Pitanje subverzivnosti arhitektonskog djelovanja doima se paradoksalnim uzme li se u obzir prožetost procesa gradnje i urbanizacije s dominantnim društvenim i ekonomskim poretkom. Kako bi sama disciplina mogla pokrenuti proces vlastitog oslobađanja arhitektura je spremna odustati od svojeg primarnog cilja, a to je kreiranje prostorne forme, i posvetiti se kreiranju nematerijalnih procesa unutar postojećeg izgrađenog okoliša. Vođena tim procesima arhitekturi se nudi mogućnost mijenjanja vladajućih narativa koji definiraju koncepciju prostora, no onemogućena joj je mijenjanje samog prostora. Da li je to cijena koju arhitektonska disciplina plaća za vlastitu kritičnost?
Autor ispituje temu kroz seriju od tri predavanja od kojih se prvo bavi prijelomnim događajima u arhitektonskoj kritici koji su se odvili u Veneciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prvenstveno vezanim uz djelovanje teoretičara Manfreda Tafurija.
