Nakon pet romana i jedne drame okušali ste se u formi priča za koju se često kaže da je najteži oblik u proznom stvaralaštvu. Kako ste zadovoljnim postignutim? Prije svega, mislim da kratka priča nije najteža forma proze. Najteži je roman, pogotovo ako je riječ o romanu koji je kompozicijski složen, nije samo hrpa teksta bačena poput mlohava mesa. Što se tiče toga da sam prvo počeo s romanima, to je tek donekle točno. Kao i većina pisaca u mojoj generaciji - Tomić, Jergović, Perišić - i ja sam u početku pisao kratke priče pod američkim, zapravo - još konkretnije - Carverovim utjecajem. I meni je Carver bio bog. Međutim, s tim pričama nisam bio zadovoljan, shvatio sam da nemam tu vrstu talenta, takva priča zahtjeva posebnu vrstu promatračkog oka, filtra. S vremenom sam počeo pisati priče koje su sasvim drukčije: dulje, kronikalnije, koje često imaju i 5-6 likova u složenijoj konstelaciji. Recimo, priče koje su nešto kao briketirani mali roman ili film. Najednom sam vidio da mi takve priče ispadaju dobro i da ih drugi vole. Ajmo reći, našao sam svoj glas. Ono što je jedino nezgoda s tim pričama je da su preduge za javna čitanja i dio časopisa.
Jurica Pavičić (u društvu sa redateljem Rajkom Grlićem): Naša stvarnosna proza amputirala je dio zbilje kojeg nas je stid Knjiga je okarakterizirana kao južnjačka gotika na mediteranski način. Za Slobodnu Dalmaciju ste rekli da vas je primarno zanimao odnos roditelji-djeca i to ne njegov romantizirani prikaz već način na koji bližnji postaju pakao. O čemu je točno riječ? Ta rečenica komentar je beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića, koji je bio urednik knjige. On me i prvi upozorio koliko u zbirci dominiraju likovi jakih, opresivnih roditelja. Što se obitelji tiče, mene je uvijek zbunjivalo kako je moguće da živimo u društvu u kojem obitelj ima tako važno mjesto, a da je ta obitelj istovremeno tako odsutna iz proze, filma i TV serija. U nas kao da nitko nema babu na selu, ne dobije paket s pancetom, nitko nema staru tetu u kojoj skrbi, nitko ne ide na roditeljski sastanak. Od Bitangi i princeza pa do tzv. urbane proze našu kulturu nastanjuju neki izmišljeni urbani samci koji žive američke živote izglobljeni iz familijarnih spona. Ja to osjećam kao laž. To je svijet koji ja ne prepoznajem. Nogometaši koje prikazujete, bilo da je riječ o protagonistu Prginu u romanu Minuta 88 ili Braci iz priče Subotnji derbi, daleko su od stereotipnog prikaza nogometaša tipa Davida Beckhama. Beckham nije tipični nogometaš. Prije Beckhama, engleski tipski nogometaši bili su bezubi, grubi, proćelavi tipovi iz radničke klase koji igraju u svom gradu, a bodre ih bivši «oni»: njihovi klasni i zemljački sudruzi. Kaže se da je moderni nogomet umro, a postmoderni se rodio kad je Beckham poslao iz Južne Koreje po svog frizera avion. Beckham je paradigma novog nogometaša za novi nogomet koji je amalgamirani dio entertainment industry oličen u Ligi prvaka. Taj postmoderni nogomet stvorili su združenim efektom Bosmanov zakon, reforma pravila igre i bum satelitske TV. Naš nogomet s tim nema veze, ponajprije zato što on nije tržišno održivi medijski proizvod. Naša je situacija sličnije sjevernoeuropskoj sedamdesetih. U nas su nogometaši ljudi koji se prečacom izbavljaju iz bijede zrnom talenta, a za njih drukaju bivši susjedi. Da bi uspjeli, međutim, oni pristaju na tip ekonomije koja frapantno podsjeća na trgovinu robljem. A paradoks je da tu čak nema puno novaca: u Hrvatskoj dobar hotelski kuhar zarađuje više od prvoligaškog centarfora! Žene koje prikazujete također odudaraju od okvira patrijahalne obitelji. One poduzimaju akciju, a ne stoje samo kod kuće i kuhaju ručak. To je nešto što je, mislim, postojalo i u mojim prijašnjim knjigama. U većini njih mogu se naći odlučne, autoritativne, djelatne žene. Ne znam zašto mi je to tako privlačno. Općenito volim aktivne likove, likove koji poduzimaju nešto u ime promjene. Rado kažem da zapravo pišem vesterne, pravim priče u kojima se kroz djelovanje rađa građanin, kao u vesternu. Grozim se pasivnih junaka hrvatske proze, ljudi kojima dvjesto stranica treba da na koncu ne poduzmu ništa. Takvi likovi su glupo breme jučerašnje kolonije koje u demokraciji treba izbaciti.
"Čak i u crtićima glavni junaci uvijek govore urbani zagrebački, sporedni komični likovi dalmatinski, a negativci ličku ili kordunašku štokavicu, ili vlaški..." Vaša se proza ne uklapa u okvire stvarnosne proze urbanog tipa koja prevladava u suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji s jedne strane, ali se razlikuje i od tradicionalnih pisanja o mediteranu tipa Miljenko Smoje.... Skeptičan sam prema prikazu urbaniteta kakav dominira u našoj stvarnosnoj prozi, a tu uključujem i svoje ranije knjige. Mislim da tu ima puno negativne fascinacije nekim kul polusvijetom. Čak i ako se prikazuje socijala, to je neka kul socijala - nogometni huligani, ocvali pankeri, birtaški mudrijaši, đankiji. Opet isto pitanje - gdje su tu ljudi koji slušaju Severinu, koji su na piru dio vlakića, koji stvarno gledaju Big Brothera i koje vidiš u bolničkom hodniku, ti u tramvaju, ja u busu…? Naša stvarnosna proza utoliko je nestvarna što amputira dio zbilje kojeg nas je stid. Iznimki naravno ima - Karakaš, Tomić… Je li demistifikacija izmišljene tradicije Mediterana svjestan čin ili nastojanje da se piše o drugim temama mediteranske obitelji i na drugi način? Pa evo, u vezi Mediterana ispričat ću ti anegdotu. Nedavno mi je doma bila ekipa Latinice koji su htjeli raditi polemičku emisiju protiv slogana Mediteran kakav je nekad bio, a početna im je teza - znaš da Latinica uvijek ima tezu unaprijed - bila je e, mi prodajemo vino, ulje, ribu, a zapravo smo zemlja betonara, cementnih potleušica, divlje granje, ćevapa… razumiješ smjer. Pokušao sam im objasniti da ulje i ribari nisu današnji Mediteran, da je to tematski park, i Provansa i Istra su tematski park. Mediteran je Ramallah i Pojas Gaze, Mediteran su Hamas i Gadafi, korzikanski separatisti, petnaest tisuća divljih gradnji godišnje na Siciliji, Berlusconi i Fini, Mediteran su i ekološki zagađene delta Poa i Porto Maghera, i izbetonirana Costa da Sol, i Camorra i n'dranghetta, i napuljsko smeće, i tuniski ljudi s brodova. Kad tako gledaš, onda se anglomeracije poput istočnog Splita ili Rogoznice ili Vira, ili pak developerske sanjarije poput Haludova i Tučepa, ili makarsko smeće, ili Brijuni Rivijera tu perfektno uklapaju - to stvarno je Mediteran. Mediteran je danas niskotehnološko, politički pasivno mjesto kojim se upravlja sa sjevera iz Pariza, Milana i Zagreba, koje živi od trženja pasatističkog mita, hrva se sa prenapučenošću, žeđu, održivom ekologijom i ni po čemu ne kontrolira vlastitu budućnost. Osim toga, Mediteran je još trusno područje s nizom politički otvorenih situacija, uključujući i dva zadnja europska separatizma - korzikanski i katalonski. Mi smo jednako Mediteran po Viru kao i po šibenskoj katedrali. Htio sam da moji junaci žive u tom drugom ruzinavom Mediteranu, koji ekonomski živi od trženja prošlosti. Istodobno, da budu Mediteranci, da iz knjige jako miriše Mediteran, u svemu, u obredu, u kuhinji, u jeziku. Kakvim je jezikom pisana knjiga? U ovoj knjizi nastojao sam što je moguće više prozu inficirati srednjodalmatinskim, koji je moj stvarni jezik u kojem se za razliku od standarda osjećam udobno. Mislim da je hrvatski jezik ionako u stanju poluraspada, on je polumrtav, a bitne stvari u ovoj kulturi - od TBF do Inšalah Madone i od Kina Lika do Tamare Obrovac - sad se događaju u dijalektu. Danas mi je žao što nisam u ranijim knjigama oštrije napustio standard. Hrvatski standardni jezik je kao matursko odijelo: nitko normalan u njemu se ne osjeća udobno. Tu, naravno, izuzimam prave, rasne štokavce koji ga pišu prirodno, kao što je Mirko Kovač. Kakav je danas odnos prema Vlaju kao prema Drugom? Je li se on promjenio i transponirao na tranzicijskog skorojevića? Što smo više društvo skorojevića, taj odnos prema Dinaridima kao Drugom je to jači, jer je jača potreba krhkog novog građanstva da mapira razliku. To se dosta osjeća u kulturnoj reprezentaciji, najviše u TV-serijama, ali čak i u sinkronizacijama američkih crtića, gdje glavni junaci uvijek govore urbani zagrebački, sporedni komični likovi dalmatinski, a negativci ličku ili kordunašku štokavicu, ili vlaški. Kako sam ja Splićanin koji nema vlaške korijene ja sam uz taj tip animoziteta odrastao, to je moja kultura. Ja u šali kažem da i danas kad pređem Klis pipam džep imam li pasoš. Vlaji su u Splitu bili krivi za sve, oni su bili, ajmo reći naši Srbi, što je razlog zašto su se Splićani povijesno priklanjali ili autonomaštvu ili jugoslavenstvu, s Hrvatima preko brda naprosto nisu htjeli biti jedno. Ono što je mene iznenadilo je kako je taj mali, endemski, lokalni rasizam postao dopuštena kulturna norma nakon '90.
Smojin i Uvodićev jezik za današnji je splitski kao latinski... Kakav je identitet Splita danas? Je li on još uvijek mediteranski kakvim ga se nastoji prikazati? Split - kao i Sarajevo - ima sreću da ima vrlo jaki kulturno posredovani identitet, cementiran jakim kulturnim figurama kao Tijardović, Smoje, Marko Uvodić, Runjić i Dvornik. No, ta zavjesa tako je gusta i atraktivna da onda koji put zakrije ono što je iza. Zanimljivo je da kad u kazalištu glumcima u Splitu kažete da govore splitski, oni ne počnu govoriti svoj i današnji splitski, nego jezik tridesetih Uvodića i Smoje, a to je kao da govore latinski! Toliko je jako to posredovanje. S druge strane, Split je već duže vrijeme objekt difamacije, medijskog mobinga i ima jako lošu reputaciju, pogotovo u Zagrebu. Zato postoji instinktivna težnja da se sakrije iza svog starog, filološkog identiteta, kao da time šalje poruku, vidi, još nas ima, nismo svi postali ustaški mitingaši. Nesplićani ne mogu ni zamisliti koliko je nama bila u jednom času važna pjesma Ništa kontra Splita pokojnog Dina: to je bio naš odgovor na difamaciju. Zagreb je svojim medijskim mobingom iznuđivao takvu teatralizaciju splitskosti. Ja sam Splićanin iz velovaroške obitelji, privržen sam tome, odem na Svetog Luku u staru varošku bratovštinu na blagoslov kruha, ali onaj Split koji mene zanima je konfliktni, novi, vibrantni Split, Split TBF-a, Olje Savičević, Split koji ima animatora koji je dobio nagradu u Annecyju, koji je napisao Pjesme iz Lore, a ne Split u kojem rimski centurioni hodaju u natikačama da bi ih turisti slikali.
Što mislite o Kerumu kao gradonačelniku? Sve najgore, ali ne iz površnih razloga koji dominiraju razgovorom o tome. Mene kod Keruma ne zanima ni to što nosi razdrljenu košulju, ni njegova frizura, ni to što je Vlaj, ni Maybach. Ono što je problem je to da je on pipcima svog biznisa toliko prisutan u svakom kutku Splita, da će se neminovno i dnevno nalaziti u sukobu interesa. Kako on misli javnim novcem širiti zapadnu obalu, kad baš on tamo ima hotel? Kako on misli voditi urbanizam, kad baš njegove investicije ovise o GUP-u? Ali ljudi pozitivno reagiraju na njegovu moguću kandidaturu… To što on po anketama dobiva petinu glasova i vodi za osam posto pred SDP-ovcem Ostojićem govori puno. Pokazuje koliko su ljudi razočarani i umorni institucionalnom politikom, koliko preziru klasične stranke i koliko žude za izbaviteljskim ćaćom čvrste ruke. A ja mislim da im se ne treba čuditi, kad se zna da je Split u sedam godina promijenio pet gradonačelnika. Koliko se Split promijenio od prije četiri godine kad ste objavili zbirku kolumni Split at night? Jesu li pozitivne promjene poput otvaranja novih fakulteta, događaji poput Mediteran Film Festivala pridonijeli poboljšanju kvalitete života barem s aspekta kulturnog razvoja? Ja vidim napredak. Više je inicijativa u kulturi koje su nikle odozdo, ne samo MFF, nego i festival performansa, muzičke stvari. Split je donedavno imao pet, sad ima skoro 20 tisuća studenata koji polako postaju vidljiviji. Ekonomski stanje nije tako jezivo kao pred desetak godina, puno se investira, ali to je više rezultat opće konjukture uz obalu vezanu za turizam nego neke osmišljene gradske politike. S druge strane, ježim se što još uvijek u mnogim stvarima pristajemo na niže civilizacijske standarde nego što su oni u ostalim dijelovima Hrvatske: niže standarde u hendlanju smeća, urbanoj estetici, urbanizmu, komunalnoj opremi, čak do razine prometne signalizacije. Postoji li još uvijek antagonizam Split-Zagreb i kako se on manifestira? Split je još uvijek ekonomski inferiorniji Splitu? Kad sam osamdesetih godina studirao u Zagrebu, nisam osjećao da između ta dva grada postoji ekonomski rascjep. Kad se u devedesetima to počelo jako osjećati, Splićani su počeli frktati na Zagreb, osjećali su kao nepravdu to što je glavni grad izvukao profit od osamostaljenja, a oni su nazadovali. Kako se Dalmacija ekonomski oporavlja, taj zazor splašnjava, mislim da je on danas zastupljeniji u kontinentalnoj provinciji, recimo Sisku ili Osijeku. Zagreb je danas za Splićane ponajprije metonimija, ime za centar moći. Zagreb je odlučio, Zagreb ne da. Oni se dosta i mentalitetno razlikuju: Zagreb je svesrdno, gorljivo prihvatio korporacijski kapitalizam, Split ga percipira kao izvanjsku prijetnju. Kapitalizam u Split dolazi ili u korporacijskim pipcima kojima je središte drugdje (kao banke ili EPH) ili u obliku južnjačkih familijskih biznisa poput Kerumova. Ali - tako je u Italiji, pogledajte Agnellije, Versacee… Većina onih koji pišu o Splitu, pa i Vi u svom pogovoru „Split at night“, nakon kritika koje se mogu uputiti gradu uvijek završavaju u pozitivnom tonu, tj. u nekoj „pohvali Splitu“. Jesu li to samo stilske forme ili je Split uistinu grad koji uvijek iznenadi? To je dijelom i refleks obrane od stereotipa, od difamacije. S druge strane, Split je i dalje izvanredno mjesto za život, grad s puno prednosti malog mista i infrastrukturom velikog grada. Ugodan je za obiteljski život i za podizanje djece. Ljude to iznenadi, ali ja to često ponavljam: ja, na primjer, u Splitu ne moram zaključavati auto.
