Ništa im ne treba, sve već imaju i baš ništa ne žele. Pa im zato kupite figuricu kraljice koja maše na solarni pogon; četkicu za pupak; posrebreni držač za sladoled koji se montira na kadu u kupaonici; "smiješnu" hodalicu na napuhavanje; zbirku figurica od plastike ispunjenih elektronikom nazvanu "Terry i nepristojne kornjače"; ili - a takav se dar meni nekako čini znakovitim - kartu svijeta na kojoj možete izgrebati mjesta na kojima ste bili.
Ti su darovi možda zabavni prvog dana Božića, čine se luckastima drugog dana, a trećeg dana vam je zbog njih neugodno. Dvanaestog dana po Božiću već su na smetlištu. Zbog trideset sekundi dvojbene zabave ili hedonističkog poticaja koji ne traje dulje od zadovoljsva prvog dima cigarete, zbog nas se događa iskorištavanje materijala čiji će se utjecaj granati generacijama.
Istražujući za svoj film Priča o stvarima, Annie Leonard je otkrila da od svih materijala koji protječu potrošačkom ekonomijom, samo jedan posto bude u upotrebi šest mjeseci nakon prodaje. Čak su i stvari od kojih očekujemo da dugo traju relativno brzo osuđenje na bacanje zbog planirane zastarjelosti (brzo se istroše ili pokvare) ili prividne zastarjelosti (izađu iz mode).
No mnogi proizvodi koje kupujemo, osobito za Božićne blagdane, ne mogu postati "zastarjelima". Taj pojam podrazumijeva gubitak iskoristivosti, no te stvari nikada ni nisu bile korisne. Majica u koju su ugrađeni električni bubnjevi; kasica u obliku Dartha Vadera koji govori; navlaka za iPhone u obliku uha; hladnjak za jednu limenku piva; elektronski uređaj za dekantiranje vina; daljinski upravljač u obliku "soničnog odvijača"; zubna pasta s okusom slanine; lutka psa koji pleše. Nitko niti ne očekuje da ih bilo tko koristi, pa čak niti da ih pogleda, nakon Božića. Dizajnirani su da iz primatelja izvuku zahvalnost, možda hihot ili dva, da bi ih se zatim bacilo.
Rijetki materijali, kompleksna elektronika, energija potrebna za njihovu proizvodnju i prijevoz crpe se iz zemlje, prerađuju i pretvaraju u predmete potpune besmislenosti.
Tu blesavost proizvoda prate izrazito teške posljedice. Rijetki materijali, kompleksna elektronika, energija potrebna za njihovu proizvodnju i prijevoz crpe se iz zemlje, prerađuju i pretvaraju u predmete potpune besmislenosti. Kada se uzmu u obzir fosilna goriva potrošena u dalekim zemljama, na proizvodnju i potrošnju roba otpada više od polovine emisija ugljičnog dioksida. Mi razaramo planet da bismo izrađivali kupaoničke toplomjere na solarni pogon i figurice ludih golfera.
Ljude na istoku Konga masakriraju kako bi se omogućile nove verzije "pametnih telefona" sve manje i manje korisnosti. Šume se sijeku kako bi se za nas radili "personalizirani drveni kompleti u obliku srca za serviranje sira". Rijeke se truju zbog proizvodnje "riba koje govore". To je patološki konzumerizam: svjetsko kolektivno ludilo potrošačke epidemije koje oglasna industrija i mediji prikazuju toliko normalnim da jedva zamjećujemo što nam se dogodilo.
Prema izvještajima novinara Adama Welza, krivolovci u Južnoafričkoj Republici 2007. godine ubili su trinaest nosoroga. Ove godine do sada su ubili čak 585. Nitko sa sigurnošću ne može reći koji je tome razlog. Jedan od mogućih odgovora je da su vrlo bogati ljudi u Vijetnamu počeli svoju hranu posipati mljevenim rogom nosoroga, pa čak i ušmrkavati prah roga nosoroga poput kokaina, kako bi pokazali svoje bogatstvo. To je tragikomično, no jedva nešto drugačije od onoga što čine gotovo svi u industrijaliziranim zemljama: obezvrjeđivanje živoga svijeta besmislenom potrošnjom.
Ta eksplozija nije se dogodila slučajno. Naši su životi usmjeravani i oblikovani tako da to bude omogućeno. Svjetska trgovinska pravila prisiljavaju države da sudjeluju u tom festivalu smeća. Vlasti režu poreze, dereguliraju poslovanje, manipuliraju kamatnim stopama kako bi potaknule potrošnju. No rijetko se oni koji osmišljavaju javne politike zaustave i zapitaju, "potrošnju na što?" Nakon što svaka moguće želja i potreba zadovoljena (među onima koji imaju viška novca), gospodarski rast ovisi o prodaji krajnje beskorisnosti. Dostojnost države, njezina moć i sjaj, svedeni su na zadaću isporuke "Terryja i nepristojnih kornjača" na naš kućni prag.
Odrasli muškarci i žene svoje živote troše na proizvodnu i prodaju takvog smeća, rukama i noktima boreći se protiv ideje da se može živjeti i bez toga. "Ja svoje darove uvijek sama ispletem," kaže žena na televiziji u reklami stroja za pletenje. "To nije potrebno," odgovora narator. A reklama za tablet računalo iz Googlea pokazuje oca i sina pred šatorom u šumi. Njihovo zadovoljstvo ovisi o funkcionalnostima koje nudi Nexus 7!? Ono najbolje u životu je besplatno, no već ćemo pronaći načina da vam i to prodamo.
Porast nejednakosti koje prate potrošačku eksploziju ima za posljedicu to da ekonomska plima više ne podiže sve čamce jednako. U SAD-u je 2010. godine samo jedan posto stanovništva ostvarilo čak 93 posto porasta u prihodima. Stari izgovor da planet moramo razarati kako bismo pomagali siromašnima jednostavno više ne drži vodu. Zbog nekoliko desetljeća dodatnog bogaćenja onih koji već imaju više novca nego što bi znali kako ga potrošiti, umanjuju se šanse za život na planetu svih ostalih koji žive na Zemlji.
Vlasti, mediji i oglašivači toliko su učinkovito potrošnju povezali s napretkom i srećom da danas govoriti protiv toga znači sebe izložiti napadima i ruglu. Poslušajte samo prošlu epizodu radio emisije Moralni labirint, u kojoj se većina sugovornika oštro suprotstavila ideji smanjenja potrošnje i na ovaj ili onaj način to povezala s diktaturom. Kada cijeli svijet poludi, one koji još nisu poludjeli proglase luđacima.
Ispecite im kolač, napišite im pjesmu, poljubite ih, ispričajte im vic, ali zaboga prestanite razarati planet kako bi nekome poručili da vam je stalo do njih. Jer time zapravo pokazujete da vam nije stalo.
Verzija sa svim referencama dostupna je na monbiot.com
