Razarač povijesnih mitova

Za razliku od neupitne povijesne istine koja se djeci predaje u školama i koja je ispričana iz perspektive vlada, osvajača, diplomata, vođa, demokratski socijalist, kako je Zinn samog sebe nazivao, američku povijest od 1492. godine pa do dolaska Georgea W. Busha na vlast,  odlučio je prikazati iz pozicije vječno ugnjetavanih - Indijanaca, Afroamerikanaca, imigranata, žena, djece, radnika i anarhista. Uz zanemareni historiografski narativ, Zinn u Narodnoj povijesti SAD-a često koristi arhivsku građu i čitateljima pruža vjerodostojne ispovijesti sudionika događaja nekih prošlih vremena.

Zinn je američku povijest  odlučio prikazati iz pozicije vječno ugnjetavanih - Indijanaca, Afroamerikanaca, imigranata, žena, djece, radnika i anarhista

Osim što razbija mitove o idealima zapisanima u Deklaraciji o neovisnosti, koju naziva dokumentom ograničenim na život, slobodu i sreću bijelih muškaraca, Zinn progovara i o povijesnoj ulozi američkih mainstream medija. Prenošenjem tekstova iz newyorškog Heralda, povjesničar otkriva kako je najčitaniji tisak još od ranije američke povijesti zdušno podupirao državne vanjskopolitičke poduhvate. Na udaru kritike našle su mu se i slavna imena iz američke povijesti, čiji se ličnosti u udžbenicima povijesti u najmanju ruku veličaju bez propitivanja etičnosti njihovih postupaka. Uz Kolumba, koji je zdušno započeo pokolj Indijanaca, povjesničar propituje stvarnu ulogu Johna Locka, kojeg smatra jednim od najzaslužnijih osoba u kreiranju nepravednog feudalnog sustava, zatim Thomasa Jeffersona, koji je u javnosti izražavao gnušenje nad robovlasničkim sustavom, dok je istovremeno u privatnom životu i sam posjedovao na stotine robova, te Theodorea Roosevelta, koji je bio "pretjerano ushićen ratom kao idealnim stanjem ljudskog društva, zbog muževne izdržljivosti koju obuhvaća, a prema miru se odnosio kao prema stanju plačljive i nadute niskosti, dolične samo lajavim slabićima, koji borave u tmurnom sumraku i ne mare za viši život".

Kako i u SAD-u, tako se udžbenici povijesti s ovdašnjih prostora nisu pokazali ničim drugim do li sredstvom manipulacije elita, koje uz pomoć politike i kulture obične ljude mame u mrežu državotvornosti, pretvarajući se da je riječ o zajedničkom interesu

Narodnu povijest SAD-a Zinn je stoga odlučio posvetiti stvarnim borcima za pravednije društvo. "Moguće je, čitajući standardne povijesti, zaboraviti polovinu stanovništva zemlje. Istraživači su bili muškarci, zemljoposjednici i veletrgovci su bili muškarci, vojne figure bili su muškarci. Sama nevidljivost žena, previđanje žena, znak je njihova bijednog statusa". Uz povijest pokreta za prava žena, koja nije nužno svedena na borbu za pravo glasa, Zinn veliku pozornost posvećuje borbi za radnička prava. Tako mu se u fokusu nalazi borba za osmosatni radni dan, snažni američki socijalistički pokret i djelovanje IWW-a - Industrijskih radnika svijeta. Zinnovi nalazi iz tog vremena vjerno prikazuju kako se nakon stoljeća borbe jako malo toga promijenilo sve do današnjih dana. Tome najbolje svjedoče citati iz radničkih proglasa: "Wall Street posjeduje zemlju. To više nije vlada naroda, od naroda i za narod, već vlada Wall Street, od Wall Streeta i za Wall Street... Naši su zakoni djelo sustava koji lupeže zaodijeva u svečane halje, a poštenje u dronjke."

Uz to što "slavne" ratove karakterizira kao bijeg od zakuhavanja klasnih sukoba unutar granica SAD-a i kao izgovor za izlazak na inozemno tržište zbog prodaje viška domaćih proizvoda, Zinn razotkriva i mit o famoznom američkom snu. "Dok su neki multimilijunaši započeli u siromaštvu, većina nije. Studija o podrijetlu 303 rukovodećih ljudi u tekstilnim, željezničkim tvrtkama i čeličanama tijekom 1870-ih pokazala je da ih je većina došla iz obitelji koje su pripadale srednjim ili višim klasama. Priča Horatija Algera o 'bogatašima u dronjcima' bila je istinita u slučaju nekolicine ljudi, ali to je uglavnom bio mit, i to koristan mit koji je služio kontroli... I stoga su škole, crkve, popularna literatura učile da je biti bogat bio znak superiornosti, da je biti siromašan znak osobnog neuspjeha i da je jedini put prema gore za siromašnu osobu da se uzdigne u redove bogatih iznimnim naporom i iznimnom srećom", objašnjava Zinn.

Kako i u SAD-u, tako se udžbenici povijesti s ovdašnjih prostora nisu pokazali ničim drugim do li sredstvom manipulacije elita, koje uz pomoć politike i kulture obične ljude mame u mrežu državotvornosti pretvarajući se da je riječ o zajedničkom interesu. Stoga, kada već svaka nacija nema svog Zinna, Narodna povijest SAD-a ostala je najbolji primjer literature koja ukazuje na nelogičnosti u službenim verzijama narodnih povijesti. A da sve ne bi ostalo na rušenju državotvornih bajki, Zinn svojim čitateljima na kraju ostavlja mjesta za promišljanje uz stihove pjesnika Percya Byshea Shelleya: