Problem Palestine i Palestinaca
Među gostima nedavno održanoga Kongresu AKP-ea, turske vladajuće stranke, bio je i politički prvak islamističkoga Hamasa Kaled Mašal (iako je podnio ostavku na položaj generalnoga sekretara) i više Hamas-ovih ministara pristiglih iz Gaze. Relevantno, tu nije bio predsjedavajući Palestinske uprave (PU) Mahmud Abas. Ne znam razloge. Možda je tako pokušavao dati do znanja Turcima da se protivi njihovoj podršci Hamasu, a možda ga je unutrašnja situacija na Zapadnoj obali gdje se njegova Uprava u posljednje vrijeme suočava sa socijalnim protestima prisilila na apstinenciju. A i njegovi su odnosi s Egipćanima zahladili. Kada je nedavno u Kairu boravila brojna delegacija Hamasa koju su predvodili Mašal i premijer Ismael Hanijeh, Abasova je Uprava službeno prosvjedovala. Pretpostavljam da je sadašnje otvaranje egipatske granice prema Gazi, koje je Mursi najavio u Ankari, dogovoreno ranije s Hamasom u Kairu. Izraelci su poručili da revizija mirovnoga ugovora ne dolazi u obzir.
Topliji odnosi Egipta s Hamasom, kao i podrška koju Turci očito daju Mašalu, nije po volji ni Damasku. Mašal je naime kritizirao napade sirijskih snaga na logore palestinskih izbjeglica u koje su se infiltrirali pobunjenici, poslije toga zatvorio vanjsko predstavništvo svoga pokreta u Damsaku i napustio zemlju u kojoj je još od 1999. godine bio cijenjeni gost. Hamas i BAAS-istički sirijski režim su se tada zbližili u zajedničkom suprotstavljanju Izraelu. Izraelci su tvrdili da je Damask naoružavao Hamasove "teroriste". Generalni sekretar Abasove Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Abed Rabo bio je još oštriji, izjavivši da se "ubojstva i mučenja Palestinaca u logoru Jarmuk nikako ne mogu opravdati". Za "masakre Sirijaca i Palestinaca" optužio je sirijsku vojsku. Kasnije se saznalo da su se u borbama protiv infiltriranih sirijskih pobunjenika u logoru "Jarmuk" (120.000. stanovnika) aktivirali milicionari Generalne komande Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP-GC) bliske sirijskom režimu. Pobunjenici su odgovorili protumjerom - navodno su pristupili naoružavanju drugih palestinskih frakcija spremnih boriti se protiv režimskih snaga.
U Siriji je od 1948. godine do danas našlo utočište preko 400.000-500.000 palestinskih izbjeglica, koji su tu ranije bili bolje tretirani nego u bilo kojoj drugoj arapskoj zemlji - mogli su se školovati, zapošljavati, raditi u državnim službama i čak služiti vojsku u posebnim jedinicima. Kada je počela antirežimska pobuna nisu htjeli sudjelovati u sirijskim obračunima. Kao i mnogi sirijski civili, našli su se između dvije vatre. Njihova su dva velika logora u samome Damasku, zapravo gradske četvrti koje su naseljavali, teško stradala u borbama vladinih snaga s pobunjeničkim grupama od kojih su mnoge povezane sa sirijskim MB-eom i ideološki bliske Hamasu.
I u susjednom Jordanu, gdje su mnogi sirijski Palestinci sada pokušali naći spas, Islamska akciona fronta (IAF), političko krilo jordanskoga MB-ea, najjača je oporbena snaga režimu kralja Abdulaha II. Predvodila je prošle i ove godine proteste protiv hašemitskoga kraljevstva. Ima podršku i mnogih Palestinaca, kako jordanskih punopravnih građana tako i onih sa statusom izbjeglica. Ukoliko se vlasti u Damasku poslije pada Asada dokopa sirijski MB sa svojim islamističkim saveznicima, onda će i IAF pokušati slijediti primjer.
Palestinsko se pitanje ne može svesti samo na problem izraelske okupacije Palestinskoga teritorija. Problem je regionalni, arapski i muslimanski.
Palestinsko se pitanje ne može svesti samo na problem izraelske okupacije Palestinskoga teritorija. Problem je regionalni, arapski i muslimanski. Smetnju njegovu rješavanju predstavlja i nejedinstvo palestinskoga pokreta otpora, a najviše suparništvo između Fataha i Hamasa.
Od izbijanja arapskih pobuna protiv vlastitih diktatorskih režima prošle godine o palestinskom pitanju se više ne raspravlja na međunarodnim forumima. Eventualno se još uzgred spominje, kao što to čine neki govornici na sadašnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a. Galama oko iranskoga navodnoga nuklearnog naoružavanja i sirijska kriza bacili su u sjenu palestinski problem. Izraelsko-palestinske "pregovore o pregovorima" koje je Washington devetnaest godina sponzorirao više nitko ne spominje.
Uzdrmani Abas
Tomu je kumovao i predsjednik PU i PLO-a Mahmud Abas sa svojom kompromiserskom politikom i suradnjom s okupacijskim vlastima. Diskreditiran kod kuće, prošle je godine pokrenuo u UN-u inicijativu za priznavanje palestinske države kao punoporavne članice svjetske organizacije (gdje njegov PLO od ranije ima status promatrača). Inicijativu su mu u Vijeću sigurnosti blokirale zapadne sile. Zatim se obratio prošlogodišnjoj Generalnoj skupštini UN-a i tu dobio podršku većine članica, ali bez ratifikacije od strane Vijeća sigurnosti i ta je rezolucija ostala mrtvo slovo na papiru. Palestina je nešto kasnije postala punopravnom članicom UNESCO-a gdje velike sile nemaju veto ali je to Abasu slaba utjeha. Ove je godine najavio da će pred Generalnu skupštinu UN-a izaći sa skromnijim zahtijevom - tražiti će, rekao je, status države promatrača, dakle bez prava glasa (takav status ima Vatikan), ali tek poslije američkih izbora. Američka je administracija unaprijed dala do znanja da će i taj prijedlog blokirati.
Abasu izmiče tlo pod nogama i u onome dijelu Zapadne obale kojega administrira njegova PU (svega četrdeset posto toga teritorija, dok je ostalo pod direktnom izraelskom vojnom upravom). Tu se Abas sučeljava s otvorenim odbacivanjem stanovništva frustriranoga sve težim uvjetima života (s Istočnim Jeruzalemom kojega je Izrael anektirao - ukupno 2.600.000 stanovnika). Prema riječima Kalida Al-Gindija, bivšega funkcionara PU, nedavni protesti protiv Abasove uprave "praktično su paralizirali palestinske gradove sa scenama koje su podsjećale na Prvu intifadu" (protesti građanske neposlušnosti i nenasilnog otpora izraelskoj okupaciji, 1987-1993. - prim. I.I.) Protiv Abasa se bune i zaposlenici njegove Uprave koji već mjesecima nisu primili plaće ili im ove stižu na kapaljku. PU su naime do prošle godine održavale u životu inozemne subvencije - prvenstveno američke (za Abasove snage sigurnosti, tzv. Predsjedičku gardu), donacije EU i izraelske (od poreza na uvoz-izvoz sa Zapadne obale).
Ako na Okupiranom palestinskom teritoriju, dakle i na Zapadnoj obali i u Gazi, budu u skoroj budućnosti bili organizirani slobodni demokratski izbori, velika je šansa da će Hamas opet pobijediti kao i 2006. godine kada je osvojio 76 od 132 zastupnička mjesta u Zakonodavnom vijeću. Abasov Fatah je tada uspio progurati tek 43 svoja kandidata. U Ramalahu, sjedištu Abasove Palestinske uprave (PU), Hamas je osvojio sva zastupnička mjesta osim jednoga rezerviranog za kršćane. Zato je Abas, koji uz egipatsko posredovanje započeo razgovore s Hamas-ovim o novim parlamentarnim izborima, od njih odustao. Odlučio je umjesto njih organizirati komunalne izbore na dijelu Zapadne obale kojega administrira njegova PU. Njegove su snage sigurnosti unparijed pohapsile šezdeset tamošnjih Hamas-ovih prvaka, a Hamas ih je bojkotirao. Rezultati prvoga kruga tih izbora bili su ponižavajući za njegov Fatah - glasačkim kutijama je pristupilo svega 55 posto upisanih birača; zvanični kandidati njegova Fataha su osvojili svega 440 od ukupno 1.051 mandata u komunalnim vijećima; nezavisni kandidati, ustvari odmetnuti Fatahovci, osvojili su gradonačelničke položaje u Ramalahu, sjedištvu PU, Dženinu i još u druga dva veća grada. Drugi krug glasanja biti će tek krajem prosinca i malo je izgleda da bi Abasovi štićenici tada mogli proći bolje.
Pokušavajući odobrovoljiti Izraelce pred njihove parlamentarne izbore u siječnju sljedeće godine na kojima će po svemu sudeći pobijediti tvrdorukaška koalicija Netanyahu-Lieberman, Abas je u jednom intervjuu jednoj izraelskoj TV stanici nedavno izjavio da ne pretendira na povratak u Safedu, svoje rodno mjesto u Izraelu, iz kojega je on kao dječak sa svojom obitelji bio protjeran 1948. S ovom izjavom je prema mišljenju većine komantatora odustao od jedne od osnovnih premisa palestinskog otpora - od zahtjeva na pravo na povratak svih palestinskih izbjeglica. Naravno, Hamas je odmah osudio ovu njegovu "kapitulaciju". Predsjednik Izraela Peres pozdravio ju je jer je po njemu Abas time otklonio jednu od najvažnijih prepreka pregovorima o miru koji će voditi uspostavljanju palestinske države.
Muke Hamasa
Hamas, koji upravlja Pojasom Gaze (blizu 1.700.000 stanovnika), u još je težem položaju zbog vojno-ekonomske kopnene, pomorske i zračne blokade što je nametnuta tom teritoriju 2007. No u pomoć mu je priskočio Katar koji je dogovorio s Egiptom uvoz građevinskog materijala i mašina koji su su do sada bili na izraelskoj crnoj listi u Gazu. Bilo je najavljeno da će bogati emirat u sljedeće tri godine izdvojiti 254 milijuna dolara za popravku derutne gazanske infrastrukture. Poslove će obavljati gazanske firme koje će zapošljavati lokalnu radnu snagu. Katarski je emir Hamad Kalifa Al-Tani 23. listopada sletio na egipatski aerodrom blizu gazanske granice koju je prešao u pratnji bojne delegacije u kojoj su bili njegova supruga šeika Mozeh i premijer Hamad bin Jasim Al-Tani. S druge strane ih je dočekao premijer Ismail Hanijeh s čitavim svojim kabinetom. Odsvirane su katarska i palestinska himna. Bila je to prva posjeta jednoga šefa inozemne države Pojasu Gaze otkada je tu vlast preuzeo Hamas. Katarska se delegacija tu zadržala svega šest sati. Emir je na licu mjesta odlučio povećati iznos ukupne pomoći na 400 miliijuna dolara. Svojim je domaćinima poručio da bi trebali ujediniti svoje snage s Fatahom kako bi ojačali palestinske pozicije prema Izraelu (indirektno im sugerirajući da bi tada lakše pregovarali s Tel Avivom). Kasnije se saznalo da ga je predsjednik PU Abas par dana prije puta nazvao telefonom naglasivši mu da je on "legitimni predsjednik Palestinaca" ali ga nije uspio odgovoriti. Glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova je izrazio "čuđenje što je emir sa svojom posjetom dao podršku organizaciji koju međunarodna zajednica smatra terorističkom".
estelle-gaza-620x416.jpg
Bilo je predviđeno da će emir govoriti na prepunom stadionu u gradu Gazi, ali je zbog "razloga sigurnosti" govor otkazan. Dok je emir razgovarao sa svojim domaćinima, Izraelci su ispalili nekoliko raketa i na drugom kraju Pojasa ubili četvoricu Palestinaca, navodnih terorista. Time su odgovarali na vatru Palestinaca prema svom teritoriju. Dva dana prije emirova dolaska u Gazu, izraelski su komandosi presreli finski brod "Estelle" kojim je grupa od nekih trideset međunarodnih humanitaraca pokušala probiti pomorsku blokadu tog teritorija. Brod je prevozio cement, glazbene instrumente, sportsku opremu i jato golubova. Zaplijenjen je i priveden u izraelsku luku Ašdod gdje je njegov teret pregledan i konfisciran, dok će putnici i posada, kako je rečeno, biti ispitani i protjerani.
Ipak, malo je vjerojatno da Izraelci nisu unaprijed bili informirani o emirovoj posjeti i prešutno na nju pristali. Odmah poslije odlaska katarske delegacije, Egipćani su dogovorili "neformalni prekid vatre" između gazanskih grupa i Izarela. Izgleda da je s egipatskim otvaranjem graničnoga prijelaza u Rafahu te posjetom katarskoga emira Gazi taj teritorij barem s egipatske strane deblokiran. Pomorska će se blokada vjerojatno nastaviti jer su Izraelci u gazanskom teritorijalnom podmoriju otkrili značajne rezerve prirodnoga plina.
Osim što je s velikodušnom donacijom gazanskom stanovništvu i deblokadom Gaze svojoj bogatoj državici pribavio naklonost masa u arapskom svijetu, emir Al-Tani je poslao nekoliko politički značajnih poruka - Tel Avivu je poručio da bi pored Abasa i njegova PLO-a i PU, trebao prihvatiti Hamas kao sugovornika, Abasu da se prestane ponašati kao ekskluzivni predstavnik svih Palestinaca, a Washingtonu da prihvati suradnju s egipatskim Muslimanskim bratstvom, ali i grupama poput Hamasa proizašlih iz iste organizacije (sutra također u Siriji). Uostalom, sam je Katar primjer kako njegova suradnja sa SAD (tu je smješten bliskoistočni štab američke Centralne vojne komande) može ići uporedo s bliskim odnosima koje Katar njeguje sorganizacijama MB-a širom arapskoga svijeta. Gazanski se Hamas pak s oduševljenim prijemom priređenom katarskom visokom gostu distancirao od sirijskoga režima i Irana.
Hamasova administracija u Gazi, osim socijalno-ekonomskih pitanja koja teško može rješavati bez inozemne pomoći koja je eto počela pristizati i suradnje s Egipćanima, mora kod kuće taktizirati s organizacijom Islamskog džihada, radikalnom grupom koja je odgovorna za ispaljivanje većine raketa prema Izraelu.
Hamasova administracija u Gazi, osim socijalno-ekonomskih pitanja koja teško može rješavati bez inozemne pomoći koja je eto počela pristizati i suradnje s Egipćanima, mora kod kuće taktizirati s organizacijom Islamskog džihada, radikalnom grupom koja je odgovorna za ispaljivanje većine raketa prema Izraelu. Džihadisti su 10. rujna demonstrirali svoju snagu masovnim mitingom - koji je prema izvješću agencije Ma'an - na glavnom trgu u gradu Gazi okupio "desetke tisuća" pristalica. Sazvan je na 31-godišnjicu osnivanja ovoga islamističkoga pokreta. Gomili se obratio generalni sekretar organizacije Ramadan Šalah i u svom govoru izložio glavne točke zajedničke strategije palestinskoga otpora koju Džihad predlaže Hamasu i drugim palestinskim grupama. Počeo je s konstatacijom da je "projekt uspostavljanja palestinske države u granicama iz 1967., putem pregovora, očito propao. Devetnaest godina neuspjelog pregovaranja su dovele do krize koja ne može biti riješena novim pregovorima ili nenasilnim otporom". Džihad podržava, naglasio je, "sve oblike otpora, uključujući i oružanu borbu". Osvrnuo se i na "regionalne revolucije" koje su po njemu "dvosjekli mač, jer su kod Palestinaca izazavale velike nade, ali su arapske zemlje previše zaukupljene vlastitim problemima da im bi mogle pomoći (...) Mi nikoga ne pozivamo na vojnu konfrontaciju s Izraelom, ali od tih zemalja barem očekujemo aktivno političko diplomatsko angažiranje u zaštiti Al-Kudsa (Jeruzalema) i džamije Al-Aksa". Na kraju je morao sa žaljenjem priznati da Gazi nije ništa bolje sa sadašnjiom egipatskim post-revolucionafnim vladom nego što joj je bilo dok je Mubarak bio predsjednikom.
Miting je prošao bez incidenata. Hamasovi upravljači očito koriste radikale poput Džihada kako bi Abasu, njegovu Fatahu i PLO-u pokazali da bi surađujući s Hamasom mogli puno više postići u otporu Izraelcima, dok ih sadašnji rivaliteti obostrano slabe. To su shvatili i Izraelci, koji svaki puta kada te dvije palestinske organizacije počnu razgovarati o pomirenju smanje subvencije Palestinskoj upravi i obnove bombardiranja Gaze.
U Gazi i u susjednom egipatskom Sinaju djeluju još i salafistička grupa "Boraca Svetoga hrama" (Ansar Bajt Al-Makdes) koju Izraelci također optužuju za ispaljivanje raketa prema njihovu teritoriju. Navodno je ta grupa pobila šesnaestoricu egipatskih graničara prošloga kolovoza i potom probila granični zid između Egipta i Izraela gdje je uništena. Dvojica sudionika te operacije bili su egipatski državljani.
Dakle i među Palestincima se ponavljaju podjele slične onima u drugim arapskim zemljama: "sekularsiti" (Fatah i PLO) - "umjereni islamisti" (Hamas) - "radikali" (Džihad i salafističke grupice).
Drama Sirije
U Siriji se vodi mrtva trka između vladinih snaga i oružane opozicije.
U Siriji se vodi mrtva trka između vladinih snaga i oružane opozicije. Vlasti su izgubile kontrolu nad većim dijelom državnog teritorija na sjeveru zemlje. Borbe u Alepu su opustošile čitave kvartove ovoga nekada bogatoga trgovačkog grada. Izgorio je dio čuvenoga natkrivenog bazara koji je bio pod zaštitom UNESCO-a. Umajadska džamija u starome gradu, oko koje su se vodile borbe, djelomično je oštećena. Tu, pored boraca tzv. Sirijske slobodne vojske, samostalno operiraju i sunitske grupe povezane s Al-Kaedom. Dio nesunitskoga življa - kršćani raznih denominacija, šijti i Kurdi - izbjegli su iz grada. Bogatiji kršćani su se već ranije sklonili u Libanon, a masa siromašnijih se uputila prema Damasku, u čijim se predgrađima također vode borbe. Šijiti su se pridružili masi iračkih izbjeglica koji su svojevremeno našli utočište u Siriji i krenuli s njima prema Iraku. Kurdi su većinom tražili spas na sjeveroistoku zemlje među etničkom subraćom. U gradu Homsu, u kojem je prije pobune živjelo 160.000 kršćana, ostalo ih je svega par stotina. Prema nekim procijenama broj unutrašnjih izbjeglica je premašio cifru od 1,5 milijuna. U inozemstvu je prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice (UNHCR) u osamnaest mjeseci sukoba našlo utočište 294.000 izbjeglica - blizu 88.000 u Turskoj gdje su smješteni u trinaest prihvatnih logora; u Jordanu - 95.000 registriranih (i navodno isto toliko neregistriranih); u Libanonu - 78.000; i u Iraku - 33.000 (tu nisu uračunati Iračani, povratnici iz Sirije). UNHCR upozorava da bi s takvom dinamikom broj izbjeglica u susjednim zemljama mogao do kraja godine narasti do 700.000. Ukupan broj mrtvih se ovisno od izvora procijenjuje na 20.000 do 33.000.
Do nedavno nepoznata fundamentalistička organizacija koja se naziva Džabhat Al-Nusra (Fronta za obranu Levanta), koja uključuje mnoge "arapske dobrovoljce", nekadašnje pripadnike iračke Al-Kaede, preuzela je odgovornost za spektakularne samoubilačke i bombaške napade u Alepu i Damasku. Cilj joj je privuči medijsku pažnju - što više mrtvih, bilo režimskih lojalista ili civila, to bolje za nju. Većinu graničnih prijelaza prema Turskoj okupirali su borci Sirijske slobodne vojske i time praktično otvorili 45-kilometarski put vlastitim i drugim grupama prema Alepu. Njime pobunjenicima pristižu pojačanja i dostavlja im se oružje. Sirijska avijacija mitraljira njihove konvoje. Državna agencija SANA je 12. lsitopada javila da je uništeno sedamnaest "terorističkih" vozila na koje su bili montirani puškomitraljezi. Dan kasnije su mediji koji cirkuliraju vijesti pobunjenika objavili da su ovi osvojili bazu sirijske protuzračne obrane istočno od Alepa. Južno od Alepa je navodno oboren jedan sirijski vojni avion.
Etničke i vjerske solidarnosti
Vlasti su povukle svoje snage iz oblasti na sjeveroistoku zemlje koju naseljavaju Kurdi i prepustile ih njihovoj upravi. Sirijski Kurdi, broj im se procjenjuje na preko 1,5 milijun, nisu sudjelovali u pobuni protiv Bašarova režima, držali su se neutralno, ali su iskoristili situaciju kako bi osigurali de facto autonomiju teritorija kojega naseljavaju. Odatle prema Turskoj, prema tvrdnjama Ankara, operiraju "teroristčke grupe" Radničke stranke Kurdistana (PKK). Ta je stranka u vrijeme Bašarova oca Hafeza doista, sve do 1999, uživala podršku Damaska. Međutim, dvije godine prije svoje smrti on je otkazao gostoprimstvo gerilcima PKK i generalnom sekretaru te organizacije Abdullahu Ocalanu. Ovoga su turski obavještajci iste godine uhitili u Keniji, vratili u zemlju, gdje mu je suđeno i raspisana smrtna kazna; kasnije preinačena je u doživotnu robiju. Prema tvrdnjama turskih zvaničnika, od početka kurdske pobune 1978. do današnjih dana u njihovim "terorističkim" akcijama je stradalo preko 40.000 turskih državljana. Ne spominju međutim da je u akcijama čišćenja u graničnim oblastima prema Siriji i Iraku prisilno raseljeno više od milijun Kurda. Granice prema Siriji su tada bile minirane, ali su minska polja uklonjena poslije 2000. godine kada je Bašar preuzeo kormilo Sirije i kada su odnosi Ankare i Damaska zatoplili. Sada na tim istim granicama Ankara gomila svoje vojne snage.
Najveća opasnost za tursku unitarnu državu bi bila kada bi kurdske oganizacije iz tri susjedne zemlje počele koordinirati svoje politike.
Kolonijalne granice koje su na Bliskome istoku crtale sile pobjednice poslije Prvoga svjestkog rata podijelile su kurdski etnički korpus između Turske, Iraka, Sirije i Irana. Procjenjuje se da ih ukupno ima oko četrdeset milijuna. Najviše u Turskoj, gdje su sve do danas tretirani kao građani drugoga reda. U Iranu se teheranskom centralizmu suprotstavlja ilegalna Stranka slobodnoga života u Kurdistanu (PJAK) povezana sa PKK-eom. Kurdi su najviše postigli u Iraku, gdje im je priznata regionalna autonomija. Uzor su sirijskim Kurdima čije su najznačajnije organizacije okupljene u Nacionalnom komitetu za demokratske promjene. Jedna od članica te labave koalicije je Stranka demokratskoga saveza Sirije, ideološki bliska PKK-u. Najveća opasnost za tursku unitarnu državu bi bila kada bi kurdske oganizacije iz tri susjedne zemlje počele koordinirati svoje politike.
Od samoga početka sirijskih sukoba vjerske i etničke solidarnosti igraju centralnu ulogu u političkim opredjeljenjima. Prve demonstracije i protesti protiv BAAS-ističkoga režima su izbili u osiromašenim ruralnim oblastima južne i središnje Sirije nastanjenim sunitskim življem. Na njih su se nadovezale oružane akcije Sirijske slobodne vojske koja je skoro isključivo sunitska. Turska, na čijem je teritoriju organizirana ta Vojska i odakle su njezini komandosi krenuli u akcije preko granice, snosi troškove te logistike, ali joj u tomu financijsku pomoć pružaju Saudijska Arabija i Katar. Sa širenjem sukoba u Siriji aktivirala se i organizacija Muslimanskoga bratstva, a kasnije i ubačene džihadističke grupe. Ove naglašavaju svoju pripadnost "pravom islamu" i bore se protiv "nevjerničke diktature alauitske dinastije" Al-Asada. Sirijska slobodna vojska, koju sponzorira Ankara, kao i njezin ogranak što operira iz Jordana, ne koriste tu retoriku, ali se nisu distancirali od ovih islamista.
BAAS stranka je od svoga osnivanja bila sekularna i zato je u svoje redove uz sunite primala proporcionalno veći broj pripadnika vjerskih i etničkih manjina. Zbog toga su i u sadašnjim sukobima manjinske skupine pokušavale ostati neutralne (kao i ranije spomenute palestinske izbjeglice). Njihovi su prvaci i dalje zastupljeni u redovima vlade, vojske i vodstvu BAAS stranke.
Bašar i njegova vojska, u kojoj su sunitski regruti u ogromnoj većini, odoljevaju napadima oružane opozicije. Vode asimetrični rat u kojemu se režimske nadmočno naoružane jedinice bore sa lako naoružanim gerilskim grupama koje ih razvlače s kraja na kraj zemlje. Artiljerija protiv snajpera. No kako sada stvari izgledaju niti su vlasti sposobne pobijediti, niti su pobunjenici u stanju srušiti Bašara i njegove. Problem je što suprotstavljene strane imaju međusobno ekskluzivne ciljeve - ili mi ili oni. Zbog toga je propala posrednička misija izaslanika UN-a i Arapske lige Kofi Anana, a po svoj prilici neće bolje proći ni njegov nasljednik Lakdar Brahimi.
Sakaćenje siriskoga režima
Sirijski se režim još održava zahvaljujući svojoj vojsci. Međutim, zbog borbi koje se vode, inozemnih sankcija i dugotrajnih suša, privreda je kolabirala. Ovogodišnja žetva je bila mizerna. Unutrašnje tržište se raspalo. Izvoz nafte i poljoprivrednih proizvoda koji su Siriji pribavljali devize je prestao. Tekstilne tvornice Alepa su zatvorile vrata. Dobar dio privatnoga kapitala je izbjegao u Libanon i na Cipar. Država ne ubire poreze i muku muči s plaćenjem administracije i zaposlenika u školstvu i bolnicama. Ipak, aerodromi u Damasku i Alepu još su uvijek otvoreni za komercijalne letove. Pod vladinom kontrolom su i sve važnije luke na Sredozemlja.
U srpnju, u vrijeme sastanka državnoga kriznoga štaba u centru Damaska, u još uvijek nerazjašnjenoj eksploziji poginuli su ministar obrane Daud Ražha, njegov zamjenik Asef Šaukat, inače Bašarov šogor, i general Hasan Turkmani, koordinator vojnih operacija. Ministar obrane Mohamed Al-Šaar i šef vojne obvještajne službe Hišam Behtijar su ranjeni. Asadov mlađi brat Maher, komandant Republikanske garde, navodno je tada izgubio nogu i ne zna se da li je preživio. Sastanku je trebao prisustvovati i sam Bašar ali se nije pojavio.
Manaf Tlas
4116056-3x2-940x627.jpg
U kolovozu je premijer Rijad Hidžab, koji je na taj položaj bio imenovan svega dva mjeseca ranije, pobjegao iz zemlje i priključio se opoziciji. Bašaru je još teže palo dezerterstvo njegova prijatelja generalmajora Manafa Tlasa, člana CK BAAS-a i komandira jedne brigade Republiknaske garde. Zajedno su studirali na Vojnoj akademiji u Homsu. Manafov otac Mustafa bio je dugogodišnji partner i ministar obrane Bašarova oca Hafeza. Mustafa je bio pripadnik stare garde BAAS-a, koju je Bašar po dolasku na čelo države razvlastio. On se tada tiho povukao i odonda je živio u Parizu kod kćerke, bogate udovice jednoga saudijskoga trgovca oružjem i milijardera. Manaf je prvo pojavio u Turskoj, gdje je navodno prebjegao s grupom od 23 oficira. Kasnije se pridružio ocu i sestri u Parizu. Odatle nudi svoje "posredničke usluge" Bašaru i opoziciji.
Rijad Hidžab i Manaf Tlas su suniti, kao što je i većina drugih prebjega visokog profila. Neki su se od ovih aktivirali u redovima sirijske vojne i civilne opozicije u inozemstvu. Drugima je, znam za slučajeve par prebjeglih ambasadora, Katar platio višemilijunsku dolarsku "kompenzaciju".
Fragmentirana opozicija
Osakaćenomu režimu u Damasku se suprotstavljaju razjedinjena vodstva političke i vojne oporbe. U Istanbulu je u srpnju 2011. oformljenja tzv. Slobodna sirijska vojska (SSV), sastavljena, kako je objavljeno, od "dezertera iz sirijske armije i dobrovoljaca". Na čelu joj je pukovnik Riad Al-Asad, sunit. Mjesec dana kasnije osnovano je također u Istanbulu Sirijsko nacionalno vijeće (SNV), čiji su članovi prikupljeni s brda i dola među emigrantskim krugovima u Europi. Prvi predsjedavajući mu je bio je Burhan Galiun, profesor političke sociologije na pariškoj Sorbonni, inače sirijski sunit prihvatljiv Muslimanskoj braći. Zamjenik mu je bio jedan od prvaka MB-a. Grupa inozemnnih "Prijatelja Sirije", u kojoj su predvodničku ulogu preuzeli Washington, Paris i Ankara, ubrzo je priznala SNV za "legitimnoga predstavnika sirijske opozicije". Prema tim sponzorima, kojima su se pridružili Saudijska Arabija i Katar, Vijeće je trebalo biti politička kapa SSV-eu. Međutim, nije se uspjelo afirmirati, prvo zbog unutrašnjih razmimoilaženja u samomu SNV-u, a drugo, jer je vodstvo SSV-a odbacilo nametnute mu političare. Treće, jer nije uspostavilo suradnju sa snagama unutrašnje opozicije. Ni "Vojni biro" Vijeća, osnovan u studenom prošle godine s ciljem "koordiniranja vojnih operacija u zemlji", preko kojega se borcima Slobodne vojske isporučivalo oružje i stizale im plaće (novac je osigurala Saudijska Arabija), nisu privoljeli Riada Al-Asada potčiniti se nametnutim mu političarima. U međuvremenu je pronašao alternativne izvore financiranja. Odmetnuti general Mustafa Al-Šeik je nešto kasnije objavio formiranje nekakvoga Visokoga vojnog revolucionarnoga vijeća, koje SSV također odbacila. Svi su se pokušaji posredovanja "Prijatelja Sirije" izjalovili. Konačno je s kooptacijom novih članova izvršena rekonstrukcija SNV-ea, koji je time trebao postati reprezentativnijim. Na njegovo je čelo doveden Abdulbaset Saida. inače Kurd, politički neopredijeljen historičar, koji je dugo vremena živio u Švedskoj. Namjera je bila da se s njegovom promocijom Kurdi u zemlji priključe borbi protiv BAAS-ističkoga režima. I ta je inicijativa propala jer arapski članovi SNV-a ne pristaju na koncesije Kurdima.
I štab Sirijske slobodne vojske, koji je do nedavno bio smješten u Turskoj i pod čijim su nominalnim vodstvom na terenu Sirije autonomno operirale disparatne oružane grupe, ima problema s kredibilitetom. Komandanti njegovih "brigada" koje se sukobljavaju s režimskim trupama više su puta otvoreno odbacivali njegova "naređenja". Pripadnici političke i oružane oporbe u zemlji su jednako kritični prema Nacionalnom vijeću kao i prema štabu SSV koji, kako neki cinici među njima tvrde, "izdaju naređenja iz turskih hotela s pet zvijezdica". Kada su i Damask i štab SSV-a verbalno prihvatili Ananov plan o primirju koji je trebao otvoriti put pregovorima, komandiri "bigada" u zemlji su odbili prekinuti vatru. U rujnu ove godine je objavljeno kako je štab SSV-a iz Turske premiješten u Siriju, navodno u graničnu provinciju Idlib gdje se vodi rat niskoga intenziteta. Neki su odmah postavili pitanje - a zašto ne u Alepo gdje su pobunjenici najavili "odlučujuću bitku"?
Dodatni je problem što pukovnik Asad i njegov štab, osim nominalno, nemaju nikakvoga utjecaja na vojne aktivnosti pobunjenika koji nastupaju pod zastavom SSV-a na jugu i središtu zemlje uz jordansku i libanonsku granicu. Njima se upravlja iz nedeklariranoga operativnoga centra u Jordanu u kojemu jordanski oficiri i američki instruktori vode odlučujuću riječ. Odatle se preko libanonskoga teritorija prema Siriji šalju sirijski i arapski dobrovoljci u civilu, koji se zatim opremaju u Libanonu s prošvercanim oružjem koje im dostavljaju lokalni snabdjevači. Ubacuju se u Siriju preko sjevernoga Libanona, oblasti oko grada Tripolija, uz aktivnu pomoć lokalnih sunitskih prvaka neprijateljski raspoloženih prema "alauitskom režimu". Pokušali su otvoriti južni ulaz prema Siriji kroz dolinu Beke ali su ih u tome spriječile šijitske milicije Hizbulaha.
Nejasni su odnosi između SNV-a i SSV-a s jedne strane i mreže Lokalnih koordinacijskih komiteta koji djeluju na terenu s druge strane. U Siriji je aktivan također i Nacionalni koordinacijski komitet za demokratske promjene, koji pretpostavljam figurira kao nekakvo vodstvo mreži lokalnih komiteta. I jedni i drugi se barem deklarativno izjašnjavaju protiv inozemnog miješanja u sirijsku krizu i zalažu za rješavanje sukoba dijalogom s režimom.
Izbjeglički kamp u Turskoj/ Foto: www.telegraph.co.uk
syria_2168487b.jpg
Iako, za razliku od režima pobunjenici ne raspolažu s avijacijom, artiljerijom i tenkovima, nadjačali su ga u propagandnome ratu. Za njih od prvih dana pobune navija dobro uhodana međunarodna mreža internetskih portala i TV stanica. Među ovima prednjače - "Sirijska opservatorija za ljudska prava" i TV "Barada" koje operiraju iz Velike Britanije; vijesti i komentare iz Švedske šalje grupa "Sirijska revolucija"; dva portala, "Avaaz" i "Syrian Revolution Digest", emitiraju iz SAD; aktivan je i nekakav "Sirijski dokumentacijski centar", ali ne znam gdje je smješten; tu su zatim i razni fundamentalistički portali. Važnu ulogu među tim medijskim jurišnicima igra i katarska "Al-Jazeera", dok je saudijska "Al-Arabiya" nešto suzdržanija. U tim se centrima sortiraju i obrađuju vijesti koje stižu iz zemlje, licitira s brojem ubijenih, opisuju brutalnosti režimskih snaga i maskri mirnih prosvjednika i nedužnih civila, pišu komentari, i prenose apeli pobunjeničkih vođa i antirežimskih aktivista za intervenciju međunarodne zajednice kako bi se zaustavilo krvoproliće. Većina zapadnih medija, pa i neke međunarodne agencije, poput UN-ovog vijeća za ljudska prava i Međunarodnog crvenog križa, oslanjaju se na podatke i zaključke ovih medija. Režimsku kontrapropagandu je nemoguće pratiti jer joj je nametnuta skoro potpuna blokada. Doduše, Hizbulahova TV stanica "Al-Manar", koja navija za Bašara, prenosi vijesti i komentare sklone njegovu režimu. Iz Libanona ili same Sirije se ponekada neki od zapadnih novinara odvaži napisati nešto nepovoljno za sirijsku oporbu, ali ga drugi odmah demantiraju. To se dogodilo poznatom bliskoistočnom veteranu, Britancu Robertu Fisku, koji je iz "The Timesa" morao prijeći u" The Independent", te je nedavno bio izložen medijskom linču zbog jednoga takvog komentara poslatog iz Damaska.
Krajem listopada je objavljeno da su poslije sastanka u Istanbulu glavne pobunjenićke oružane formacije postigle "principijelni dogovor" o uspostavljanju Ujedinjene vojne komande pod zastavom SSV-a. Članovi bi joj bili pukovnik Riad Al-Asad, generali Mustafa Šeik i Mohamed Hadž Ali, te još neutvrđeni broj šefova "provincijskih pubunjeničkih vijeća". Dogovor kojem su kumovali Turska, SAD i Katar bi trebao biti potpisan po;etkom prosinca u Dohi. Uporedo sa tim se je raspravljalo i o poltičkom vodstvu antirežimske pobune. Državna tajnica Clinton je u vrijeme svoje posjete Zagrebu poručila da je "došlo vrijeme za temeljitu rekonstrukciju (vodstva) sirijske oporbe u koje bi trebalo uključiti i one koji se svakodnevno bore i ginu na ratištu". Odgovarajući na upit novinara, rekla je da je Washington svima "jasno dao do znanja da se SNV više ne može smatrati (jedinim) predstavnikom opozicije", ali može biti dio šire koalicije. Dodala je da se sirijska opozicija mora "odlučno oduprijeti naporima ekstremista da preuzmu kormilo revolucije".
Par dana kasnije, u telefonskom razgovoru s novinarom AFP-ea, izvjesni je Abdul Džabar Al-Okaida, predstavljen kao zapovjednik snaga SSV-a u Alepu, izjavio kako ne vidi u čemu je problem. Džihadisti se bore u prvim redovimi, kazao je, spremni su na samožrtvovanje i inspiracija su ostalim borcima.
Državnoj je tajnici odgovorio predsjedavajući SNV-a Saida, tvrdeći da je "porast utjecaja ekstremističkih snaga posljedica izostanka podrške međunarodne zajednice borbi sirijskoga naroda", te da bi ova "trebala samu sebe upitati što je za taj narod učinila? Kakvu mu je pomoć pružila kako bi se odupro masakrima pomahnitaloga režima?"
Oglasio se i ruski ministar vanjskih poslova Lavrov koji je sa svojim francuskim kolegom Fabiusom razgovarao o raspletu sirijske krize (očito se nisu složili), s porukom da će se "krvoproliće u toj zemlji nastaviti dok god Zapad bude inzistirao na odstranjivanju sirijskoga predsjednika Al-Asada".
Pripreme za post-Asadov period
Primarni cilj Washingtona je uklanjanje Bašara Al-Asada, što mu je prethodno bio cilj i sa Sadamom Huseinom u Iraku i Gadafijem u Libiji. No američka se administracija sada želi unaprijed osigurati protiv opasnosti da vlast u Damasku preuzmu islamski ekstremisti koji će se okrenuti protiv SAD i Izraela. Neki američki komentatori misle kako bi ujedinjena i čvrsta pobunjenička vojna komanda, što znači i autoritarni vojni režim koji bi bio uveden poslije odstranjivanja Al-Asada, bili najbolja garancija da se u "oslobođenoj Siriji" izbjegnu "postrevolucionarni kaos" (poput onoga u Libiji) i komadanje zemlje na vjersko-etničko-plemenske entitete. Računa se, možda bez osnova, da bi takva vlast bila u stanju uspostaviti kontrolu nad glavninom sadašnje sirijske armije protiv koje se bore pobunjenici. Zašto bi inače bila puštena u promet tvrdnja da se poslije rušenja Asada neće provesti de-BAAS-ifikacija poput one u Iraku poslije američke invazije? Zašto se plasira teza da će zločinima nekomprimitirani kadrovi BAAS-a imati svoje mjesto u procesu tranzicije? Zašto su se turski dužnosnici odjednom sjetli da je Faruk Al-Šara, sadašnji uglavnom nevidljivi Asadov potpredsjednik, inače sunit, "nekompromitiran i pošten čovjek"? Da li se generalmajor Manaf Tlas, također član CK BAAS-a i sunit kao Al-Šar, čije je bjekstvo iz zemlje najavljeno s velikom pompom, čuva u nekakvoj rezervi za buduća vremena? Naravno, sve bi bilo jednostavnije kada bi BAAS-istički oficiri, vojnim udarom kakvim je povijest Sirije obilovala, smijenili Asada. Možda bi mogli naći zajednički jezik sa svojim kolegama sa suprotne strane.
Više:
