Kada je ovo ljeto film Crnci prikazan premijerno na Pula Film Festivalu, redateljski dvojac Zvonimir Jurić - Goran Dević osvojio je nagradu za najbolju režiju, a publika ih je istovremeno nagradila najnižim ocjenama. Najvišu ocjenu iste publike dobio je Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, debitanta i ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, institucije od koje svi koji imaju veze s filmom u neka doba očekuju neke pare. Ocjene publike nikad se ne uzimaju kao relevantno mjerilo kvalitete filma, ali je u ovom slučaju komparacija je zabavna.
Zanimljivo je pitanje da li publika stvarno ne razlučuje kvalitetu od šunda ili je hrvatskoj publici jednostavno dosta ratne tematike. Pogotovo kad film tematizira zločine počinjene od strane hrvatskih branitelja u hrvatskom obrambenom ratu. Ili im je jednostavno svejedno. Zamor materijala nakon petnaest godina slušanja o ratu je shvatljiv, ljudima je od pitanja suočavanja s prošlošću važnije kako će se pokrpati do sljedeće plaće. Shvatljivo, ali ne i opravdano.
Još jedna zanimljiva okolnost konincidirala je sa prikazivanjem Crnaca u Puli. Upravo u to vrijeme kulminirala je višegodišnja farsa suđenja ratnom zločincu Branimiru Glavašu koji se nakon osude sklonio u sigurnost susjedne nam BiH. Glavaš je osuđen zbog slučaja garaža i selotejp odnosno ubijanja civila u Osijeku za vrijeme rata. A Crnci se bave upravo time, ubijanjem civila u neimenovanom hrvatskom gradu u neimenovanoj garaži od stane voda koji čine pojedinci od kojih se svatko na svoj način bori sa svojim doprinosom zločinu. Iako redatelji i scenaristi Jurić i Dević odbijaju aluzije na slučaj Glavaš, gledatelji filma neće moći zaobići sličnosti. Time je za hrvatsko suočavanje s prošlošću napravljena velika stvar.
Kakva je radnja Crnaca, koji su nakon Pule i Sarajevo Film Festivala prikazani i u glavnom programu Zagreb Film Festivala?
Rat je. General Antun Tus upravo je preko medija objavio primirje i prestanak svih ratnih operacija. Ivo Gregurević u ulozi je zapovjednika voda „Crnci" zaduženog za obavljanje prljavih zadataka. Priprema svoju jedinicu za izvlačenje tijela poginulih članova iz šume, a usprkos primirju planira i akciju potapanja brane. Vodu se upravo pridružio novi član, miner, za kojeg se uskoro saznaje da o miniranju ne zna baš ništa. Do kulminacije međusobnih napetosti, sukoba i osobnih krivnji dolazi u trenutku pronalaska tijela poginulih članova jedinice.
Zanimljivo je da u Crncima nema Srba, osim aluzije na njihovo postojanje. Postoji samo unutrašnji neprijatelj i univerzalna psihološka drama smještena u Domovinski rat, što je rješenje prilično različito od uobičajenog u hrvatskim i regionalnim ratnim filmovima u kojima su nezaobilazni prikazi sukobljenih strana.
Za film je posebno važno to što se ubijanje civila se ne prikazuje ni u jednom kadru, već se poruka zaustavlja na prikazu podrumske prostorije sa tragovima krvi i mučenja na zidovima. Takvo igranje aluzijama i sugestijama iznimno je snažno i brutalno uspijeva u dočaravanju cijene zločina.
Sve navedeno Crnce čini najboljim hrvatskim ratnim filmom među onima koji su dosad snimljeni, a kuknjava o slaboj prijemčivosti publike na takve teme čini nebitnom. Jer Crnci su dokument ispisan filmskim jezikom i misaona šaka u glavu toliko potrebna za naknadno shvaćanje psihologije rata koji je na sve nas na neki način ostavio veliki trag.
