Ono što bi najviše moglo tangirati položaj žena u prijedlogu Zakona o radu vjerojatno je fleksibilna satnica. Bit će da je takva radna satnica poželjna u smislu potrebne elastičnosti rada, pa onda možda i većeg materijalnog probitka cijelog društva.
Žene s malodobnom djecom i trudnice bi mogle raditi po fleksibilnoj satnici, ali samo kada bi ih kod kuće muževi mogli i htjeli zamijeniti
Bez veće štete po sebe muškarci bi mogli raditi po fleksibilnoj satnici, no to je posve neizvedivo za stanovitu grupu žena, za žene s malodobnom djecom i trudnice. Zapravo bi i one mogle raditi po takvoj satnici, ali samo onda kada bi ih kod kuće muževi mogli i htjeli zamijeniti u potrebnim trenucima. Ali to se ne može očekivati, dapače ni sanjati, u patrijarhalnim zajednicama - možemo li si uopće zamisliti kako bi u takvim zajednicama te žene živjele? Kao robovi, ubrzo bi smalaksale i, dakako, ne bi im preostalo drugo do da daju otkaz (time bi se bez nedoumica ostvarila javna i potajna namjera svakog zaostalog društva, većina žena bi, prema tome, bila osuđena na običaje porodice koje zagovaraju sve religije, od islamskih do svih mogućih crkava - rađaj, slušaj muža i radi sve u kući, tj. budi podložna kući, djeci i mužu!).
U društvu kakvo je naše - zaostalo u većem opsegu (vidjeti ovdje napis Referendum o braku, 6. prosinca 2013) zasigurno bi se desilo većini žena. Da naše društvo u tom smislu nije većinom zaostalo, moglo bi se očekivati ravnomjerno podnošenje svih teškoća, pa tako i u radu, muža i žene, no kako to nije na vidiku barem pola stoljeća unatoč najavljenim naporima zdravstvenog i građanskog odgoja, ne preostaje u ovom trenutku do zaključiti slijedeće:
a) fleksibilnu satnicu eventualno mogu imati muškarci;
b) fleksibilnu satnicu ne mogu imati žene-majke manje djece i trudnice.
Treba odrediti koja bi to bila dobna granica djece, a što je najvažnije trebalo bi poduzeti sve zakonske i praktičke mjere da se osigura kažnjavanje prekršitelja takve odredbe.
women-industrial-workers_lt.jpg
