi: zar bi balet ili opera HNK-a, bilo kojeg, pod tim uvjetima opstali ijednu jedincatu sezonu?
Nipošto, ali široko rasprostranjene predodžbe o mjeri visoke kulture ne dopuštaju nam ni pomisliti da ih zbog toga pogasimo. Srećom po njih, te se predodžbe uredno eksploatiraju od elitnih političkih krugova, pa nam u HNK-ove nitko neće dirati dokle god i njima treba tako velebna scena za promociju.
Točnije, neće barem u zagrebački, najveći od svih. Njegov godišnji budžet iznosi oko 100 milijuna kuna, od čega samo desetak milijuna ide na program. Godišnja ušteda HRT-a na šestoro otpuštenih iz radijskoga Dramskog programa, pak, iznosila bi jedva nešto preko milijun kuna.
Ali, možemo nastaviti i s daljnjim poredbama samog utjecaja, a ne izražavati razlike tek u proračunskim zalogajima - ovdje se već radi o goloj egzistenciji. Treći program nema niti onu vulgarnu političku funkcionalnost i otpornost koje krase jednu Maticu hrvatsku, a što je inače kulturno-produkcijski, u pogledu umjetničke i znanstvene modernosti, njemu umnogome inferiorna.
Uslijed tako nepravednih odnosa, Treći je izvrgnut bezočnom tehnokratskom menadžeriranju koji se kani realizirati i opsesivnim nadzorom radnika pomoću ovjeravanja kartica na ulazu/izlazu, kao da se kultura i znanost mogu vrednovati na
gotovac2.jpg
Uz takav šibicarski način razmišljanja, stavljanjem Trećeg programa u maloprodaju po diskontnim cijenama - a nedostaje im samo džingl tipa "Gratis esej!" - već se neko vrijeme poput zloduha Prisavljem vuče merkantilno prominentni ideal poslovanja s vanjskim izvorima proizvodnje, dakako privatnim. Famozno autsorsanje, naime, elementarni je oblik javno-privatnog partnerstva, i omiljena alatka komercijalizma kao ideologije podčinjavanja svih društvenih vrijednosti njihovu tržišnom izrazu. A to ovdje znači - privatno isisavanje javnog novca.
Zato se naša javna radio-televizija u poslovno-organizacijskom pogledu vremenom preobrazila u pukog transmitera za prometovanje financijama s rečene točke A do evidentne točke B, pa se iz toga rakursa itekako zorno ukazao smisao gušenja njezine proizvodnje, dramske i dokumentarne, glazbene i znanstveno-obrazovne. A opstalo je pod matičnim krovom isključivo ono što se dalo estradizirati; čitaj - komercijalizirati. Noseća teza pritom glasi da javna uprava nad kulturnim - ili ma kojim drugim - stvaralaštvom, ne može biti ni do pete privatnoj.
Pa, baš kao da su nam svima toliko svrake mozak popile, te ne pamtimo kako su neupitni vrhunci dramske i još poneke druge produkcije ostvareni slučajno, eto, upravo pod javnom upravom u poslovanju tih medija. To nipošto ne znači da privatnoj produkciji ovdje kanimo pripisati nekakvu kreativnu inferiornost, no definitivno joj na srcu ne leži prvenstveno javni interes, a tek zatim osobna, privatna dobit poduzetnika. No, kud narodno zdravlje ili narodna tehnika, tud i narodna kultura. I narodni mediji, s funkcijom edukativnom i emancipacijskom.
Cinična je u svemu tome mogućnost da bi se konačno obesmišljavanje Trećeg programa, kad ga učine toliko impotentnim da se više neće imati što ni emitirati doli reprize iz nekih boljih vremena, trebalo dogoditi u mandatu predsjednika države koji je inače i muzički kompozitor. Koje struke teško da bi ovdje na klasično-glazbenom području uopće bilo bez Trećeg.
Spominjemo njega, međutim, samo zato što ga desperatni glasovi često zazivaju kao mogućeg spasitelja hrvatske kulture, a ne zato što mislimo da bi ijedan čovjek mogao nadomjestiti kvaran sistem. Naprotiv, prije će biti da mu svojom smjernom pravničkom lojalnošću bez odmaka, pod zadanim i doista teško promjenjivim okolnostima daje fatalni, odsudni legitimitet.
