"Otkaz na HRTV niko nije dobio ako nije pobjegao iz Hrvatske za vrijeme rata", rekao je Antun Vrdoljak u intervjuu Večernjem list 15. listopada 1993. godine. Ispod te izjave krili su se, kako danas znamo, nacionalizam, šovinizam, čistke na televiziji i mnogo toga još. Tuđmanova propagandna mašinerija doživljavala je svoj vrhunac u to vrijeme i moglo bi se reći da nije zaostajala za svojim glavnim rivalom, RTS-om u Beogradu.
A onda, 17 godina kasnije, čovjek otvori taj isti Večernji list, pogleda između ostalog i taj veliki intervju sa Vrdoljakom, koji je danas u fokusu zbog toga što je uzeo milion evra za delom falsifikovanu i revizionističku seriju o Titu na HTV, i pročita istu rečenicu, sa istorijskom distancom i ovaj put bez uvijanja i uljepšavanja. "Tako su pričali izmišljotine o čistkama na televiziji dok sam bio direktor. Nađite mi jednoga tko je dobio otkaz! Nitko. Ako nije otišao u četnike", kaže nekadašnji Tuđmanov ljubimac, jedan od najvećih medijskih manipulatora i propagandista Hrvatske, u intervjuu objavljenom 10. svibnja 2010. godine.
No, bez obzira na dvije decenije istorijske distance, Vrdoljakov jezik je još uvijek prljav i uklapa se u repove nacionalističke retorike kojom se devedesetih služio Tuđmanov režim. Retorike koja je služila režimu na isti način na koji je to radila i medijska propaganda sa druge strane, koja je otvoreno širila vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, zbijajući ljude u torove i ostavljajući iza sebe ubijene, stotine hiljada raseljenih, popaljena sela i mržnju čiji ceh plaćamo i danas.
Kako Vrdoljak ne želi da izađe iz svoje nacionalističke ljušture, mada je zemlja u kojoj živi ipak napravila korake ka demokratizaciji, podsjetićemo kako je vođena i šta je podrazumjevala njegova glavna uloga u javnom servisu Hrvatske.
Protiv Vrdoljaka govore činjenice, jer u vrijeme kad je, kao Tuđmanov čovjek od povjerenja, uzeo HTV pod svoje, ta televizija je postala klasično glasilo HDZ-a koje je koristilo najprljaviju retoriku i šovinizam kako bi opravdalo ratne zločine nad civilima počinjene u Hrvatskoj.
Samo u prve tri godine, od 1990. do 1993, na HTV je, od 3.500, 970 zaposlenih bilo uklonjeno, skoro nikad otkazom nego slanjem u prevremenu penziju ili stavljanjem na stand by. Ukoliko je već bilo otpuštanja, ona su pravdana ekonomskim restruktuiranjem, u kojem je nesrazmjerno veliki broj Srba, kako piše Mark Thompson u svojoj knjizi "Proizvodnja rata: Mediji u Hrvatskoj, Srbiji i BiH".
Vrdoljakova desna ruka bio je urednik informativnog programa Tomislav Marčinko, a o odnosu prema nehrvatskim novinarima u to vrijeme na HTV jasno govori njegova izjava da je Aleksandar Milošević, otpušten sa HTV 1991. godine, "sigurno vrlo dobar novinar, ali je bio totalno dezorjentiran u situaciji u kojoj se našla Hrvatska. On je, po mom sudu, jugoslavenski orjentiran u 'najtvrđem' smislu te riječi". Milošević je otpušten, da bi kasnije tužio HTV, pa presudom vraćen na posao i onda sam dao otkaz jer više nije mogao da radi u toj kući.
Na pitanje kako je moguće da se takav riječnik, 15 godina nakon završetka rata, bez ikakvih posljedica ponovo koristi u medijima, odgovara da je to tužno.
"Ja sam mnogo tužan zbog toga. Tužan sam jer taj čovjek može takve stvari govoriti i danas, na takav način širiti mržnju i zagađivati medijski prostor bez ikakvih konzekvenci. Ovdje ne mislim na pravne konzekvence, to je nemoguće očekivati danas u Hrvatskoj, već na društvene. Bilo je nešto blagih reakcija u vezi drugih stvari koje je rekao, ali to će proći kao još jedna u nizu njegovih laži, objeda, manipulacija, izlivanja doslovce litara i litara mržnje. Vrdoljak je neka vrsta vampira, on funkcioniše samo kad je mrak", rekao je Milošević.
Nakon što je Sabor usvojio Zakon o radiodifuziji 1990. godine, sa mjesta generalnog direktora smijenjen je Veljko Knežević, Srbin po nacionalnosti, a na njegovo mjesto je doveden čovjek čije su kvalifikacije bile jednogodišnje iskustvo u pisanju televizijskih prikaza za jedan nedjeljnik. Sama činjenica da je Franjo Tuđman u toku predizborne kampanje 1990. godine rekao "Pogledajte ko su urednici radija, televizije, i tiska... Mi ne možemo da se složimo da među sedam urednika televizije, njih šest i pol budu Srbi", bio je dovoljan signal za ono što je uslijedilo narednih mjeseci i godina.
U vrijeme kada je Vrdoljak došao na čelo HRT, istovremeno je, kako navodi Thompson, bio poslanik u Saboru, član izvršnih organa stranke, na čelu upravnog odbora Croatia Airlines, predsjednik Nacionalnog Olimpijskog komiteta, te član Savjeta za nacionalnu odbranu i bezbjednost. Valja napomenuti da je u to vrijeme Vrdoljak u sukobu interesa, jer kao neko ko je od gonjenja zaštićem imunitetom, prema Zakonu o medijima, ne može biti imenovan za glavnog urednika. Vrdoljak se pozvao na poslanički imunitet kako bi izbjegao tužbu za klevetu novinara, koga je i sam tužio za isto djelo. Sud je presudio u korist novinara.
Vrdoljak je HTV opisivao kao „hrvatsku katedralu duha", a cijeli njegov patriotizam može se protumačiti kroz jednu rečenicu, datu nakon što HTV nije objavio vijest da je Vukovar pao. "Govore nam, vi iz HTV niste odmah oglasili da je Vukovar pao. Dopustite da vam sada otvoreno priznam: za mene Vukovar još uvijek nije pao".
Vrdoljakovo shvatanje medija kao isključivog državnog aparata koji treba da služi samo za potrebe sprovođenja državne politike, ogleda se i u izjavi datoj Slobodnoj Dalmaciji takođe 1993. godine.
U vrijeme njegovog rukovođenja, HRT je dobila "dekret" u 13 tačaka kako se trebaju ponašati novinari i urednici. Treba napomenuti da je to bila jedina televizija sa ovakvim uputstvom o kontroli medija, iako su svi mediji u regionu funkcionisali na isti način ali bez pisanog dokaza. Tu se između ostalog mogu naći uputstva poput onog da ne treba izvještavati o imenima vlasnika u vazduh dignutih kuća, ne upotrebljavati termine "četnici" i "ekstremisti" nego jedino "srpski teroristi", te umjesto JNA govoriti "Srbokomunistička okupatorska vojska".
Kako bi "uredio Drugi dnevnik" Vrdoljak je do 1993. godine sklonio skoro sve urednike te emisije. Od njih osam, do septembra 1993. godine radilo ih je samo dvoje. Značaj Drugog dnevnika najbolje opisuje izjava Vlade Gotovca, koji je istakao kako je to jedini istinsko djelotvorno sredstvo informiranja.
"Politički život i njegovu atmosferu prikazuje i tumači HTV! Svi je gledaju, a mnogi su uvjereni da samo nju treba gledati i slušati. U našem narodu još postoji strahopoštovanje prema televiziji, a njena moć upotrebljava se apsolutno stranački", rekao je Gotovac za Globus 1993. godine.
Ovo je samo mali detalj o funkcionisanju glavnog medija u Hrvata u vrijeme vladavine Antuna Vrdoljaka na Prisavlju. O tome kolika je zaista njegova uloga bila, nažalost, govore neki drugi brojevi i neke druge činjenice. Njegova ostavština još uvijek je vidljiva u medijima u Hrvatskoj, mada danas status ne diktira nacionalna pripadnost ni dokazivanje etničkog porijekla, nego političko marketinška prilagodljivost. Zato je danas sve veći broj kvalitetnih novinara na ulici, a sve više zaposlenih koji se trude da ne razmišljaju mnogo o svom poslu.
