Podnosive teškoće postojanja

Činilo se je desetljećima naprosto zadanim (pa, djelomice barem, i laganim) literatur-kritički razglabati o iznimnome piscu kakav je Milan Kundera, jer je popularan, izgnan i šarmantan, o nekima je od najtežih razdoblja novije povijesti pisao (takorekuć češki) s ironijskim odmakom; sam je, dapače, opskrbljivao javnost i meta-literarnim, teorijskim (autokritičkim?) interpretacijama - pa su recepcionari imali manje poteškoća u dospijevanju do odgovora na (podjednako neizbježno i besmisleno) pitanje o autorovoj navlastitoj poruci, o tomu što je, zapravo, pisac htio reći. To više što se činilo jasnim da mu je uspjelo načelno gotovo nemoguće: tekstualno apsolviranje (vlastita) epohalnoga konteksta. No, sve se je promijenilo u tili čas, odmah po objavljivanju dokumenata o piščevoj suradnji s čehoslovačkom policijom u pedesetima. Odjednom je u prvi plan rasprave o piscu izbilo sve što je godinama uz put spominjano, ili čak prešućivano (i ostavljano tračerskoj razini). Uspuhani prigovori polaze, s jedne strane, od ovim dokumentima konačno dokazane bitne neodrživosti Kunderina zrelodobnoga autostiliziranja kao radikalnoga antikomunista (uključujući doista zbrzane interpretacije historije ruske literature kao elementa razvoja staljinizma u SSSR-u). S druge se pak strane gotovo eksplozivno zaoštrava već dugo osjetna napetost matice češkoga kulturnog života spram pisca koji nije tek napustio zemlju, nego je, dapače, napustio materinji jezik (u tomu usporediv zapravo tek s Conradom/Korzeniowskim). Na trećoj se razini insistira na poredbi s nedavnim slučajem Grass - pri čemu je njemački nobelovac barem sam izrekao istinu o svojem sudjelovanju u Waffen-SS-u. No, činjenica da je to učinio sa šezdesetak godina zakašnjenja bila je za brojne kritičke interpretacije dostatnim razlogom za zapostavljanje niza njegovih formativnih djela - ovo kritičko zapostavljanje ne treba, dakako, miješati s domaćim neznanjem, poput polupismenoga kolumnista Jutarnjega lista koji je napisao da je Limeni bubanj ekranizirao Fassbinder, a ne Schlöndorff (i to dijelom u Zagrebu, što su propustili uzeti u obzir i organizatori recentnoga lokalnog filmskog festivala koji posebnu pažnju teži obratiti filmovima značajnih režisera snimljenima kod nas). No, Grassa – i Kunderu – kritiziraju nedvojbeno kultivirani oponenti, premda, uglavnom, rabe tešku moralističku artiljeriju. Pravi je problem, izgleda ipak, izvan-književne naravi – u oba je slučaja opetovano ustvrđeno da pisci više ne mogu funkcionirati kao moralni autoriteti (ili, čak, kao institucije). Ostavi li se po strani – inače, dakako, nužna – ozbiljnija rasprava o etičkoj smislenosti same sintagme moralni autoritet, ostaje se na razočaranosti, na jedva skrivenoj tuzi zbog toga što autoritet nije (na svim područjima) pokazao podobnost za čovjeka posebnoga kova. Velike emocionalne amplitude priječe, međutim, ozbiljnu spoznaju – od divljenja tek je korak do odbacivanja s gađenjem (Aravind Adiga je, osvojivši Bookerovu nagradu za svoj prvi roman The White Tiger, poučen možda i ovakvim iskustvima, pohitao izjaviti da pripovjedač u njegovu romanu ne izriče autorove stavove). Prastaro se pitanje tako reciklira (posve neovisno o postmodernim postulatima) – kakve je, naime, naravi odnos biografije i bibliografije, može li se, uopće, uspostaviti veza između djela i života. Nerijetko se, na žalost, čuju nadgrobni govori istaknutim stvaraocima u kojima se, maltene obvezatno, pojavljuje varijacija na temu živio je u skladu sa svojim djelom. A nitko da postavi pitanje nisu li ovakve nadahnute formulacije zapravo uvredljive za svakoga tko odista nešto kreira, jer, kakav bi to bio stvaralac koji u svojem djelu ne bi stvorio barem malo više od onoga što je mogao osobno životno iskusiti. Fiksacija na paralelnost (ako ne i identifikaciju) života i djela doista je znakom sustavne patrijarhalnosti kulturnoga nasljeđa – Pjesnik, Filozof, &td. tek su likovi Autoriteta koji nesamostalnici neprestance potrebuju. Jao realnim, ljudski živim ljudima – koji su, eto, i talentirani umjetnici ili mislioci – ako svojom nesavršenošću iznevjere očekivanja onih koji svoje nedostatke ne podnose kod Uzora! Treba li, dakle, doista izvanjski reducirat, recimo, vrijednosti Bambija zbog Disneyevih simpatija za naciste, ili Života Galilejeva, zato što se je Brecht odlučio za komunističku Njemačku? Roman ne propituje stvarnost, nego postojanje. A postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je područje čovjekovih mogućnosti, sve ono što čovjek može postati, sve ono za što je sposoban. Toliko često navođeno Kunderino stajalište iz Umjetnosti romana više, izgleda, ne daje toliko ključ za čitanje njegovih djela, nego za, eventualno, razumijevanje autorove biografije. Sve za što je čovjek sposoban na osnovi iskustva ne djeluje tek gordo, nego gdjekada (pa i češće) naprosto zastrašujuće. Kunderino odbijanje psihologijske konstruiranosti vlastitih likova neće, ipak, biti nadomješteno egzistencijal-filozofijskom razinom, kako je to želio, nego moralističkom, ali i političkom. Ona će preuzeti funkciju egzistencijalne šifre samoga autora kao lika koji živi u kontekstu vlastitih tekstova. Korjenito ogoljavanje zbiva se pak posredstvom tajnih službi staroga režima (kojima ovi današnji – tek naizgled začudno – odjednom neupitno vjeruju), a zgušnjavanje bitnoga kao da se sada događa na naslovnicama žutoga tiska (u mnogome usporedivo s ozračjem Kunderine Besmrtnosti). Neovisno o igrama s Kunderinom sudbinom, opisivima baš analitičkim aparatom koji je sam razvio, riječ je u mnogome o duhu vremena (točnije, o njegovim najnižim, no egzistencijalno odsudnim etažama). Medijsko manipuliranje olako se povezuje s kultiviranom nepunoljetnošću masovnih konzumenata koji bi svoje Autore-velikane (od nogoloptačkih do literarnih zvijezda) rado trošili u – doslovce – čistome obliku; svako prljanje autoriteta očito loše djeluje na apetit potrošača. Mediji su, na razini skandaloznosti, izjednačili Madonnin (mogući) razvod i Kunderino (nedokazano) doušništvo. Publika bi ih, eto, željela neokaljane – ako ne ide, slijedi osveta razočaranih. Postkomunistička inačica globalnoga kopanja po privatnosti Posebnih osnažena je lustracijskom praksom, potrebnom da se, doslovce, institucionalizira čišćenje od grijeha sustavno nastalih u vrijeme prije demokratskih promjena. To, možda, djeluje pomalo neobično za zajednicu, poput hrvatske, u kojoj lustracija od početka nije bila moguća, jer ju se jednostavno nije moglo konstruirati tako da zaobiđe biografiju samoga oca-utemeljitelja države, no drugdje je to (neovisno o greškama koje sa sobom donosi svaka masovka) imalo pozitivnih posljedaka – za javno djelatne osobe uvedeni su koliko-toliko jasni (moralni) kriteriji. Ipak, i lustracija i medijsko čerečenje imaju vijek trajanja. I Kundera će ih – poput tolikih drugih - najvjerojatnije preživjeti; njegove (najbolje) knjige svakako. Ostat će – kao i obično neuspješno – upozorenje na kulturu ovisnosti o uzorima-za-ugled, opomena da nesavršeni ljudi – nadilazeći vlastitom nadarenošću sebe same – ponekada stvaraju velika (pa i savršena) djela i time iniciraju kriterije koje nitko (pa ni autori) ne mogu životno izdržati.