[BLOK] – 'Lokalna baza za osvježavanje kulture' i Kontejner najavili su pokretanje zagrebačkog Zbora pritužbi. Hitno se traže pritužbe svih vrsta jer zbor prvu probu ima 18. listopada u klubu MAMA, Preradovićeva 18. Tim je povodom u Zagreb došla finska umjetnica Tellervo Kalleinen koja je s Oliverom Kochta-Kalleinenom osmislila prvi Zbor. Od 2005. kada su se građani engleskog Birminghama tužili projekt se proširio svijetom i kako sama umjetnica kaže 'živi vlastitim životom'. 'Zbor je zabavna alternativa podnošenja svojih pritužbi. Zagrepčani, pridružite se zboru, steći ćete nove prijatelje na vrlo apsurdan način i iskusiti nešto skupa', poručuje Tellervo s kojom smo za H-alter razgovarali o Zboru i ostalim njenim projektima koji pomiču granice umjetnosti.
S kojom ste namjerom pokrenuli prvi Zbor pritužbi?
Sve je počelo kad smo postali svjesni koliko zapravo energije ljudi troše na pritužbe. Čak i ljudi u čijem je životu na prvi pogled sve u redu. Htjeli smo zaviriti dublje u taj fenomen i saznati pozadinu, vidjeti može li se ta energija koja se na dnevnoj bazi ulaže u prigovaranje pretvoriti u neko zajedništvo, energično i kreativno. Prigovaranje često uključuje neaktivnost, ljudi ne čine ništa u vezi toga da promijene ono što im smeta. Naravno, postoje pritužbe koje vode do revolucije, ali i pritužbe koje ne vode nigdje već se samo fokusiraju na negativnost i širenje tog negativnog stava. Interesirala nas je psihologija tog fenomena jer se prigovaranje može shvatiti kao pokušaj stvaranja veze s drugim ljudima. Kad se žališ pokušavaš uspostaviti vezu s drugom osobom. Kažeš nešto što se tebi ne sviđa i potajno se nadaš da se druga osoba s tobom slaže. Dolazi do neke vrste zajedništva. Sa zborom uzimamo ovaj aspekt ozbiljno, naglašavamo ga i pretvaramo u vrlo snažno kolektivno iskustvo.
Da li su dosadašnji zborovi inspirirali ljude na neke konkretne akcije?
Nisam pratila što se događa s ljudima koji sudjeluju u Zboru pritužbi. Ali mislim da je jedina jasna poruka Zbora da ima mnogo energije iza prigovaranja, a da se s tom energijom može nešto učiniti. Često je i za slušatelje a ne samo sudionike Zbor snažno iskustvo. Naravno da takvo iskustvo ostavlja u zraku pitanje što još možeš učiniti.
Dosad ste organizirali više zborova, a jedan se priprema i u Zagrebu. Pjesma prvog Zbora, onog u Birminghamu, počinje s: Birmingham has changed so much, I don't like it anymore... Pritužba iz Birminghama zvuči vrlo univerzalno. Da li su i pritužbe globalne u ovom globaliziranom svijetu ili se razlikuju od grada do grada?
Oliver i ja smo dosad smo radili sa sedam Zborova, ali iz projekta je izrastao cijeli fenomen učini sam zborova. Postoji ih već tridesetak iniciranih od lokalnih ljudi. Tako je i u Zagrebu [BLOK] inicijator, a ja sam ovdje došla samo kao podrška. Projekt je zaživio vlastitim životom jer smo stavili na web site upute. U pritužbama ima definitivno nešto univerzalno ljudsko što izbije u svakom zboru, bilo u Singapuru ili Birminghamu. Na primjer, svi se borimo sa vezama, zar ne? Ili stvari su preskupe pa se žalimo. Ovdje u Zagrebu imate razumne cijene piva, ali drugdje je prilično skupo. Svi smo jednaki i to je jedna od stvari koje ljudi dira u ovom projektu, ali dosta pritužbi ovisi i o lokalnoj politici što dolazi do izražaja u vrlo specifičnim pritužbama koje ponekad nismo ni razumjeli. U Chicagu su se tako žalili da njihove pokojne bake uvijek glasaju za krive kandidate. Nismo razumjeli što misle, kako mrtve bake? Tamo ima toliko korupcije da neki kandidati stvarno koriste glasove mrtvih ljudi da dobiju potporu. U Singapuru koja je vrlo učinkovita zemlja i sve je bazirano na toj ideji učinkovitosti koriste puno akronima što mi nismo mogli razumjeti. Na primjer, BGR znači boy-girl relationship. Oni ne pitaju kako je između tebe i tvoga dečka nego kako je tvoja BGR. To je vrlo singapurski. U svim zemljama gdje odemo vidjeli smo određene kategorije pritužbi koje se ponavljaju. Javni prijevoz, promet, susjedi, lokalna politika... Međutim, postoje razlike u tome što se više naglašava. U Finskoj je tako veliki naglasak na pritužbe o mobitelima i susjedima, u Chicagu 50 posto pritužbi je o prometu, u Sankt Petersburgu pritužbe su vrlo emocionalne o egzistencijalnim stvarima. Znači našli smo oboje, i sličnosti i razlike u pritužbama.
Da li ste bili iznenađeni smjerom u kojem je projekt otišao?
Prvi zbor 2005. u Engleskoj bio je eksperiment. Sviđala nam se ideja, ali nismo bili sigurni kako će ljudi reagirati. Bili smo vrlo sretni što su uživali. Kada smo pokazali video ljudi su bili dirnuti. Netko je stavio snimku na YouTube bez našeg znanja i tada smo počeli dobivati stotine mejlova. Svi su željeli svoj zbor. Bili smo zapanjeni kako je projekt zaživio. Sve što smo mogli je staviti upute na Internet, 9 koraka za organiziranje Zbora pritužbi, i reći ne trebate nas, možete i sami.
Napravili ste dva projekta koje se bave utopijama, film The Making of Utopia i organiziranje Prvog samita mikronacija. Otkud potječe taj interes za utopijske ideje?
Najljepša stvar za mene je entuzijastična osoba koja stvarno vjeruje u nešto i radi prema tim idealima, ali sam zainteresirana i za realnost života. Kako naći balans između svoje vizije i života u stvarnosti? Otuda interes za utopiju. Zanima me kako ostati eksperimentalan i entuzijastičan i kreativan, a ostati prizemljen. Za mirkonacije, ljude koji proglase svoju vlastitu zemlju, čuli smo slučajno. Što smo više istraživali shvatili smo da je to velik fenomen ali nitko ih nikad nije stavio zajedno. Organizirali smo tako prvi samit. Pozvali smo šest mikronacija na tri dana u Helsinki. Često su te nacije vrlo nekonkretne, više se igraju s idejom kako proširiti tradicionalnu ideju države-nacije. Mnoge se igraju idejom države bez teritorija, ali to je sve još uvijek vrlo intelektualistički i konceptualno pa nas je to dovelo do utopijskih zajednica, ljudi koji stvarno na dnevnoj bazi provode svoje ideale u djelo. I rade nagodbe između svojih ideja i realnosti.
Slijedeći samit mikronacija organizirat ćete u Hrvatskoj?
Želimo organizirati drugi samit na Brijunima 2013., ali to je još uvijek samo ideja. Bili smo nekoliko puta na tom otočju i izabrali smo ga jer je tamo pokrenut pokret nesvrstanih. Htjeli bismo dovesti mikronacije i vidjeti kako bi se ponašali u tako povijesnom kontekstu.
Tellervo Kalleinen (foto: Sasha Huber)
Što ste saznali o tom konfliktu između utopijskih snova i realnosti snimajući film o zajednicama u Australiji?
U filmu su sudjelovale četiri zajednice. Osnovno pitanja su bila: koji je bio vaš početni san, koji konflikti su se pojavili i kako ste ih razriješili. Svi smo čuli priče o propalim pokušajima zajednica, ali mi smo htjeli priče onih uspjelih da vidimo što možemo naučiti od njih. U Moora Moora zajednici glavni konflikt je onaj između starije i mlađe generacije. Starija generacija je napravila kompromise sa svojim početnim velikim idealima. Shvatili su da će se raspasti ako su previše dogmatični. Prihvatili su da ljudi ipak trebaju nešto privatnosti i malo komfora. Onda dođu mladi anarhisti koji se žele priključiti zajednici i vrlo se razočaraju. Optužuju stariju generaciju za previše udobnosti, na primjer WC-e s ispiranjem. Oni su u filmu govorili kako se nose s ovim konfliktom. U svim uspješnim zajednicama shvatili su da zajednica otvorena svima bez ograničenja ne funkcionira. Vrlo je važno da grupu čine predani ljudi koji se sviđaju jedni drugima. Proces prihvaćanja novog člana je dosta dug, ali je preduvjet uspjeha. U svima su također vrlo prizemljeni, shvaćaju da je važno imati ideale ali istodobno biti fleksibilan.
Pitanje generacija je zajedničko svima, jer su sve četiri zajednice započete u '70-ima. Tadašnji 20-godišnjaci su sad već pred mirovinom i brinu se što će biti sa zajednicom. Postoje različita mišljenja da li aktivno tražiti nove ljude ili prihvatiti da je zajednica njima poslužila i da neće biti nove generacije.
Zašto ste izabrali zajednice u Australiji, a ne one bliže u Europi?
Australija nas je intrigirala zato što ljudi povijesno projiciraju toliko utopijskih snova na taj kontinent. Australija je prvo bila distopija za Europu, slali smo ih kažnjenike, ali s vremenom je postala mjesto gdje putujemo, započinjemo novi život. Zato nam se činilo prirodno otići tamo. Kada su ju Europljani naselili bila je ogromno prostranstvo pa su ljudi započeli život u malim naseljima tako da Australija ima dugu povijest utopijskih zajednica. Od 1973. pokret je procvjetao jer su imali Aquarius festival, australski Woodstock, čija tema je bila zajednica. Utjecaj festivala je bio snažan, poslije su nastale stotine zajednica. Mnoge su se raspale, ali neke su i ostale. Učiti možemo od onih zajednica koje su opstale.
