Ta "ucjena" kapitala, koji kroz mehanizme neoliberalne upravljivosti kalkulira s preživljavanjem i ljudskom graničnošću, pustoši gotovo sve prostore ljudskog angažmana.
Biljana Kašić, poznata sociologinja i jedna od pionirki feminizma na ovim prostorima u razgovoru za H-Alter analizira feministička kretanja kod nas, govori o razlozima otupljivanja feminističke subverzivne oštrice te iznosi svoju viziju budućih fokusa feminističkog teorijskog i aktivističkog djelovanja. Također, objašnjava položaj Ženskih studija u Hrvatskoj i cjelokupne znanstvene i obrazovne politike.
U Hrvatskoj je nedavno objavljeno prvo sveobuhvatno istraživanje Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj. Sama činjenica da je riječ o pionirskom poduhvatu je indikativna, kao i neki od rezultata. Primjerice, oko 55 posto ispitanika nije zainteresirano za pitanja ravnopravnosti spolova. Možete li to komentirati?
Mehanizmi moći i društvenog nadziranja obitavaju u spoznajnim, mentalnim i iskustvenim mapama i na različite, često na posve nepredvidive načine, aktiviraju problem spolne razlike
Mnogi nalazi me ne začuđuju iako je nezainteresiranost za pitanje ravnopravnosti po spolu/rodu moguće dijelom podvesti pod kontekst opće nezainteresiranosti ili apatije prema pitanjima diskriminacije i (ne)ravnopravnosti. Osim kada ne dobije značajke medijskog skandala ili pak postane izravna smetnja regulativnim funkcijama poretka, što je sad bjelodano u zapjenušanim raspravama oko Nacrta zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ipak, ovaj tip nezainteresiranosti govori i o nečemu drugom. Spolna ravnopravnost sve više podsjeća na normativnu "mantru", nužnu recikliranu "inačicu", onaj nezaobilazni "detalj" demokracije i političke korektnosti očišćen od svakog semantičkog smisla, svake veze s vrijednostima poput slobode, emancipacije ili pak zbiljske jednakosti. Cijeli "paket" rodno-osviještene politike (gender mainstreaming) - koji je u nas na djelu posljednjih godina, uključujući zakonske uredbe i institucije za ravnopravnost spolova na svim razinama - svodi se na tehnicističko-normativnu izvedbu koja s konkretnim položajem žena i njihovim životima gotovo da nema nikakve veze. To dakako nije samo naša posebna značajka; mnoge teoretičarke u svijetu na to ukazuju, od Mieke Verloo, Emanuele Lombardo do Sylvie Walby i Judith Squires.
U tom smislu često se govori o pacifikaciji feminističkog pokreta kroz njegovo pozicioniranje unutar liberalnih politika identiteta i ljudskopravašku paradigmu. Što mislite o tome? Primjerice, Naomi Wolf zalaže se za prosvjetiteljski feminizam. A neki autori poput Allana Tourainea vide žene kao glavne aktere ka putu ostvarenja nove paradigme za vlastito oslobođenje, ali i opću akciju. Na koji je način danas moguće pozicionirati feminizam?
Potencijalnost feminizma danas je ne samo u zaokretu k novoj artikulaciji položaja žena, već u promišljanju kritičkih pitanja suvremenosti
Imate pravo, ma koliko riječ pacifikacija izaziva nelagodu. Premda je ljudskopravaška paradigma devedesetih godina imala i na feminističko pozicioniranje emancipacijski impuls, sve što se zbivalo u posljednjem desetljeću udara u njegovu graničnost. Od politike gender mainstreaminga koja tehnicizacijom oko jednakosti spolova/rodova posve istančava ideju slobode do neoliberalnih naracija i kapitalističkog podvlašćivanja na globalnoj razini koje umnožavaju razlike među ženama, klasne, statusne, životne. Suočene smo s različitim načinima podčinjavanja žena, posebice intenziviranima tehnologijom proizvodnje suvremenog ropstva unutar projekta univerzalnog "korporativnog bratstva", kako bi rekla sjajna finska antropologinja Ulla Vuorela, označavajući time jednu vrstu novostarog "pakta" između muškaraca unutar neoliberalne korporacijske hegemonije. Slovenska teoretičarka Vlasta Jalušič smatra da je jedna od izravnih posljedica politike rodne jednakosti, posebno u vidu gender mainstreaminga, ne samo poništavanje nekih aspekata rodne jednakosti (degendering), već i depolitizacija "ženskog pitanja", ako bih se poslužila marksističkom terminologijom. Potencijalnost feminizma danas je ne samo u zaokretu ka novoj artikulaciji položaja žena već u promišljanju kritičkih pitanja suvremenosti. Jedno od temeljnih je, u kojoj mjeri radikalna kritika sustavne nepravde i proizvedene patnje na globalnoj razini mogu biti pokretač promjene, stvoriti feministička zajedništva protiv novoklasnih i novoljudskih segregacija te oblikovati novu etiku odgovornosti.
Nalazi li se ono u području rada? Kada govorimo o tom polju, teret tranzicijskih promjena na ovim prostorima u najvećoj mjeri su iznijele žene. Isto se događa danas u vrijeme krize, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, gdje su žene uz mlade najugroženija skupina, što primjećuju i domaći i strani autori poput Vesne Kesić ili Erica Toussainta.
Posve sam suglasna s tim gledištima. S obzirom da je tzv. tranzicija, kako bi rekao talijanski teoretičar Sandro Mezzadra, logička kategorija samog koncepta kapitala, ili jedan od nosivih načina na koji je globalni kapital penetrirao u nova, dugo priželjkivana tržišta postsocijalističkog/postkapitalističkog svijeta, žene su i u nas bile njegov nepreskočiv resurs. Baveći se problemima "tranzicije" u donedavnoj Istočnoj Europi, teoretičarka Birgit Sauer, isto tako, naglašava kako su žene, unatoč deklarativnom statusu "ženskih ljudskih prava", u stvari poslužile kao prirodni resurs za sistemsku transformaciju, pridonoseći time procesu same "tranzicije".
Jedna ste od pionirki feminizma na ovim područjima. Kako se feminizam razvijao kroz proteklih dvadeset godina? Je li se i tu dogodila pacifikacija?
"Ucjena" kapitala koji kroz mehanizme neoliberalne upravljivosti kalkulira s preživljavanjem i ljudskom graničnošću pustoši gotovo sve prostore ljudskog angažmana
Kada razmišljam o situaciji u nas, želim naglasiti dvije stvari: prvo, feministkinje su bile jedne od pokretačica niza civilnih inicijativa u Hrvatskoj još od sredine osamdesetih što se vrlo često svjesno previđa, a silina neomizoginije u novim preslagivanjima moći tomu u velikoj mjeri doprinosi. Drugo, mnogi feministički projekti su posebice u posljednjem desetljeću u kontekstu neoliberalnih diktata politike gender mainstreaminga i NVO-izacije bili u situaciji stalne kušnje nasilnog kooptiranja i instrumentalizacije značenja feminizma. Gotovo disciplinirano proizvođenje projekata po modelu brzog hvatanja "brendova" Europske unije i efikasnog prilagođavanja izvrsnosti softera birokratskog inženjeringa, uz hiperinstitucionalizaciju izvedbe jednakosti, doveo je nužno do već spomenute depolitizacije feminističkog diskursa, fragmentizacije te rastakanja ideje feminističkog zajedništva. Riječ je o trendovima karakterističnim ne samo za feministkinje i ne samo za civilno društvo već za društvo u cjelini; ta "ucjena" kapitala koji kroz mehanizme neoliberalne upravljivosti kalkulira s preživljavanjem i ljudskom graničnošću pustoši gotovo sve prostore ljudskog angažmana. To nipošto ne izuzima feministkinje od kritičke samorefleksije i odgovornosti, jer razvlašćivanje od kritičkog pogleda kojekakvim kontaminacijama ima dugoročne implikacije na djelovanje. Ali, isto tako ne daje za pravo liderima novih teorijskih artikulacija, prijeko potrebnih upravo danas, da se tek tako "obrecnu" o feminizam, onako, usput. Iako znam da poneki/poneke pritom voajerski uživaju, ja osjećam gotovo etičku zebnju jer iz povijesnih iskustava znam da ta pozicija, neovisno o tomu je li signalizira nevažnost ili pak važnost feminizma, nanovo ohrabruje logiku dominacije umjesto mogućih savezništva oko emancipacije.
Na koga mislite?
Prije svega mislim na lakoću kojom se pri arhitekturi zauzimanja novih teorijskih pozicija koja se nazrijeva, feminizam nastoji staviti "po strani", "usitno" mu se podsmjehnuti ili pak funkcionalno prebrisati njegove teorijske premise, učiniti ga ne samo passé već teorijski nerelevantnim.
Možda je moguće odgovoriti protupitanjem: Što inicira i stvara mehanizme dozvole oko njegova obesmišljavanja, ili, još radikalnije, što feminizam čini zazornim u trenutku kada su emancipacijske teorije uvjet življenja?
Koja je zadaća feminizma danas?
Pitanje koje se postavlja feministkinjama danas jest kako se oteti logici neohegemonije i njezinih učinaka, odnosno kako nanovo okupiti feminističko "mi" oko kritičkog programa. Jer, najblaže rečeno, puno toga je izmaklo feminističkoj analizi nužnoj za otpor centrima moći. S druge strane, ako se pažljivo prati feministička proizvodnja posljednje desetljeće i više, uz niz važnih inicijativa pokrenutih u feminističkim, lezbijskim i queer centrima i organizacijama kao i na web portalima, primjetne su i emancipacijske niše i subverzivno prevođenje financijskog "ulaza". Posebno je u nas zanimljiva feministička umjetnička praksa iskazana u radovima moćnih autorica, i kao prostor transgresije i est-etičkog djelovanja. Tu su i Sanja Iveković, i Andreja Kulunčić, i Iva Nerina Sibila, i Kristina Leko, i Mila Čuljak, i, Nataša Govedić, i Dubravka Carić-Crnojević, i WHW-ovke, ali i autori poput primjerice Borisa Bakala.
Kada smo kod muškaraca u i oko feminizma, treba spomenuti da Ženske studije od 2011/2012. godine mogu upisati i muškarci. Opravdanja dosadašnje zabrane išla su u smjeru stvaranja sigurnog prostora za žene. Je li takav pristup samo stvaranje umjetnog osjećaja sigurnosti koji nestaje kad se žene suoče sa stvarnim svijetom?
No, vaše je pitanje smjeralo na nešto drugo. S jedne strane, važnost sigurnog prostora je povijesno gledano često bio ključ a ponegdje i jedina mogućnost za žensku artikulaciju, što evaluacije mnogih generacija studentica Ženskih studija i potkrepljuju. Kako više godina predajem na sveučilištu, između ostalog i kolegij Feminističke teorije, uočavam koliko su kod studentica i dalje prisutni različiti mehanizmi neosviještenih blokada pri iznošenju svojih mišljenja ili spoznaja. Mehanizmi moći i društvenog nadziranja obitavaju u spoznajnim, mentalnim i iskustvenim mapama i na različite, često na posve nepredvidive načine, aktiviraju problem spolne razlike. Nekoliko istraživanja je upravo na tu temu provedeno; dovoljno je primjerice pogledati neke od nalaza istraživanja koje je provela Belenky sa svojim istraživačkim timom, objavljenim pod imenom Ženski načini spoznavanja, a koja govore o tome na koji način žene spoznaju svijet oko sebe i sebe same.
S druge strane, važno je graditi epistemološka, etička i aktivistička savezništva s muškarcima kao i sa osobama različitih spolnih orijentacija. Iako su priče usložene na više načina, posebice oko hegemonijskih praksi, pitanja subjekta i moći, pluriperspektivnost se, uz prepoznavanje novostarih mjesta zajedništva, čini ključnom u kreiranju prostora solidarnosti.
I za kraj, upravo je završila javna rasprava o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Kao članica Akademske solidarnosti, možete li mi reći što mislite o predloženim izmjenama, koliko se one razlikuju od Fuchsovog paketa zakona, te koje su problematične postavke unutar ovih izmjena?
Prvo, teško da je riječ o raspravi koju bismo mogli/mogle nazvati javnom ne samo iz razloga kratkoće njezina trajanja zbgo koje se ne stignu uključiti svi akteri na koje se ovaj Zakon odnosi, već i načina razumijevanja poveznice znanstveno-nastavnog djelovanja i obrazovanja i koncepta javnog. Ako nešto doista jest javno par excellence, onda su to upravo obrazovanje (visoko) i znanstveno djelovanje u njihovoj kreativnoj poveznici. Iako puno toga u visokoobrazovnom sustavu valja mijenjati, pri čemu je Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ona nezaobilazna instanca, cijelom procesu treba pristupiti pomno, temeljito i s jasnom vizijom o tomu kakvo je javno dobro posrijedi. Dijalogiziranje smisla znanstvene i znanstveno-nastavne djelatnosti uz uvažavanje razlikovnosti znanstvenih područja i njihove "tržišne" ovjere, kao i razgovor o etičkim polazištima akademskog djelovanja, ne čine mi se uzaludnom zadaćom. U protivnom, kako je jedan od mojih studenata nedavno izjavio, imat ćemo problem s ontološkom tjeskobom. No, ne samo s njom.
Pitanje koje se postavlja feministkinjama danas jest kako se oteti logici neohegemonije i njezinih učinaka, odnosno kako nanovo okupiti feminističko "mi" oko kritičkog programa
Što se tiče samog sadržaja, ovaj nacrt ima više spornih prijedloga, a tiču se kako paradoksalne pozicije sveučilišta između autonomije i režima nadzora, predloženih programskih ugovora, sastava Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju tako i statusa nastavnika/ca te uvjeta i okolnosti njihova napredovanja, prezentiranih bez smislenih obrazloženja.
No, ono što mene najviše zabrinjava, to je programatska linija ovog nacrta koja slijedi tzv. Fuchsov paket zakona, a na što je sindikat Akademska solidarnost svojim Izjavom o Nacrtu i ukazao. Izravna tržišna orijentacija impregnirana je na različite načine u diskurs Nacrta, njegovu strategiju a ponegdje i stilistička obilježja. Ilustrirat ću to tek jednim primjerom. Ako za trenutak ostavimo po strani partikularne interese znanstvenih djelatnika i djelatnica (dob umirovljenja, primjerice), svi članci koji se odnose na napredovanje i postupak izbora u znanstveno-nastavna zvanja i znanstveno-radna mjesta prijeporni su prije svega jer na svim razinama potiču gotovo "biopolitičku" kompetitivnost umjesto znanstvene kooperativnosti i zajedničke kreativnosti, a znanstveno-nastavno napredovanje vezuju uz različita "umijeća" vertikalne prohodnosti (tržišna, ona po modelu funkcionalne izvrsnosti i sl.). Bojim se da će dugoročni učinak takvog modela biti jedna nova vrsta mentalnog ustroja, odnosno inženjeringa uprizorena u znanstvenim i nastavnim kadrovima koji će prije svega biti funkcionalno fleksibilni u odnosu na različite upravljačke strukture i mehanizme moći (korporacijske, financijske, političke). Čak i pod pretpostavkom da se u takvim okolnostima kreiraju mjesta znanstvene izvrsnosti, bojim se da su nesagledive implikacije ove orijentacije. Mislim na nove tipove kolonizacije, epistemičke teleologije i znanstvene sebičnosti. No...
