Pokop je bio mjesto ljudske identifikacije, jedini tren kada se u Potočarima, ovog uzavrelog 11. srpnja, upravo mogućnošću pokapanja u istom momentu dogodio čin ljudske identifikacije i ljudske integracije svakog ponaosob ubijenog u masakru u Srebrenici prije petnaest godina. Svaka od osoba čiji je tijelo pronađeno, nakon što je petnaest godina stajala u registru ciničnog naziva onih „neidentificiranih/neidentifikovanih" obznanjivanjem smrti skončala je agoniju čekaonice u kojoj su dozvole za pokop svakom godinom bivale sve neizvjesnije. Svjedoci te ljudski razvlašćujuće i ljudski nepodnošljive neizvjesnosti preostali su članovi/ce njihovih obitelji, najčešće žene koje Aleksandar Hemon u svom znakovitom tekstu Srebrenička mreža[i] naziva čvorištima koja nemaju mrežu, njihovi bližnji i tek poneki suputnik/ica kojem/kojoj je zbog ljudske brige stalo. Ovdje svjesno previđam političke elite i njihove geste, one kojima prostor ljudske brige seže do funkcionalnih granica njihove političke profesije, nerijetko ispražnjene od ljudskosti.
Neizrecivost traume zapinje ili ovaj geopolitički prostor nije sposoban za njegovu proradu
Svatko tko je obitavao u statusu neidentificiranog tijela ili neidentificirane žrtve genocida u Srebrenici tako je objavom smrti postao ljudsko biće, a kolektivnim javnim ritualom zajedničkog ukopa dobio ljudsko uprizorenje i ime u kojem je skupljeno vrijeme života i ono koje identifikacijski biljeg životnog postojanja tek priziva. To vrijeme, koje zbog implicitnog kondicionala sabijenog u nadi da će se osoba koja se vodi kao nestala ili neidentificirana „pojaviti", funkcionira u protulinearnoj maniri uvijek kao moguće i utoliko je priziv/ajuće. Kako za žrtve ovog neljudskog zločina tako i za one koje su ih sve vrijeme potraživale, prošlo i svršeno vrijeme zbiva se i ujedno zaključuje u zasjeku kondicionala, rezom sučeljavanja s mrtvim tijelom/ostacima mrtvih tijela bliskih bića. Dok javna objava pokopa upućuje na samo postojanje njihovih življenih života dajući im simbolički jednokratno priznanje, a smještajući njihov život u formatirano, događajno-ratničko vrijeme skrućuje time smisao njihova postojanja, vrijeme „između", ono poderanih života, okljaštrenog smisla i čekanja pokopa, a ne bi li se uopće moglo krenuti dalje, vrijeme je koje izmiče ljudskom kodiranju. Neizrecivost traume zapinje ili ovaj geopolitički prostor nije sposoban za njegovu proradu. Proces dehumanizacije koji je posrijedi ubrzano radi na njegovu prebrisavanju, a iskustva onih koji su živući svjedoci/kinje bahatosti ubijanja valja, čini se, što prije izokrenuti u amneziju, poricanje i/li ušutkanu povijesnu naraciju. Cilj je, kako je u svom tekstu Etičko-politička zaviještanja lica i ožiljaka: Bosanske priče i traume kao imenice ženskog roda u množini napisala Jasmina Husanović, pozivajući se na Jenny Edkins, „oporaviti žrtve i ponovno ih uključiti u strukture moći, ali na način da ih se učini bezopasnima, odnosno dijelom vlastite reprodukcije."[ii]
e li uvjet postanka bićem moguć samo u sferi političkog, je li uvjet zadobivanja ljudskog lica nanovo moguć tek artikulacijom u javnom diskurzu ili ritualu?
Nela i ja iz Zagreba zajedno s Teufikom i Senadom iz Vive Žene iz Tuzle, stigosmo. Stojim zgužvana u masi na brežuljastoj ledini s nebom koje na sve strane prži umnogostručujući „goruću bol". Ona, poput žalosti, tugovanja, sjećanja i bijesa, a što prema Nadiji Seremitakis, pokazuju primjeri maniatskih naricaljki u Grčkoj[iii], peče, „otapajući" subjekt boli u posmrtnom obredu i diskursima žalovanja. Utopljena u množinu nepregledne i ljepljive tjelesnosti oko istog čina, sve vrijeme mi zvoni spomenuta Jasminina dvojba/misao kako je godišnja komemoracija identificiranih žrtava koje su pronađene u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari tog 11. srpnja, zapravo prikaz te normalizacije povezom paradne elite i preživjelih žrtava, a mi drugi, koji su ponukani različitim motivima, tu pristigli, funkcioniramo tek kao njeni koletaralni svjedoci/kinje. Umještanje tog poveza, premda rasporivog, čini se upravo zato da bi se zlo nemišljenja, kako ovom pregnantnom metaforom Vlasta Jalušič[iv] označava posttotalitarno vrijeme, ustoličilo više kao ekces, a ne kao razlog istinske ljudske zabrinutosti i kritičke refleksije. Ne bi li se u prividu trenutnog zajedništva komemoracije odgodilo sučeljavanje političke odgovornosti, J politički instant-efektima prekrila raspuklina između preživjelih i političkih preživljavatelja, a empatijom, umetnutom u političke govore putem infantilnih sricanja srama i samopriznanja poneke pogreške, simulirala politička nedužnost.
Povodom petnaest godina zločina u Srebrenici istodobno su se napinjale utvare ljudskosti i živi pojmovi ljudskosti, dva i po sata glasnih političkih govora koji nameću proceduru i hijerahiju žalovanja, a potom u ljudskoj tišini i vezi, kako to i priliči, slijedi oplakivanje i žalovanje bliskih. Uz vjerski obred, javnim činom pokopa u kojem je tisuće ruku u dvije ljudske spirale nosilo lijesove tijela svojih bliskih popraćeno javnim oglašavanjem svih 775 imena koja su hodala između nas, najzornije je rasparan taj hinjeni povez političke brižnosti, a ljudske mreže koje Hemon spominje kao da su ponovno uspostavljene. Helikopteri su već bili u zraku, a i pristojna količina tjelohranitelja uzmakla je s improviziranih točaka glavnog podija.
Je li uvjet postanka bićem moguć samo u sferi političkog, je li uvjet zadobivanja ljudskog lica nanovo moguć tek artikulacijom u javnom diskurzu ili ritualu, razmišljam intenzivno upijajući imena koja čine gubitak i ranjivost zbiljskim, a žrtve životnima. Ne shvaćajući da, dok pomno slušam ona koja tek valja upisati, nepomično zurim u imena i prezimena onih, abecednim redom već uklesanih, našavši se pred bijelom blagopolegnutom mramornom pločom svih s prezimenom koje započinje sa slovom s (Sulić, Sulejmanspahić, S...). Prezimena i muška imena u nizu, redom popisana, slika bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina, žrtava planskog masakra u Srebrenici prije petnaest godina, bode/boli, i tek ponegdje žensko ime. Razdvajanje žena i djece od muškaraca i dječaka u ratu ne samo što signalizira patrijarhalno-frontovsku geneaologiju, ono je uvijek uvertira u smrt.
Žene i žene Srebrenice. Uz jasnu poruku „Nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici", Žene u crnom započele su svoju solidarnost sa ženama iz Srebrenice u Beogradu, umjetničko-aktivističkom akcijom znakovitog naziva: Par cipela - jedan život. „Što čini život dostojan žalovanja?", pitanje koje u svojoj knjizi Precarious Life, The Powers of Mourning and Violence postavlja Judith Butler, upravo na primjeru Srebrenice razotkriva urgentnost pitanja koje mu prethodi, a glasi: „Čiji životi se smatraju životima?"[v]
Autirica je aktivistkinja i profesorica Odjela za sociologiju na Sveučilištu u Zadru. (op.ur.)
[i] Hemon, Aleksandar, „Srebrenička mreža", Hemonwood, Dani, br.420, 1.srpnja 2005.
[ii] Husanović Jasmina, „Etičko-politička zaviještanja lica i ožiljaka: Bosanske priče i traume kao imenice ženskog roda u množini", Treća, 1, vol.IX, 2007, 66.
[iii] Seremitakis, C. Nadia, „Sjećanja na razrješenje sukoba: političko nasilje, posttraumatski stres i kulturne promjene prema demokraciji", u Kašić, Biljana (ur.) Žene i politika mira. Prilozi ženskoj kulturi otpora/Women and the Politics of Peace:Contributions to a Culture of Women's Resistance, Zagreb:Centar za ženske studije, 1997, 130.
[iv] Jalušič, Vlasta, Zlo nemišljenja. Arendtovske vaje v razumevanju posttotalitarne dobe in kolektivnih zločinov, Ljubljana:Mirovni Inštitut, 2009.
[v] Butler, Judith, Precarious Life, The Powers of Mourning and Violence, London& New York: Verso, 2006, 20.
