Kada stižu u Ciudad de Panamá, posjetiteljima pozornost najviše plijeni slika razvoja, moderniteta i ugode koju šalje glavni grad. Neboderi s više od 80 katova i prometni sustav s podzemnom željeznicom u izgradnji, brujanje Ferrarija na semaforu i tisuće ljudi u šetnji velikim avenijama prepunim trgovina - to je u 2012. normalna stvar u Srednjoj Americi.
Međutim, za Genara Lópeza, voditelja Conusia (Narodna konfederacija ujedinjenih nezavisnih sindikata) i Frenadesoa (Nacionalna fronta za obranu ekonomskih i socijalnih prava), ta je slika, uobličena konceptima "velikih poslova" i "ekonomskog rasta", koji ispunjavaju ponosom aktualnu vladu Ricarda Martinellija, samo još jedan element koji služi stvaranju iluzije iza koje se skriva prilično drugačija stvarnost zemlje.
Panama nakon sjevernoameričke invazije (1989.), kako je izjavio López za "Operu Mundi", nema ništa demokratsko, a konstantno ju prate visoki indeksi siromaštva, uzrokovani nepravednom raspodjelom bogatstva, nesigurnošću i nestalnošću radnih mjesta u moćnim multinacionalnim kompanijama, socijalnom represijom i općom korupcijom. U ovoj je situaciji, tvrdi sindikalni vođa, zemlja na raskrižju: nastaviti živjeti u iluziji ili potražiti realne alternative za postavljenje novih temelja u zemlji.
U tom smjeru proces stvaranja FAD-a (Opća fronta za demokraciju; Frente Ampla pela Democracia), i to iz središta socijalnih, narodnih i sindikalnih pokreta Paname, prema Lópezu predstavlja "odlučni korak prema razbijanja iluzija koje zavaravaju panamski narod i prema stvarnoj promjerni."
Panama je opsjena ili stvarnost?
Političari vole reći da je Panama "zemlja čuda", da ima veliku stopu zaposlenosti i da joj je stopa ekonomskog rasta među najvišima u Srednjoj Americi. Međutim, stvarnost kaže drugačije. Na primjer, da smo druga latinoamerička zemlja po nepravdi u raspodjeli bogatstva, da minimalna plaća ne pokriva osnovne životne troškove, da više od 40 posto populacije živi u siromaštvu i da je više od 90 posto domorodačke populacije - koja čini 11 posto nacionalne strukture - siromašno ili vrlo siromašno. Osim toga, 47 posto zaposlene radne snage radi u neformalnom sektoru, gdje su poslovi nestalni i gdje nemaju nikakva radnička prava ili socijalne beneficije. Na kraju, ekonomski rast ne dolazi do većine, nego ostaje u rukama nekolicina. U Panami ekonomski razvoj nije ekvivalentan boljem životu, a to je rezultat neoliberalne politike koja se počela realizirati još devedesetih.
Kakva je bila ta politika?
Ne možemo govoriti o demokraciji kad većina stanovništva nema podmirene osnovne životne potrebe. To je tragično iskustvo rezultiralo jedino oskrvnućem i slabljenje naše neovisnosti, donijelo je bol našem narodu i patnju obiteljima žrtava
Sve vlade koji su uslijedile nakon sjevernoameričke invazije provodile su jednaku politiku privatizacije javnih dobara, prirodnih resursa i javnih službi, što su popratile prodavanjem firmi i nacionalnog kapitala strancima. Sve je to donijelo nepravednu raspodjelu bogatstva i siromaštva među narodom, cvjetanje korupcije i represivne mjere protiv pokreta i organizacija koji su se takvim mjerama odupirali.
Ima nekih struktura koje vjeruju da je invazija 1989. zemlji donijela demokraciju. Slažete li se vi s time?
Zavisi o tome što se podrazumijeva pod "demokracijom". Za nas demokracija seže dalje od toga da smo svakih pet godina u mogućnosti glasati za krvnike koji donose jedne te iste mjere. Ne možemo govoriti o demokraciji kad većina stanovništva nema podmirene osnovne životne potrebe. To je tragično iskustvo rezultiralo jedino oskrvnućem i slabljenje naše neovisnosti, donijelo je bol našem narodu i patnju obiteljima žrtava. Prošlo je skoro 23 godine i još nije provedena istraga, niti znamo koliko je ljudi izgubilo živote, koliko ih je nestalo, koliko je materijalno oštećenih. Iako bi određene imućne strukture i vlada SAD-a htjele prekriti velom šutnje ono što se dogodilo, ne prestajemo se boriti protiv zaborava, za istragu i za obeštećenje obitelji žrtava.
Kakva je sada prisutnost Sjedinjenih Država u zemlji?
Nakon što su predale Kanal, tražile su nov način da produlje utjecaj u zemlji. Pod izgovorom borbe protiv trgovine drogom ne samo da su zadržali vojne baze, nego su i povećali broj vojnih vježbi i još bolje opskrbili vojsku. Realnost je da Sjevernoamerikanci i dalje nastoje snažno utjecati na upravljanje državom.
Kako ocjenjujete rad vlade predsjednika Ricarda Martinellija?
Martinelli je krupni poduzetnik koji je ušao u politiku. Prije no što je bio izabran za mjesto predsjednika, obnašao je dužnost direktora Socijalnog osiguranja u vladi Ernesta Péreza Balladaresa (1994.-1999.), a kasnije, u vladi Mireye Moscosa, bio je ministar Panamskog kanala. Kad je preuzeo mandat, obećao je da će stvoriti vladu koja će riješiti probleme naroda, ali čini se da radi upravo suprotno. Snažno potiče velike nepravilnosti i privatizaciju tržišta te povećava represiju protiv socijalnih, društvenih i sindikalnih organizacija. Rezultat je bio to što se Panama 2011. našla na popisu 25 zemalja u kojima se najviše krše radnička i, shodno tomu, ljudska prava (listu je objavila Međunarodna organizacija rada). Uza sve to nastavljeni su i studentski prosvjedi, prosvjedi radnika, prosvjedi domorodaca i, uopće, prosvjedi velikog djela panamskog stanovništva.
Koji su bili najteži trenuci koji su zahvatili društveni bunt u Panami?
Kad su prihvaćeni Zakon 30, poznat kao Zakon Chorizo, i Zakon 14, poznat kao Zakon o zatvaranju. Htjeli su promijeniti Zakonik o radu, Građanski zakonik, Sudski zakonik i bezbroj zakona. Htjeli su kriminalizirati socijalne proteste i zadati smrtni udarac radničkim, sindikalnim i ljudskim pravima. Ne možemo zaboraviti da su radnici iz proizvodnje banana u Bocas del Toru bili utišani na brutalan način, bilo je i mrtvih - neki tvrde da ih je poginulo najmanje desetak - više od 500 radnika je ranjeno iz vatrenog oružja, 56 ih je izgubilo vid na jedno oko i trojica su oslijepila. Prije par mjeseci sudjelovali smo u masovnom prosvjedu domorodaca Ngäbe Bukléno iz regije San Félix, provincija Chiriquí, protiv represije vlade i parlamenta koji su dopustili provođenje megaprojekata s rudnicima i hidroelektrana na njihovom teritoriju. Opet je bilo mrtvih i desetine ranjenih.
Frenadeso naglašava, među ostalim, raširenost korupcije među vladajućima.
Korupcija je posvuda, a to smo lijepo mogli vidjeti na nedavnom primjeru Talijana Valtera Lavitole, starog suradnika bivšeg talijanskog premijera Silivija Berlusconija, koji je bio optužen da je podmićivao članove vladinog kabineta, pa i samog Martinellija, kako bi dobio ugovore za izgradnju zatvora u Panami. Iako još u nastajanju, stranka Opće fronte za demokraciju (FAD) namjerava ustanoviti alternativnu politiku u Panami. Ovdje, primjerice, sav narod zna da su svi natječaji za velike poslove već namješteni tako da ih dobiju strane tvrtke. To je situacija koja se mora promijeniti jer sav prihod koji se ostvari, uključujući i onaj od upravljanja Kanalom, nikada ne služi rješavanju velikih problema gladi, siromaštva, nezaposlenosti i marginaliziranja. Baš naprotiv, očito je da Panama zapostavlja poljoprivredu i pogoršava osjećaj nesigurnosti (što se prehrane tiče) kod građana.
Svejedno se čini kako ljudi ne traže alternativnu politiku.
Sve vlade koji su uslijedile nakon sjevernoameričke invazije provodile su jednaku politiku privatizacije javnih dobara, prirodnih resursa i javnih službi, što su popratile prodavanjem firmi i nacionalnog kapitala strancima
Nije to baš tako. U svakom izbornom procesu čuje se glas protesta protiv vlade na odlasku, ali problem je što ne postoji realna alternativna politika. U tom smislu vjerujemo da je ovo najpovoljniji trenutak za stvaranje jednog političko-izbornoginstrumenta, koji bi mogao biti alternativa i koji bi mogao dovesti do promjena u zemlji.
Što bi to točno bilo?
Osim Frenadesa, koji ujedinjava široke sektore panamskog društva, odlučili smo pokrenuti stranku Opća fronta za demokraciju (FAD). Naš je prijedlog stvaranje instrumenta koji bi predstavljao alternativu, pravičnost i socijalnu pravdu, i koji bi bio usmjeren k reformi zemlje putem prvobitnog Ustava. Uspostavili smo sjedište u glavnom gradu, a sad smo u procesu prikupljanja potpisa. Već imamo 20 tisuća pristupnika, a potrebno nam je 64 tisuća da bi pred izbornim vlastima bili službena stranka. Iako je u Panami proces upisivanje nove stranke prilično kompliciran, FAD je jedina politička formacija, osim potpuno protudemokratskog Izbornog zakonika, koja je do dan danas uspjela održati status "stranke u nastajanju", i uvjereni smo da ćemo moći pristupiti nacionalnih izborima 2014.
Kroz povijest su se društveni pokreti uvijek dvoumili oko toga trebaju li se pretvoriti u političke stranke i sudjelovati u izbornom procesu. Kako ste vi donijeli takvu odluku?
Bila je to velika i teško rasprava na koncu koje smo prosudili da je povoljan trenutak za ponuditi jedan prostor u kojem bi se skupile široke mase. Naš je cilj ujedinjenje i želimo da ljudi u tome sudjeluju zato što vjeruju u projekt i u program, a ne zato što im je netko nešto ponudio, kako to obično ide u tradicionalnim strankama. Znamo da neće biti lako i da će konzervativne i nazadne nacionalne i internacionalne snage učiniti sve da bojkotiraju i zakoče naš projekt, kao što su to već radile diljem Latinske Amerike gdje je narod na vlast postavio progresivnu vladu, ili neku sa socijalističkim predznakom. Ali mi smo odlučni u svom napretku.
Članak je originalno objavljen na Operamundi.uol.com.br (op. ur.)
