Boravak u inozemstvu prije dvije godine spriječio me da sudjelujem u radu prvih plenuma, ali jasno se sjećam kako sam s oduševljenjem nagovarao kolege da napišemo pismo podrške, osjećaja da se konačno nešto zbiva te nestrpljivosti da se vratim i sudjelujem u njegovu radu. Osjećao sam da bi se „to" zaista moglo desiti - da bi se studenti mogli probuditi, da bi se u praksi moglo dokazati da je direktna demokracija superiorna predstavničkoj, da bi barem jedan segment društva (visoko školstvo) mogao postati socijalno pravedan.
Plenum je počeo funkcionirati ideološki homogeno, što predstavlja smrt pluralizma na kojem počiva svaka (direktna) demokracija
Dvije godine kasnije ostao sam razočaran. Fakultet si zbog školarina i dalje ne mogu priuštiti mase maturanata, a oni koji to nekako uspiju, moraju si financirati razne druge životne nužnosti - od prijemnih ispita, preko domova i prijevoza, do hrane i ispita. Visoko školstvo postaje sve komercijalnije, fakulteti upisuju one koji si to mogu priuštiti, a od tih si školarina mnogi zaposlenici fakulteta onda isplaćuju dodatke na plaće i putne troškove. Plenum se tim temama praktički prestao baviti, a u javnosti je postao nevidljiv.
Dovoljno je samo otići na službene stranice blokade, ogledalo plenuma, pa vidjeti da tamo kao i na plenumu dominiraju teme koje s besplatnim školstvom više nemaju više ništa zajedničko. Kriza kapitalizma, opasnosti od EU, klasna borba, seljaci, Magreb, neoliberalizam... teme su koje dominiraju stranicom. Daleko od toga da to nisu važne teme i da se njima ne treba baviti, ali neka mi netko objasni kakve veze ima rat u Libiji s besplatnim školstvom u Hrvatskoj? Zašto borba za besplatno školstvo uključuje pitanja o pristupu Hrvatske EU? Ta pitanja pokazuju širenje interesa s onu stranu besplatnog školstva na sva „lijeva" pitanja, što nije samo po sebi loše, ali pokazuje gubitak fokusa.
Zašto borba za besplatno školstvo uključuje pitanja o pristupu Hrvatske EU?
S druge strane Plenum je počeo funkcionirati ideološki homogeno, što predstavlja smrt pluralizma na kojem počiva svaka (direktna) demokracija. Je li moguće biti za pristupanje Hrvatske EU i za besplatno školstvo? Je li moguće smatrati da kapitalizam neće skoro propasti i istovremeno biti za pravednije visoko obrazovanje? Smatram da je to itekako moguće, ali je Plenum u svojoj evoluciji odstranio takve ideološke mutacije. Za prevlast su se izborile ideje koje svojom ekskluzivnošću podsjećaju na stare pankerske ideale - da bi bio pravi revolucionar moraš biti vegetarijanac, imati dredove, nositi Marte, ne piti Coca Colu. Da bi bio za besplatno školstvo danas moraš biti antikapitalist, euroskeptik, entuzijast direktno-demokratskog načina odlučivanja i posjetitelj Subversive Film Festivala.
Dok je Plenum na početku imao vrlo jasnu ideju - besplatno školstvo i jasnu metodu - blokada, danas više nije jasno niti što je cilj niti što je metoda. Ako je cilj propast kapitalizma, a metoda održavanje Plenuma do njegovog kraha, poprilično je jasno da od toga neće biti ništa. Ako je cilj besplatno školstvo, a metoda zagovaranje povlačenja svakog zakonskog prijedloga iz procedure, i opet je jasno da od toga neće biti ništa.
Sama od sebe nameće se usporedba Plenuma s nedavnim antivladinim prosvjedima. Kao i Plenum, na početku je cilj bio jasan - prijevremeni izbori, jednako kao što je bila jasna i metoda - prosvjedi sa širokom podrškom građana. Ono što je uništilo prosvjede nije bio manjak entuzijazma (cjelonoćne šetnje su primjer entuzijazma par excellence) nego ideološko sužavanje koje je onemogućilo zacrtanu metodu. Pojedine grupe preotele su prosvjede svojim transparentima i otjerale ideološki neortodoksne. S jedne strane bili su desničari s križevima i anti-EU zastavama. S druge strane bili su ljevičari s antikapitalističkim transparentima i anti-EU zastavama. Tu nije bilo mjesta za prosječnog građanina koji ne bi niti fašizam niti socijalizam, nego samo HDZ-ov odlazak s vlasti. Tresla se brda, rodilo se niš.
U procjeni uspješnosti Plenuma ipak ne treba zanemariti neke pozitivne stvari koje je učinio. Za početak, besplatno školstvo postalo je top politička tema i na neki način određuje svaku javnu raspravu. Pobornici plaćanja fakulteta na taj su način potjerani u defenzivu i besplatno školstvo (kao jedan model pravednijeg visokog obrazovanja) je nametnuto kao društveni cilj.
Druga pozitivna stvar je vezana za neuobičajenu metodu odlučivanja za koju su mnogi predviđali da će propasti - direktna demokracija. Plenum je pokazao da direktna demokracija nije tek stvar prošlosti i antičke Atene ili anarhističke Barcelone, nego da je to jedna vrsta stvarne alternative kojom se i danas može poslužiti. U plenumskom eksperimentu postale su očite mnoge prednosti alternative (veća participacija uključenih), kao i mnoge slabosti („Koliko plenumaša treba da promijeni žarulju? Ovisi o tome koliko ih ostane do kraja sastanka"). U svakom slučaju, i neke druge grupe su prihvatile direktnu demokraciju kao metodu organiziranja, pa je s te strane Plenum uspješan. Nažalost, čini se da je direktna demokracija postala sama sebi svrhom, dok bi zapravo trebala biti tek metoda za ostvarivanje ideala.
Trebalo bi, ipak, propitati odgovornost Plenuma kao tijela koje se nametnulo kao predvodnik bitke za besplatno školstvo
Uz sve njezine prednosti, jedna od najslabijih karika direktne demokracije kao metode je raspršenost odgovornosti, što u praksi znači da za odluke nije odgovoran nitko. Tako se za činjenicu da još uvijek ne postoji socijalno osjetljiv sustav visokog obrazovanja okrivljuju mnogi - od bivšeg i sadašnjeg ministra, preko oporbenih stranaka, pa sve do Jutarnjeg lista i sindikata. Trebalo bi, ipak, propitati i odgovornost Plenuma kao tijela koje se nametnulo kao predvodnik bitke za besplatno školstvo. Trebalo bi propitati mudrost odluka da se ne pregovara s Ministarstvom, mudrost toga da se odbacuju svi prijedlozi rješenja bez pružanja alternative. Trebalo bi propitati i osobnu odgovornost onih koji su sudjelovali u njemu za ideološko sužavanje s jedne strane i širenje područja borbe s druge strane - dvije činjenice koje su pridonijele smanjivanju popularnosti i društvene relevantnosti Plenuma.
Za razliku od antivladinih prosvjeda koji su mrtvi, Plenum je još uvijek živ, ali na izdisaju. Pozitivno iskustvo koje su mnogi imali s Plenumom, količina energije koju je Plenum mobilizirao, ideali za koje se Plenum bori nešto su zbog čega ga još ne treba prekrižiti kao pozitivnu društvenu silu. Ipak, samopropitivanje vlastite odgovornosti za neostvarivanje besplatnog školstva ključno je za oživljavanje plenuma kao relevantnog političkog subjekta.