Pravna država je, uz zazivanje fantomskih investitora, danas najčešće korištena fraza bilo da se radi o prevarenim radnicima ili o političkim zvijezdama. Bliži uvid u mehanizam pravde na koji se toliko često pozivamo otkriva pak da je to u što se uzdamo u daleko većem raspadu nego što uopće možemo pretpostaviti. U prilog tomu ide i gerilski video samo nekih dijelova ročišta tvrtke Uzor d.d. 4. prosinca na Trgovačkom sudu u Splitu gdje se raspravljalo o rasprodaji strojeva te stare i ugledne firme. Naime ono čemu smo svjedočili bila je potpuna institucionalna farsa. Radnici i njihovi odvjetnici su podnijeli desetak različitih prijava u vezi lopovskih radnji prije i tijekom stečajnog postupka. Imovina se prodavala unatoč blokadi. Od ogromne zgrade u vlasništvu ove firme ostalo je osamdeset kvadrata prostora. Stečajni sudac i upraviteljica ništa od ovoga, unatoč dokazima, nisu smatrali vrijednim podnošenja prijave već su radnike uputili da oni to učine o svom trošku. Radnici su predložili i da se uputi pismeni zahtjev trgovačkom društvu Muskuli, koje je sadašnji vlasnik prostora u kojem se nalazi proizvodni pogon sa strojevima, da se dogovori nastavak proizvodnje u tom prostoru. Stečajna upraviteljica je rekla da je to usmeno pokušala dogovoriti, ali bez uspjeha, što je ispalo pomalo smiješno.
Osim što je u pravnom smislu ova rasprava bila debakl ona je vođena ispod svih komunikacijskih standarda. Sudac i stečajna upraviteljica su stalno upadali u riječ radnicima ili su često banalizirali čitavu situaciju potpuno ignorirajući osobu koja im se obraća međusobnim razgovorom. Naravno i radnici su dobacivali, što je i razumljivo budući da se rasprodaje zadnja imovina tvrtke, ali u puno manjoj mjeri. Sindikalna povjerenica Uzora, Ljiljana Šućur, je tako nakon samo dvije primjedbe izbačena s rasprave jer je formalno bila u ulozi "javnosti". Na raspravi je prisustvovao i predstavnik države koji se nije oglašavao već je tu bio samo u ulozi promatrača i glasača kada dođe vrijeme odluke o prodaji strojeva. Radnici su i njemu pokušavali postaviti neka pitanja, ali je sudac zaustavljao svaki takav pokušaj objasnivši da predstavnik države ne mora odgovarati na nikakva pitanja, niti ga oni imaju uopće što pitati. Obraćati se imaju samo osobama za katedrom.
Treba li uopće spominjati da preko osam mjeseci radnice Uzora nisu dobile nikakvu plaću? Je li i ta informacija važna? Kako oni žive? Kako žive ostali ljudi u tzv. Republici Hrvatskoj su vjerojatno pomalo dosadna pitanja budući da se iz dana u dan ponavljaju, a ni institucije niti mediji nemaju nikakav odgovor na njih. Bitka protiv korupcije se nastavlja, a svaki dan se nova firma zatvara na bizaran način, bez ikakve rasprave. Iz dana u dan se čisti kukolj, traže korumpirani suci, političari, građani, sustav se na deklarativnoj razini pokušava dovesti u funkciju. Međutim što ako ovaj stečajni sudac i ova stečajna upraviteljica nisu toliki negativci? Što ako dovedemo najmoralnije sinove ove zemlje na njihovo mjesto pa stvar opet ne bude funkcionirala?
Još uvijek je sigurnije skrivati se u instituciji suca, političara, akademika ili policajca koji samo radi svoj posao, ili u instituciji radnika ili nezaposlenog bijednika kojeg pozicija žrtve sprečava da se organizira i svjesno djeluje protiv svih tih institucija, a za izgradnju novih, utemeljenih na neposrednosti i iskrenosti.
Zanimljivo je da se stalno u pojedincima traže velike žrtve za aktualnu epidemiju bijede. Danas je tu Sanader, sutra Milanović, ali još uvijek se ne sumnja na nevidljivog igrača, na čitav sustav. Možda zato jer je nezamislivo da ljudi žive u nekom drugom obliku zajedništva. Još uvijek je sigurnije skrivati se u instituciji suca, političara, akademika ili policajca koji samo radi svoj posao, ili u instituciji radnika ili nezaposlenog bijednika kojeg pozicija žrtve sprečava da se organizira i svjesno djeluje protiv svih tih institucija, a za izgradnju novih, utemeljenih na neposrednosti i iskrenosti.
Na koncu ova sudska rasprava je eskalirala, kamera je ugašena, javnost i većina radnika napustili su sudnicu i odluka o prodaji strojeva je donesena. Bez njih ili s njima, svejedno je, budući da njihov glas pred ovim velikim institucijama ne znači apsolutno ništa. Kojim imenom bismo onda trebali nazvati sustav u kojem glas običnih ljudi nema nikakvo značenje?
