Novi međunarodni status Palestine
Status promatrača što ga je Generalna skupština UN-a nedavno priznala palestinskoj "državi" sa 138 glasova za, 41 suzdržanih, 9 protiv i 5 odsutnih, pozitivan je pomak u odnosu na promatrački status kojega je ranije u Svjetskoj organizaciji imala Palestinska oslobodilačka organizacija (POO). Predsjednik POO-a (također i Fataha i Palestinske uprave-PU) Mahmud Abas prošle se je godine bio obratio istoj Skupštini sa zahtjevom za priznavanje punopravnog članstva palestinske države u granicama iz 1967. godine, ali tada nije uspio prikupiti dvotrećinsku većinu, dok je za novodobijeni status države-promatrača bila dovoljna prosta većina. Palestinci sa Zapadne obale i Gaze su oduševljeno proslavili ovu diplomatsku "pobjedu" iako je ona tek simboličan korak ka stvarno suverenoj i nezavisnoj državi sa međunarodno priznatim granicama. SAD i Izrael su se kao i prošle godine žestoko protivili skromnijoj ovogodišnjoj palestinskoj inicijativi, ali ih je u negativnom glasanju slijedilo tek sedam drugih članica UN-a - Češka republika i Kanada, te Maršalski otoci, Mikronezija, Nauru, Palau i Panama. Osim Češke koja je članica EU-a i NATO-a, ostale su članice evroatlantskih integracija glasale za ili su se uzdržale. Većina zapadnoeuropskih zemalja bila je za, dok su se delegacije Ujedinjenoga kraljevstva i Njemačka uzdržale.
Dogovor o prekidu vatre i promocija "umjerenih islamista"
Par dana prije gornjega glasanja, egipatskim je posredovanjem zaključeno primirje između Hamasa (i njegovih manjih islamističkih saveznika) i Izraela kojim je prekinut njihov osmodnevni sukob u i oko Gaze. Američka državna tajnica Clinton, koja je za objavu toga primirja iznenada doletjela iz Azije, pripisala je zasluge za taj čin egipatskom predsjedniku Mursiju, izraelskom premijera Netanyahuu i predsjedniku PU Abasu, iako ovaj nije sudjelovao u pregovorima (osudio je doduše prethodno izraelsko granatiranje Gaze). Nije spomenula islamistički Hamas koji je bio druga strana dogovora sa Izraelom.
un-palestina.jpg
Hamas je za Izrael, SAD i par europskih zemlja još uvijek "teroristička organizacija". A da bi bio prihvaćen za sugovornika, trebao bi se odreći "terorizma ", t.j. oružanoga otpora. Doduše, učinio je to barem privremeno sa sadašnjim primirjem za kojega je neizvjesno koliko će se održati. Sirijska oporba kojom dominiraju islamističke snage pozdravila je Hamasovo distanciranje od Hafezova režima u Damasku. Osudio ga je i predjednik PU Abas. Hamas je nešto ranije zatvorio kancelariju svoga inozemnoga predstavništva u tom gradu koje je vodio njegov generalni sekretar Kaled Mašal. No, Hamas bi se također trebao distancirati od Islamskoga džihada i drugih radikalnih grupa što operiraju u i iz Gaze. I od sirijske se opozicije zahtijeva distanciranje od džihadističkih oružanih formacija, od kojih je najpoznatija Al-Nusra, navodno povezana sa Al-Kaedom, u čijim se redovima bore mnogi inozemni dobrovoljci. Pročula se je po spektakularnim samoubilačkim napadima protiv režimskih institucija u kojima uglavnom ginu civili.
U borbama što se vode na sjeveru zemlje i u samom Alepu, u suradnji sa nekim salafističkim grupama, okrenula je svoje oružje protiv nesunitskoga civilnoga stanovništva i protiv Kurda. Washington ju je nedavno stavio na svoju listu "terorističkih organizacija". Za sada to nije dovoljno da se Al-Nusre odreknu druge antirežimske milicije, nazvane "brigadama", što operiraju na istom terenu. Faruk Tajfur, drugi čovjek sirijskoga Muslimanskoga bratstva, izjavio je kako je američka odluka "pogrešna i neprimjerena". U Alepu su predstavnici 29 brigada i civilnih (sunitskih) oporbenih komiteta potpisali peticiju protiv odluke Washingtona i upriličili "demonstracije" u dijelu grada pod njihovom kontrolom. No poslije promocije novoga političkoga vodstva sirijske oporbe u Kataru, i sastavljanja isto tako nove ujedinjene sirijske pobunjeničke vojne komande u Turskoj, kojima dominiraju "umjereni islamisti" (čitaj - pripadnici Muslimanskoga bratstva i njihovi saveznici), zacrtan je scenario prema kojemu bi se trebala ravnati oporba. Tzv. Prijatelji Sirije, okupljeni u Marakešu, u Maroku, priznali su novooformljenu Sirijsku nacionalnu koaliciju "legitimnim predstavnikom sirijskoga naroda". Preko nje će ići financiranje i snabdijevanje oružjem ujedinjenih oporbenih brigada, iz čega će Al-Nusra i slične ekstremističke grupe (vjerojatno ne sve) biti isključene. No, protagonistima toga scenarija - Kataru i Turskoj, uz Francusku i Britaniju (Washington im je prepustio vidljivi primat) - trebati će vremena za izgradnju političke i vojne infrastrukture toga projekta. Rečeno je da će do instaliranja antiraketnoga (američkoga) Patriot sustava na turskoj strani granice sa Sirijom, kojega su obećali isporučiti Nijemci, Nizozemci i Amerikanci, zajedno sa posadama, trebati par mjeseci. Turci međutim hoće Amerikance i NATO, a svi zajedno barem implicitnu podršku Vijeća sigurnosti UN-a za legalizaciju inozemnih isporuka oružja i vojnu intervenciju. "Ponavljanju libijskoga scenarija" se međutim suprotstavljaju Rusija, a uz nju i Kina, države koje imaju pravo veta.
Izrael-Palestinci
Dogovor o prekidu vatre sa Izraelom proslavljen je u Gazi kao velika "pobjeda" Hamasa. Podigao mu je ugled, ne samo među Palestincima okupiranih teritorija i u inozemstvu, već i u arapskome svijetu.
Nakratko je marginalizirao PU, Abasa i njegov Fatah, već duboko kompromotirane suradnjom sa izraelskim okupatorima. Abasove snage sigurnosti koje su obučavali američki vojni instruktori u susjednom Jordanu djelovale su zapravo kao pomoćna milicija izraelske vojske na teritoriju Zapadne obale, što je državna tajnica Clinton, doduše ne tim riječima, istakla kao glavnu zaslugu PU i samoga Abasa u jednom govoru proizraelskom skupu po povratku u SAD. Washington naime i dalje pokušava pokrenuti izraelsko-palestinske zamrznute mirovne pregovore, koje Netanyahu i kompanija uporno miniraju. Poslije glasanja u GS UN-a, izraelska je vlada donijela odluku o izgradnji 3.000. novih stambenih jedinica na širem području Istočnoga Jeruzalema, kojim će ga skoro potpuno odvojiti od Zapadne obale. Ovom nominalno upravlja Abas iz Ramalaha, ali zapravo administrira samo 40 posto njezina teritorija. A Istočni Jeruzalem, iako ga je izraelska država jednostranim aktom anektirala i osnovala jedinstveni municipalitet sa Zapadnim Jeruzalemom, proglasivši ilegalno ujedinjeni grad svojom prijestolnicom, trebao bi biti glavnim gradom buduće palestinske države.
Arapi i međupalestinski odnosi
Pokušavajući spasiti Abasa od bankrota, arapski su ministri vanjskih poslova na sastanku u Dohi odlučili financijski mu pomoći u iznosu uskraćenom od Izraela. Prva se sa 100 milijuna dolara isprsila Saudijska Arabija (ali ništa nije do danas uplatila) . Očekuje se da će Katar i Ujedinjeni arapski emirati slijediti, i tako svakoga mjeseca po 100 milijuna. Ta "velikodušnost" bogatih petrodolarskih monarhija prema Palestincima nije neizainteresirana - prije svega zato jer njihovi vladari tako sebi pribavljaju podršku vlastitoga puka; slutim međutim da tako također pokušavaju skrenuti pažnju sa savezničkih veza i suradnje sa SAD nepopularnih među arapskim masama.
Katar, koji je već ranije posredovao u stvaranju palestinske vlade nacionalnoga jedinstva proizašle iz pobijede Hamasa na izborima za palestinsko Zakonodavno vijeće 2006, a koju je Abas raspustio 2007. zajedno sa Palestinskim zakonodavnim vijećem, prošle je godine ponovo pokrenuo inicijativu za ujedinjavanje palestinskih rivala. Time bi Palestinci nesumnjivo ojačali svoj položaj prema Izraelu. Kaled Mašal, koji sada najviše vremena provodi u Kataru, potpisao je odonda s Fatahom dva sporazuma koja su međutim ostala mrtvo slovo na papiru.
mashaal.jpg
S udruženim katarsko-egipatskim pritiskom na palestinske suparnike moglo bi doći do njihova zbližavanja. Mursijev Egipat je naime revidirao raniju politiku jednostrane podrške Abasovom Fatahu i njegovoj PU. Hamas je političko krilo palestinskoga Muslimanskoga bratstva, kao što je i Mursijeva Stranka slobode i pravde političko krilo egipatskoga MB-a. Kairo je poslije razgovora sa delegacijama Hamasa odustao od potpune političko-ekonomske blokade Gaze koju je Mubarakov režim ranije provodio zajedno sa Izraelom. Uveliko je olakšan promet ljudi i roba preko zajedničke egipatsko-gazanske granice. Međunarodna pomoć stanovništvu Gaze sada redovito pristiže tim putom. Mašal i Hanijeh, Hamasov premijer, više su puta dolazili u Kairo, a i egipatske su delegacije često posječivale Gazu.
U listopadu je preko Egipta u Gazu stigao katarski emir Hamad Al-Tani na čelu brojne delegacije. Na graničnom prijelazu Rafah ih je pozdravio premijer Hanijeh s čitavom svojom vladom. Svirale su se himne dvije država. Bila je to prva posjeta jednoga inozemnog šefa države Gazi od 2007. godine, kada je Hamas preuzeo kontrolu nad tom enklavom. Kolonu automobila na putu prema glavnom gradu usput su oduševljeno pozdravljale tisuće Palestinaca. Emir je obećao pomoć u vrijednosti od 400 milijuna dolara za izgradnju dva naselja, jednoga bolničkoga centra i za rehabilitaciju tri prometnice. Možda je glavni motiv emirove velikodušnosti, kako tvrde neki komentatori koji podsjećaju da Al-Tani najaktivniji saveznik Washingtona među Arapima, pa sa tim milijunima pokušava odvojiti Hamas od Irana (koji ga navodno snabdijeva novcem i oružjem), ali to za Hamas, kojemu je svaka pomoć dobrodošla, nije važno.
tani.jpg
Sredinom prosinca Izraelci su preciznim raketnim pogotkom ubili zamjenika komandanta Hamasove brigade Al-Kasam, Ahmeda Al-Džabarija, čime je otpočelo osmodnevno bombardiranje Gaze. Osim što su sa time nastavili praksu "ciljanih eliminacija" navodnih "terorista", izraelski su dužnosnici još tvrdili kako je ta vojna operacija odmazda za šverc iranskoga oružja koje preko egipatskoga Sinaja stiže u Gazu. U ovom asimetričnom sukobu izginulo je 170 Palestinca, većinom civila, i 6 (šest) Izraelaca, a gazanskoj je infrastrukturi nanesena ogromna materijalna šteta.
Nekoliko dana kasnije u enklavu je iz Kaira doputovala delegacija arapskih ministara vanjskih poslova koju je predvodio generalni sekretar Arapske lige (AL) Nabil Al-Arabi. Pridružio im se je i turski ministar vanjskih poslova Davutoglu. Glavni im je cilj bio, kako je rekao Al-Arabi, "izraziti solidarnost sa ovdašnjim palestinskim narodom". Predstavnik Palestinske uprave pri AL stigao je također sa njima do granice, ali mu hamasovci nisu dozvolili ući u Gazu.
Konačno je početkom studenoga u Gazu, također preko Egipta, pristigao Kaled Mašal. Poslije 37 godina izbjeglištva prvi puta je stupio na tlo Palestine koju je naputio kao 11-godišnji dečko (rođen je na Zapadnoj obali). Došao je na čelo Hamasa 2003, poslije "ciljanoga ubojstva" osnivača toga pokreta šeika Jasina, paraplegičara, nešto ranije otpuštenog iz izraelskoga zatvora. Ovo mu je također bio prvi susret s Gazom, čiji su mu stanovnici priredili trijumfalan doček. U govoru, nabijenom emocijama, što ga je održao pred nekih stotinu tisuća domaćih na središnjem trgu glavnoga grada, a u povodu proslave 25. godišnjice osnivanja Hamasa, rekao je da mu je dolazak u Gazu ravan vlastitom trećem rođenju - prvo je bio njegov prirodni dolazak na svijet 1949. godine, drugo je bio njegov izlazak iz kome 1997. u Jordanu gdje su ga izraelski agenti bili otrovali, a četvrto rođenje će mu biti, "uz Božju pomoć", u oslobođenoj Palestini "od Sredozemlja do (rijeke) Jordana". Tvrdio je, a masa mu je oduševljeno klicala, kako se protivi ustupanju "pedlja" palestinske zemlje i priznavanju Izraela. Pozvao je na pomirenje Hamasa s Fatahom.
Izraelski su mediji tu njegovu izjavu interpretirali kao poziv na "uništenje Izraela". Netanyahu se javno upitao zašto Abas nije reagirao, zašto nije osudio te izjave, nego čak izrazio namjeru ujediniti se s Hamasom. Prozvao je europske i druge zemlje (SAD) koje su osudile izgradnju izraelskih naselja a sada ostale nijeme. Zašto nisu pozvale palestinske diplomate na službi u njihovim zemljama i protestirale?
Mašal doista u svojim javnim nastupima uporno ponavlja da Hamas nikada neće priznati Izrael, ali istovremeno naglašava spremnost na potpisivanje dugotrajnoga primirja (na arapskom: huda) s njim, pod uvjetom da se ovaj povuče iz Zapadne obale i Istočnoga Jeruzalema, prekine blokadu Gaze, i prizna pravo povratka svim izbjeglicama. A jednom kada palestinska država bude uspostavljenja na tom teritoriju, moći će se staviti na dnevni red i pitanje priznavanja Izraela. Ranije je u jednom intervjuu za CNN izjavio kako smatra uspostavljanje palestinske države "u granicama iz 1967." prihvatljivim. Mašal se je na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s vođom Islamskog džihada zahvalio za postizanje dogovora o primirju kojim je prekinuta agresija na Gazu - Egiptu, Turskoj i Kataru - dakle "umjerenim islamističkim zemljama", ali i spomenuo "ulogu Irana" koji je trn u oku Washingtonu i Izraelcima.
O udruživanju snaga Fataha i Hamasa
Vraćam se sada ranije spomenutom sastanku ministara Arapske lige u Dohi, gdje su odlučili pružiti Abasu financijski pojas spasa. Tamo se je raspravljalo i o odnosima Arapa sa Izraelom, problemu u čijem se središtu nalazi palestinsko pitanje. Predsjedavajući skupa, katarski premijer i ujedno ministar vanjskih poslova, emirov imenjak i rođak Hamad bin Džaber Al-Tani, predložio je razmatranje održivosti Arapske mirovne inicijative, zapravo ponude Izraelu da mu u zamjenu za povlačenje sa svih teritorija okupiranih 1967, uključujući iz Istočnoga Jeruzalema, te prihvatljivog rješavanja problema palestinskih izbjeglica (možda isplate nekakve kompenzacije?), arapske zemlje garantiraju sigurnost i priznavanje (jedino su do sada Egipat i Jordan potpisali mirovne ugovore i uspostavili diplomatske odnose sa Izraelom). Inicijativu su usvojili šefovi arapskih država na sastanku Arapske lige u Bejrutu još 2002. godine, a obnovili je 2007. Izrael je jednostavno ignorirao tu ponudu.
Abas se na licu mjesta usprotivio revidiranju Arapske inicijative, jer bi to oslabilo palestinske pregovaračke pozicije, tako da ona nije povučena. Skup je također pružio podršku prijedlozima za pomirenje palestinskih frakcija. Po povratku u Kairo, egipatski je ministar vanjskih poslova Mohamed Amr, na facebook stranici ministarstva napisao da je njihovo "nacionalno pomirenje urgentna potreba; bez njihova ujedinjavanja nastavljanje palestinskoga projekta će i dalje biti neučinkovito". A što se tiče Arapske mirovne inicijative, ona "pruža Izraelu povijesnu mogućnost živjeti u miru, ne samo sa susjedima, već i sa svim muslimanima". U Dohi je dogovoreno da se u Kairu organizira poseban sastanak o Arapskoj inicijativi.
Nekako je istovremeno Abasov glavni pregovarač Saeb Erekat najavio za slijedeći mjesec pokretanje palestinske inicijative "u suradnji sa međunarodnim funkcionarima" (nije rekao kojima) za obnavljanje pregovora sa Izraelom "tamo gdje su zastali". Tražit će se oslobođenje palestinskih zatvorenika, obustavljanje izgradnje kolonističkih naselja i prestanak okupacije. Naglasio je da će inicijativa palestinskoga vodstva biti ograničena na šest mjeseci. Erekat, koji je ovom izjavom nesumnjivo izašao po Abasovu nalogu, na žalost kompromitiran političar. Prošle je godine Wikileaks, naime, objavio zapisnike njegovih tajnih razgovora sa Izraelcima kada je ovima nudio nevjerojatne teritorijalne i druge koncesije.
Sve te izjave za sada spadaju u domenu retorike, jer postoje i unutarpalestinska pitanja - kao što su reorganizacija POO u kojem Hamas i njegovi saveznici nisu predstavljeni; održavanje izbora za Zakonodavno vijeće i za predsjednika PU, te sastavljanje vlade nacionalnog jedinstva proizašle iz parlamentarne većine; pronalaženje dogovorne formule za administriranje odvojenih teritorija Zapadne obale i Gaze; restrukturiranje za sada odvojenih snaga sigurnosti Fataha/PU i Hamasa, te stvaranje zajedničke komande koja će integrirati i ostale stranačke milicije - o kojima bi se suparnici trebali dogovoriti. Hamas će ponovo osvojiti većinu glasova, ne samo u Gazi već i na Zapadnoj obali, ukoliko bude izbora za 132-člano Zakonodavno vijeće, kao što je to učinio 2006. godine kada su njegovi kandidati u osvojili 74. zastupničkih mjesta, a Fatah svega 45. Iz tih je izbora tada proizašla vlada sa Ismailom Hanijehom na čelu koju je Abas godinu dana kasnije protupravno raspustio. Abasu koji je 2005. izabran za predsjednika PU, jer Hamas tada nije istakao vlastitog kandidata, biti će također problem zadržati svoju fotelju. Dakle, veće će prepreke stvarnome ujedinjenju praviti Abas i njegov Fatah nego Hamas. Ukoliko želi sačuvati položaj predsjednika novopriznate palestinske poludržave i predsjedavajućeg POO, Abas će morati pristati na neke ustupke. O njima će se razgovarati u Kairu.
Mislim da Fatah i Hamas trebaju danas jedan drugoga. Sami ne mogu ništa postići. Njihovo je nejedinstvo bilo, uz sve izraelske sabotaže procesa stvaranja nezavisne palestinske države, glavnom razlogom tapkanja na mjestu. Racionalno gledano, trebali bi se nekako barem privremeno nagoditi. Doduše ni njihovo udruživanje nije garancija uspjeha.
Možda je prvi znak Abasova popuštanja dozvola Hamasu da u Nablusu na Zapadnoj obali obilježi 25-godišnjicu svoga formiranja sa velikim mitingom na glavnom gradskom trgu. To je prvi puta od 2006. godine da su građani Zapadne obale mogli javno manifestirati svoju podršku islamističkom Hamasu.
No, bliskoistočni se problemi ne rješavaju preko preko koljena. Zato ne treba očekivati da se sa pomirenjem Fataha i Hamasa može riješiti palestinski problem, ili raspetljati čvor arapsko-izraelskog sukoba. Od pobuna protiv arapskih autokratskih režima čitava je regija u previranju. Mijenjaju se unutrašnji i regionalni odnosi snaga. Još uvijek nije jasno kakav će biti ishod započetih procesa tranzicije. U ove su se dvije turbulentne godine od Maroka na zapadu do Južnoga Jemena na istoku afirmirale islamističke snage, prema kojima Washington i njegovi zapadni saveznici ne znaju točno kako se postaviti. Turska i Katar, iako vođeni različitim interesima, nude im formulu suradnje sa tim novim "umjerenim" islamističkim snagama. Pridružio im se je i Mursijev Egipat, iako u njemu samome ta formula još uvijek nije potpuno zaživjela. I upravo bi se u Egiptu, a zatim u Siriji i u odnosima među palestinskim organizacijama, trebalo pokazati da li se takva vrsta suradnje može uspostaviti. Izrael joj se protivi, ali će se i on u krajnjoj liniji morati prilagoditi novom okruženju.
