Kako je počelo?
U subotu prije podne, 17. rujna, 2011., na dan kada je donesen američki ustav (1787.), četrdesetak mladjih ljudi, pretežno bijelaca, muškaraca, uglavnom studenata obližnjih fakulteta (New York University, New School for Social Research, Baruch College) i nešto njihovih radikalnijih predavača, učitelja anarhističke provenijencije, i pripadnika uličnog teatra YesLab raštrkalo se, u skladu s prethodnim dogovorom, po donjem centru Manhattana u blizini New Yorške burze, centra svjetskog kapitala, u potrazi za trgom koji mogu okupirati. Policija je već nekako dočula (imali su špijuna) da će se nešto desiti toga dana, pa su svi pristupi burzi i Wall Streetu bili blokirani metalnim barikadama. Zuccotti Park, maleni, granitom poploččeni trg u sjeni glomaznih nebodera, sa nešto mladog drveća i žgoljavog cvijeća u potrazi za suncem, izabran je zbog svog posebnog legalnog statusa: park je, naime u privatnom vlasništvu Brookfield Properties i imenovan je "Zuccotti" po prezimenu vlasnika te kompanije, a prije privatizacije se zvao - Trg Slobode.
Uputa čitaocu: ono što se u New Yorku zove "general assembly" i "occupation" među zagrebačkim studentima sličnih svjetonazora još od 2009. zove se "plenum" i "blokada" - za potrebe ovog teksta ja ću upotrebljavati termine "plenum" i "okupacija".
17. rujan je osim po donošenju američkog ustava značajan i po tome što je taj dan rođendan majci Kalle Lasna, urednika i osnivača vancouverskog mjesečnika Adbusters (tiraža: 70,000 globalno). Adbusters se već više od dvadeset godina specijalizira u demistifikaciji vrlog kapitalizma oko nas, otvara nam oči kvalitetnim i provokativnim dizajnima, uglavnom usmjerenim ka dekonstrukciji potrošačkog društva.
Ovog proljeća promicali su bojkot Starbucksa i Huffington Posta (Huffington jest na lijevo od George Busha, ali daleko desnije od anarhista). Lasn, čija je obitelj imigrirala iz Estonije nakon II svj. rata, bježeći pred Crvenom Armijom, se ne srami kontroverznih ispada: 2004., kritizirajući američko dodvoravanje Izraelu, izlistao je sve američke neokonzervativne političare stavivši malu zvjezdicu pored svakoga za kojeg je mislio da je Židov.
Negdje tokom lipnja Lasn i Micah White, odgovorni urednik Adbustersa, počeli su razmjenjivati ideje kako bi se i u Americi trebalo nešto dogoditi - slično izlasku nezadovoljnih ljudi na ulice i trgove po Bliskom Istoku: Amerika treba svoj Tahrir! U srpnju se pojavio povijesni poster balerine na leđima skulpture bika sa Wall Streeta i riječima: "Koji je naš jedan zahtjev? Okupiraj Wall Street. Donesi šator." Za datum je Lasn izabrao 17. rujan.
Do 15. listopada na poziv jednog relativno opskurnog radikalnog mjesečnika sa zapadne obale Kanade odazvalo se nekoliko milijuna ljudi u 951 gradu u 82 zemlje. Zašto?
Zašto je počelo?
Zato što je većini posvuda dosta da se manjina bogati preko njihovih leđa, a ta činjenica je, uslijed novih medija, danas lako dostupna svima.
Zašto bi to sve bilo prihvaćeno kao pravedno? Zašto bi se mi s timmirili? Generalni direktori najvećih američkih korporacija (S&P 500) u prosjeku su prošle godine primili po $10,762,304 svaki, što je 27.8 posto više nego 2009. Prosječna radnička plaća 2010. u SAD-u bila je $33,121, samo 3.3 posto veća nego 2009. Što ti bogataši tako značajno doprinose čovječanstvu da bi ih trebali toliko plaćati? I što su onda svi drugi valjda ljenčine i neradnici, pa ih zato treba nemilosrdno iskorištavati?
I ne samo da ne doprinose, nego još čine štetu! Jer ova sadašnja kriza i u Europi i u Americi je njihovo maslo: špekulacije na kojima su se oni obogatili osiromašile su čitavo društvo. Danas se zna da su banke namjerno davale zajmove za kuće ljudima za koje su znali da neće moći platiti, a zatim ta zaduženja pretvarale u komplicirane financijske derivative i prodavale ih kao vrijednu investiciju naivnim ulagačima. Zna se da su instruirale svoje zaposlenike da traže medju sirotinjom, imigrantima i rasnim manjinama ljude koji će tako kupiti pa izgubiti kuću plaćajući nekoliko godina njima isključivo kamatu. Zbog njih ne samo da su ljudi izgubili domove, nego cijeli gradovi danas idu pod stečaj, čupa se ulična rasvjeta, zatvaraju se policijske stanice, ambulante, vatrogasne službe.
"Kad bi špekulacije bile generator viška vrijednosti, igrači ruskog ruleta bi neprocjenjivo doprinosili globalnom dobru," zaključio je vrlo konzervativni bankar Andrew Haldane, analitičar iz Bank of England, a ne nekakav komunist.
Gornjih jedan posto posjeduje više nego donjih 90 posto, a i među njima kapitalizam koncentrira kapital dalje prema vrhu: najbogatijih 400 (0.000258 posto) obitelji imaju više novca od polovice stanovništva SAD-a, a plaćaju sve manje poreza! Porezna rata im je pala sa 30 posto 1998. na 18 posto 2008. U jednoj četvrtini od sto najvećih američkih korporacija prošle godine plaća generalnog direktora bila je veća nego su te korporacije platile na ime poreza!
Primanja najbogatijeg promila američke populacije od 1979.-2005. porasla su za 400 posto. To uglavnom nisu nikakvi herojski poduzetnici niti izumitelji kojima možemo zahvaliti električnu rasvjetu ili iPhone (samo jedan među njima je Steve Jobs): 70 posto su veliki zemljovlasnici, advokati, financijeri, generalni direktori korporacija - popunjena odjela, ljudi koji su imali sreće da budu rođeni u pravim obiteljima, idu u prave škole i upoznaju sebi slične "prave ljude", tj. oligarhija, a ne meritokracija.
U New Yorku, gdje je skoncentrirano 70 posto ameri ke financijske industrije, uz rekordan broj beskućnika (113,000), 1 posto ljudi pobire 44 posto vrhnja: 90,000 ljudi ima primanja od prosje čno $3.7 milijuna na godinu. Na Wall Streetu u financijskoj industriji radi oko 168,000 ljudi, sa prosje čnim primanjima od $361,330 godišnje, 5.5 puta većim prosjekom 2010. nego u drugim djelatnostima.
Kapitalizam bez regulacije neminovno vodi do sve veće koncentracije kapitala u sve manje ruku, što je, kao što vidimo, izuzetno štetno za društvo i demokraciju. Pored neumjerenog rasta razlika u primanjima, koji eventualno paralizira potrošačku ekonomiju (u Americi trenutno najbolje prolazi industrija privatne avijacije, jer jedino njihovim mušterijama rastu primanja), još je gora enormna koncentracija kapitala u malom broju financijskih mega-institucija. Šest najvećih među njima [Bank of America, CitiGroup, JP Morgan Chase, Wells Fargo, Morgan Stanley and Goldman Sachs] posjeduju kapital u visini 60 posto ukupnog američkog bruto-nacionalnog proizvoda: 9 biliona dolara. Četiri najveće banke [Bank of America, CitiGroup, JP Morgan Chase, Wells Fargo] drže 40 posto štednih uloga, izdaju polovicu zajmova za kuće i 2/3 svih Visa i Master kartica u SAD-u .
(JPMorgan Chase banka je, također, četvrti najveći ponuditelj u registru javne nabave u Hrvatskoj - to je novo Mrakarovo nedjelo. Wall Street je posvuda.)
I studentarija je čini se sve više pogođena - jer cijena visokog obrazovanja raste brže od bilo kojeg drugog troška u američkom društvu - brže od cijena hrane, tehnike, stanovanja, pa čak i zdravstvenih usluga - oko pet puta brže od inflacije, a da pri tom vrijednost, koja bi se istim obrazovanjem trebala dobiti, stagnira, kroz rast stope nezaposlenosti, i stagnaciju plaća među 99 posto stanovništva: tako da je bilo samo pitanje vremena kada će studentima napokon prekipjeti.
Americi treba klasna desegregacija školstva, a ne da bogatiji gradići imaju u pravilu bolje škole od siromašnijih. Normalno, da onda među sirotinjom ima majki koje lažu gdje žive, da bi im dijete išlo u bolju školu. U teoriji za to se može dobiti 20 godina zatvora. 20 godina zatvora za željeti svom djetetu osigurati bolju budućnost? Kakva je to gnjila pravna država i pokvarena demokracija?
Danas istraživanja pokazuju da 2/3 američkih građana želi pravedniju raspodjelu bogatstva, samo 9 posto vjeruje Kongresu i svojim izabranim predstavnicima, a 46 posto podržava Okupaciju Wall Streeta i odlučivanje putem plenuma. Amerima je dosta oligarhijskog kapitalizma i predstavničke demokracije u službi kapitala: pet puta više američkih građana smatra da bi direktna demokracija bolje štitila njihova, nego što ih vjeruje predstavničkoj.
Kako je teklo?
Drugim riječima, poster balerine na leđima bika u srpanjskom broju Adbustersa i email koji je White razaslao aktivistima diljem svijeta, bio je kao baciti šibicu u kantu benzina. Nije trebalo dugo da se bez puno mozganja i sastančenja ljudi i organizacije (kao nycommunities.org i New Yorkers Against Budget Cuts) spontano priključe akciji. Odmah idućeg dana je Justine Tunney u Philadelphiji registrirala occupywallst.org, anonimni bloger Chris lansirao je frazu "Mi smo 99 posto" na tumblr blogu, i svakodnevni sastanci su započeli tokom kolovoza u Tompkins Square Parku, povijesnom mjestu pobuna i sukoba s policijom u New Yorku.
Taj oblik direktne demokracije povijesno nipošto nije nov. Zapravo je stariji od danas mnogo prepoznatljivije predstavničke demokracije, budući je bio primjenjivan u starogrčkom polisu (ne uvijek uz pohvalne rezultate, kao recimo kad je rulja Sokrata natjerala da popije otrov). U novijoj povijesti se uglavnom vezuje za anarhiste i anarho-socijaliste, prisutan u Pariškoj Komuni i centralan u Španjolskoj revoluciji kroz anarho-sindikalističku grupu CNT (Nacionalna Konfederacija Rada), o čemu se može čitati u knjizi Jose Peiratsa "Anarhisti u Španjolskoj revoluciji."
Odatle se preko internacionalnih brigada proširio (iako ne baš najuspješnije) i na Jugoslavensko samoupravljanje (koje je zato bilo delegatski, a ne predstavnički sustav, ta distinkcija je bitna), a prosvjednici s Wall Streeta priznaju da su ga preuzeli od Los Indignados prosvjeda koji su se ranije ove godine događali u Madridu, i koje su organizirali CNT sindikati, ponovno živahni u post-Frankovskoj Španjolskoj. (o španjolskim Indignados prosvjedima možete slušati na tribini u Zagrebu 6. prosinca )
Iako mala digresija, zanimljivo je i da su španjolski prosvjedi ime dobili po knjizi starog (94 godine) francuskog partizana, Stephane Hessela, koji je prošle godine napisao kratak esej o tome kako imamo dobrih razloga biti bijesni na ovako nepravedan sustav u kojem živimo ("Indignez-vous!"), tiskajući ga originalno u šest tisuća primjeraka, i ne očekujući da će pod stare dane objaviti best-seller (do sada je prodano 3.5 milijuna knjižica).
Na prvom plenumu održanom u Zuccotti parku 17. rujna odlučeno je da će park biti okupiran, zaposjednut ljudima koji će tamo biti čitavo vrijeme. Budući da to nije prosvjed, nego okupacija, policija nije obavještena, niti je tražena dozvola od nje. Okupatori su sebi svojim konsensusom dali za pravo da to učine i sebe su učinili odgovornim jedino plenumu (rad plenuma se može globalno promatrati na nycga.net). Tako ne samo grad i policija nisu obavješteni, nego niti mediji nisu obavješteni. U doba twittera, facebooka, youtubea, livestreama, ustreama, ocijenjeno je da su konvencionalni mediji više manje irelevantni za uspjeh okupacije, te su prepušteni da izvještavaju ako baš hoće, ali ih nitko neće posebno zvati.
Prvih četiri dana okupacije niti jedne novine nisu o njoj pisale i niti jedna televizija nije o njoj izvještavala, a ipak je cijeli svijet znao da se okupacija dešava i svakodnevno preko interneta gledao slike sa okupacije. I ljudi su dolazili spontano tjednima svakim danom sve više njih iz cijele zemlje (a u kasnijim fazama i iz drugih zemalja) i pridruživali se okupaciji: ljudi koji su izgubili poslove i kuće i koji nisu imali gdje drugdje biti, a dočuli su preko twittera za okupaciju, potrošili bi zadnji dolar na autobusnu kartu da dođu do New Yorka. Ray Kachel, o kojem je New Yorker napisao članak, je tako došao čak iz Seattlea i tek početkom listopada.
Prvi izvještaj u tzv. mainstream medijima pojavio se u New York Timesu 21. rujna, kad je nekolicina prosvjednika bilo uhapšeno, jer su napustili Zuccotti park i pokušali organizirati marš do New Yorške burze. Kriterij da okupacija postaje vijest jedino ukoliko dođe do hapšenja nastavio se tokom prvog tjedna okupacije. Ta medijska blokada okupacije proširila se i na neke nove medije: tako je Yahoo, sramotno, u stilu kineskih cenzora, blokirao emaile koji su se odnosili na okupaciju.
Kritika nove ljevice - da je ista bila opsjednuta seksualnom revolucijom, individualizmom i "lifestyle" slobodama, zanemarujući socijalne teme i time odbivši od sebe sindikate i radništvo - jednostavno nije primjenjiva na ove prosvjede, koji su odgovor na ekonomske probleme, zahtjevaju socijalnu pravdu, uživaju potpunu podršku preživjelih sindikata i, usprkos tome što ih je započela šačica studenata, danas obuhvaćaju najširi mogući spektar osoba iz svih područja života, kojima je praktički jedino zajedničko to što im je dosta da ih političari lažu, a korporacije potkradaju.
Matt Taibbi (autor usporedbe Goldman Sachsa sa velikom vampir-hobotnicom) je za Rolling Stone našao sličnosti izmedju okupatora Wall Streeta i Partije čaja, postavivši tezu da je upravo to ono čega se "establishment" i mediji u njihovom vlasništvu najviše boje: pokret u kojem je cijeli spektar srednje klase i siromašnih na istoj strani, nepodijeljen na ljevicu i desnicu, i protiv političke i financijske korupcije i incestuoznog odnosa između Wall Streeta i Washingtona. Njegovu tezu da su Okupatori Wall Streeta i Partija čaja prirodni saveznici, Partija čaja je nažalost s gađenjem odbila , svjedočeći da, za razliku od Okupatora, oni zaista nisu spontani politički proces, nego plaćenici Republikanskog lobbya.
Osmi dan je puklo: okupatori su napokon uspjeli dovoljno isprovocirati policiju, da su počele fizičke mjere, hapšenja i neumjerena upotreba suzavca. Najbolje fotografije se i dalje pojavljuju na blogovima, a ne u "velikim" medijima, ali zaslugom interneta obilaze cijeli svijet (za manje od 24 sata pojavile su se i u Halteru). Prekretnica je bila naoko ničim izazvana upotreba suzavca na grupi mladih djevojaka - koje je policija već bila izolirala iza narančaste plastične ograde, te nikakva dalja akcija nije bila potrebna. Iz čiste pakosti detektiv, koji je, očito, zaboravio da danas svaka šuša ima video-kameru i internet, došao je do ograde i polio ih suzavcem. Analizom snimaka ustanovljeno je ime detektiva (Anthony Bologna), grupa advokata je smjesta tužila grad za ovakvo očito kršenje procedure (na snimkama se vidi da su uniformirani policajci i sami iznenađeni i začuđeni postupkom detektiva), a New York Times, objavivši snimku, objavio je i prvi pozitivni komentar okupacije.
Marc Bousquet, pisac uvodnika engleskog prijevoda Blokadne Kuharice zagrebačkih studenata, i jedan od facilitatora plenuma okupatora Wall Streeta, ima svoju teoriju o detektivu Bologni: iz originalnog ne-editiranog videa se vidi da policija hapsi i tuče nekakvog frajera koji im ne dozvoljava da ga stave iza ograde. Djevojke iza ograde vrište na policiju neka ga puste na miru. Detektiv Bologna ih je naprosto odlučio ušutkati, jer mu je ženska vriska valjda išla na onu mušku stvar, ne?
Detektiv Bologna je suspendiran do daljnjega, naljutivši svoje poslodavce što je okupacija, njegovom zaslugom, napokon ne samo došla na naslovne strane, nego se i fizički proširila u druge gradove: u 52 druga grada, uključujući Boston, Chicago i San Francisco. Okupacija Zuccotti parka postala je meka: svatko, tko ima nešto za reći protiv postojećeg, izredao se kao gost plenuma: Chris Hedges, Noam Chomsky (preveden u H-alteru), Michael Moore (koji je napisao svojih 10 točaka, koje je predložio okupatorima kao zahtjeve, uključujući i zahtjev da radnici sjede na upravnim odborima korporacija, kao, uostalom, u kapitalističkoj Njemačkoj, drugom najvećem svjetskom izvozniku), Cornel West, Joseph Stiglitz (koji je okupljenima rekao da Wall Street nema veze s kapitalizmom, nego s pljačkom) i Slavoj Žižek.
Okupatori nemaju razglas, jer je grad zabranio upotrebu razglasa, u nadi da će time uništiti plenum, no izmislili su tzv. "ljudski razglas" - sve što bi netko rekao, najbliži njemu bi ponovili, kako bi drugi čuli, a zatim bi to cijeli plenum ponovio u horu, tako da svi čuju i razumiju. S jedne strane to znatno usporava rad plenuma, no s druge strane pridonosi osjećaju uključenosti u proces, stvara snažan osjećaj pripadnosti i učvršćuje pažnju i fokus učesnika. Fraza "mike check" dobila je novu i nezaboravnu dimenziju i kratkovidnom odlukom gradske birokracije ušla u rječnik engleskog jezika s posve novim značenjem. Iako nemaju razglas, okupatori imaju svoju televiziju, zaslugom jednog od organizatora. Iako je okupacija organizirana bez vođa i hijerarhije, postoji jedno četrdesetak ljudi koji su jako ozbiljno svoje živote posvetili ovom projektu. Kao npr. Vlad Teichberg, ruski imigrant, koji je sam donedavno radio na Wall Streetu trgujući financijskim derivativima, uložio je svoju ušteđevinu u projekt okupacije, konkretno u projekt televizijskog uživo prenošenja iste osnivanjem kanala Global Revolution TV na Livestreamu.
Dva tjedna nakon početka okupacije, sindikati se pridružuju okupaciji, prvo sindikat javnog prometa, televizija počinje izvještavati (prvo, naravno, ultralijevi Keith Olberman, u studio pozivajući Vermontskog senatora Bernie Sandersa, koji uglavnom već godinama govori o pohlepi korporacija i propadanju američke srednje klase i čije mnoge ideje prožimaju okupaciju), i čak preko sto New Yorških policajaca privremeno stupa u štrajk - odbijajući biti umiješani u kontrarevoluciju.
Nekoliko dana nakon toga dolazi do neslavnog marša na Brooklynški most. Mostovi u New Yorku su i bez prosvjeda uvijek zakrčeni, te vlada velika nervoza kako među vozačima, tako među policijom oko zauzimanja kolnika na mostovima. Prosvjednici, iako ohrabreni brojnošću od nekoliko tisuća, su sigurno znali za to. No, policija ih nije ni pokušala zaustaviti. Nego je sama krenula mostom putem Brooklyna, a prosvjednici su, naivno, krenuli za njima - ne znajući da detektivi organiziraju dvadesetak autobusa na drugom kraju mosta za prijevoz prosvjednika u zatvor. Tako je uhapšeno 700 ljudi, a promet je bio blokiran 4 sata, kako bi policija mogla provesti svoj plan. Cijeli događaj ovjekovječio je skateboarder Tim Pool uživo prenoseći punih 21 sat putem Ustreama sa svog mobilnog telefona, koristeći posebnu vanjsku bateriju.
Kao i nakon priče sa suzavcem, tako i nakon ovog masovnog hapšenja, prosvjed je samo narastao, proširio se i postao ljući. Iako to čini se organi reda nisu jos uočili, okupacija se hrani njihovim akcijama protiv nje. Nakon hapšenja na mostu, okupaciji se pridružuju marinci, veterani iz Iraka i Afganistana , dolaze iz cijele Amerike, pojavljuju se na prosvjedima u uniformama, i tvrde da su prisutni kako bi ispunili svoju zakletvu da će štititi Ustav. A kako se prosvjed razvija i priključuje mu se sve više ljudi koji dolaze iz cijele zemlje da bi se pridružili, tako i mediji sve više o njemu izvještavaju.
