Prošlogodišnja vijest da se Neutral Milk Hotel nakon petnaest godina vraćaju na scenu odmah je proglašena jednim od događaja godine u području indie glazbe. U najave se, krajem studenog, ubrojila i ona koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture u ponedjeljak, 2. lipnja. Kultni status koji uživaju među poklonicima indie glazbe, ali i samim muzičarima koji ih ističu kao jedne od svojih uzora, podgrijan najavama nastupa na festivalima poput Primavere, Coachelle ili Pitchfork festivala, i već poslovična zagrebačka indie publika, spoj je koji je rezultirao popunjenim, ali ne i prepunjenim Velikim pogonom.
Ovako velika pauza i turneja nakon toliko godina bez novog albuma, pa čak i njegove najave, izaziva određenu skepsu prema tome što možemo očekivati od koncerta. A tome treba dodati i to da je malo tko od zagrebačke publike imao priliku gledati ih uživo i "proširiti glas".
neutralmilk.jpg
No, već vrlo brzo nakon prvih taktova svirke koju započinju, bez imalo kašnjenja, s "The King of Carrot Flowers Pt. One", pjesmom koja otvara i njihov hvaljeni drugi odnosno posljednji studijski album, "In the Aeroplane over the See" iz 1998., postaje jasno da skepsa nije bila opravdana.
Predvođeni "šefom" Jeffom Mangumom, osvajaju u prvih petnaest minuta. I - već se tada može zaključiti - uživo zvuče i bolje nego na albumima. A i imali su vremena uvježbati se - otkako su prošle jeseni krenuli na povratničku turneju, praktički ne staju, a ni ne namjeravaju - barem do jeseni.
Scott Spillane, Julian Koster i Jeremy Barnes, članovi benda iz razdoblja nakon prvog albuma "On Avery Island", pokazali su svu moć i raskoš "klasičnog" rock instrumentarija obogaćenog trubama, trombonom, rogom, bendžom... U tome je svoj doprinos svakako dao i na turneji pridruženi glazbenik Jeremy Thal, dok je posebne simpatije publike, čini se, zaradio Julian Koster, i energičnim skakutanjem po bini, a posebno baratanjem muzičkom pilom.
Nakon dvadesetak minuta, na stejdžu nakratko ostaje samo Mangum s gitarom i izvodi "Two-Headed Boy", a slično će se ponoviti i nešto poslije pri izvođenju "Oh Comely". Ovakav dobro osmišljen "quick quick slow" raspored pjesama ("In the Aeroplane Over the Sea" odsvirana je, na primjer, negdje na sredini koncerta) pokazao se odličnim za dinamiku koncerta i zadržavanje pažnje. Nakon nešto više od sat vremena, ispunjenih većinom pjesmama s istoimenog albuma koji im je, iako sa zakašnjenjem, donio zasluženi status, uslijedio je bis.
Na sceni je jedina scenografija bila ovca (ne prava, igračka) za koju nisam sigurna je li se pojavila tijekom bisa ili je sve vrijeme bila ondje.
Scena je svedena na ono bitno - na njoj su samo muzičari i njihovi instrumenti, scenografije i nema, ako se izuzme ovca (ne prava, igračka) za koju nisam sigurna je li se pojavila tijekom bisa ili je sve vrijeme bila ondje. Time pažnju publike zadobiva upravo punina zvuka benda koji moj posebni respekt zaslužuje jer koristi pregršt limenih duhačkih instrumenata, a ne zvuči ni kao mariachi, ni kao orkestar za sprovode ili iz Guče, a ni kao jazz. Kad se tome doda još da je riječ o bendu s pilom koja je važan element ukupnog zvuka, ali pritom ni u jednom trenutku ne uspavljuje i ne "cmi-cmače" pod izlikom da je riječ o avangardi...
Osobno nisam fan proučavanja biografija umjetnika. U principu me ne zanima ako je neki glazbenik "loša" majka, ljubavnik, smotana dobrica ili taknoćutni neurotičar. Sve što me zanima je kakvu umjetnost stvaraju i - da, sebična sam u tome - kako ona utječe na mene.
No kad se uzmu u obzir mitovi, priče, legende i naklapanja koji su u godinama izbivanja pratili NMF, ne mogu se ne osvrnuti na najbizarniju od svih - onu kako je Jeff Mangum vremenski putnik - lovac na naciste. Pa sad, nisam baš sigurna da je ostvario želju da spasi Annu Frank, koja ga je inspirirala na stvaranje jednog divnog albuma (I wished I could save her in some sort of time machine). Ali ako mu je možda ipak uspjelo to s vremeplovom, sve si nešto mislim da mora da je 1998. otputovao tamo negdje u drugu polovinu 2000-ih. I vidio budućnost glazbe.
Koliko god iz današnje perspektive to bilo teško shvatljivo, bit će ipak da su jednostavno bili ispred svog vremena. A to je i osnovni dojam koji ovaj koncert ostavlja - bend i glazba koja ni nakon više od petnaest godina ne zvuče nimalo anakrono.
To je, naime, sintagma kojom se tih godina opisivala muzika bendova kojima se kao jedan od uzora navodi upravo Neutral Milk Hotel. Stoga ne čudi da je istinsko priznanje ovaj bend doživio tek nakon raspada. U tome je ulogu sigurno odigralo i reizdanje iz 2005., kada je za njih čuo i puno širi krug ljudi. Koliko god iz današnje perspektive to bilo teško shvatljivo, bit će ipak da su jednostavno bili ispred svog vremena.
A to je i osnovni dojam koji ovaj koncert ostavlja - bend i glazba koja ni nakon više od petnaest godina ne zvuče nimalo anakrono.
Jedino anakrono što se u ponedjeljak dogodilo u Tvornici bila je odsutnost mobitela u zraku. Naime, na izričiti zahtjev benda, svako fotografiranje na turneji najstrože je zabranjeno.
Ne znam baš ima li to ikakve veze s onim vjerovanjem da se fotografiranjem čovjeku oduzima dio duše. Ali znam da nama u publici nije oduzeto ništa. A dobili smo puno.
