Odmah da Vam kažem, dragi čitaoče ovih pisama, da sam sve slučajno čula i da mi je bilo veoma neprijatno što sam se na takvom mjestu nepozvana pojavila. Da li me opravdava činjenica da je ulaz bio besplatan, dan lijep, a promocija prvorazredni događaj u Banjaluci?

Smrt je neprovjerena glasina Emira Kusturice u velikoj sali Banskog dvora u Banjaluci. Nekad je Banjaluka bila centar Vrbaske banovine, pa su ratnici i graditelji devedeseth od Banovine do Šumske povlačili crtu pravu kao strijela poništavajući sve ono što je bilo između tridesetih  i devedesetih prošlog vijeka. Zvuči poznato, zar ne, kao onaj litemotiv u pripovjetkama koje besprijekorno slijede određeni književni pravac?

Elem, bili dupke puni i sala i balkoni. Razgledala sam malo prije početka jer je sve kasnilo oko četrdesetak minuta. Sijede glave i studenti. Spojio Kusturica nespojivo. Ispred LCD monitor i mali stol za troje. Na stolu cvijetni aranžmani i knjige za pokazivanje. Sa monitora nam Slavko Štimac šalje 24 hiljade poljubaca.

kusturica.jpg

Nekako mi je ovaj uvodni dio draži od onoga što je uslijedilo jer sam u tih 40 minuta mogla sve sama sebi da nacrtam i ofarbam. Nije bilo iluzionista da snove pokvare lošom improvizacijom!

Ovo su tekstovi kad ne treba da budete do kraja iskreni jer će ocjena biti iritantna. Zato neću ništa reći ni o zamuckivanju ni o palamuđenju ad-hoc recenzenata. Bilo je preopširno, predosadno i krajnje tupoumno. Kako je moguće da ljudi sa tako slabo uvježbanim govorom obnašaju funkcije direktora kompanije Novosti ili predsjednika Matice srpske u Republici Srpskoj , pa ma o kakvim Potemkinovim selima da je riječ? Tako predstavljajući sami sebe nikad ne bi položili prijemni ispit na odsjeku bilo koje književnosti u onom vremenu koji roman opisuje. Apsurd! Ili u tome tražim opravdanje za odnos pisca romana prema publici na promociji u Banjaluci koji je uslijedio?

"Logika nalaže da su na funkcijama najumnije glave, pa ako su oni takvi, kakva li je tek publika? Tj. mi! Ako je to pamet, onda nam se glupost valja u blatu kao suprasna krmača na ljetnjoj sparini dok je sa krošanja šljiva uznemiravaju zelenci otkinuti vjetrom", bilo je moje opravdanje.

Upravo toj krmači se obratio autor romansirane biografije Smrt je neprovjerena glasina, Emir Kusturica! Ma nije joj se ni obratio. Malo je, kao, tražio pogledom poznata lica dok su dva recenzenta upućivali na pogrešan kod čitanja i pogrešno zapažali nebitne detalje.

Onda se obratio novoimenovanom predsjedniku Republike Srpske, Miloradu Dodiku. Intimno i seksi! Dodik je imao one lakirane cipele povijene prema naprijed kakve imaju svi iz njegovog obezbjeđenja, ministri i vozači. Lakovani opanak. Dok je stopalo jedne noge bilo lagodno položeno na koljeno druge, glava je bila poluizvijena u zaboravljenoj opuštenosti i zanosu labuda. Intimno i seksi! Nije krio dragost da ga Kusturica sa bine draška onim "prijatelj". Evocirajući zajedničke partijske zablude, kaže Emir da su, eto, učinili sve on i prijatelj mu u Reformskim snagama Ante Markovića, ali da se, eto, nije posrećilo da nas sačuvaju od propasti. Mi publika jednoglasno blenemo od neprijatnosti što prisluškujemo razgovor dva prijatelja, kao kad u autobusu čuješ detalj iz znančeve intime ili upadneš u prostoriju baš o trenu kad balave o nečemu što ti ne bi trebalo znati. Krajnje voajerski.

kusturica_dodik.jpg

Ono što je vrijedilo ponijeti sa tog erotiziranog mjesta bila je knjiga. Jer ima i roditelja i djece, i nije nužno da se genetički kod prenosi direktno sa roditelja na potomstvo. Pa ni umjetničko. Pokušavam vas nagovoriti, jasno! Kaže Kusturica da je bio uporan u pisanju i da je upornost opstajala iz želje da svojim potomcima objasni ko je bio kako ne bi morali od drugih slušati pogrešne legende. Motiv nebitan. Pogotovu ako je tako privatan. Bitno je ono što možete kupiti za oko 5 evra. Kad smo već dušu prodali neoliberalizmu.

Knjiga će vas utješiti po povratku sa skupa koji slavi sve ono čemu se umjetnost stoljećima smije: licemjernost, udvorištvo, malicioznost, aroganciju, pokondirenost. Smrt je neprovjerena glasina je vanserijski roman.

Neću vam ga prepričavati. Neprepričljiv je. Reći ću vam samo da je on miris vremena u kojem smo rasli mi sadašnji četrdestogodišnjaci i pedesetogodišnjaci, haustorčad socrealizma. Vremena koje nam je dalo priliku da na Zapadu živimo, a u svom domu patimo na naličju takvog života. Knjiga je sjajan predložak za film. I priča o tome kako u Bosni i Hercegovini žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Sarajlije.

Nećete je čitati jer vam se ne sviđa Emir Kusturica i pogrdno ga zovete krštenim Nemanja? Pio je viski sa Slobodanom Miloševićem? Otjerao je Aleksandra Stankovića sa svog imanja i nije mu dopustio da se proslavi na njegovom liku i djelu?

Kako želite. Reći ću vam samo da uvjek gubite kada svoje predrasude pravdate postojanjem tuđih. Jer roman je naše zajedničko sjećanje. Kolektivno beznađe i melodrama. Ali, valjda je i utjeha individualna stvar? Tiraž će dati najbolji odgovor.

Ključne riječi: Republika Šumska, Emir Kusturica
<
Vezane vijesti