Netanyahu: Iran je glavna opasnost!
03/06/2010
Braneći Izrael od "licemjernih kritika" zbog obračuna sa propalestinskim aktivistima u vodama istočnoga Sredozemlja, premijer Netanyahu je izjavio kako "nije bilo drugih načina zaustaviti flotilu koja je pokušala probiti blokadu". Aludirajući na činjenicu da je najviše povrijeđenih bilo na turskom putničkom brodu, predvodniku konvoja, ustvrdio je kako "to nije bio brod ljubavi već brod mržnje".
Izraelski su vojnici, vršeći svoju dužnost, bili žrtve "pakosne rulje". Reagirali su "u samoobrani". Morali su onemogućiti "krijumčarenje raketa i drugoga oružja koje Hamas, Iran i drugi unose u Gazu". Izrael neće dozvoliti da "Gaza postane iranskom mediteranskom lukom". Na kraju je dodao - "mi živimo na Bliskom istoku, gdje nema milosti za slabe i gdje nema druge šanse" - aludirajući na genocid europskih Židova koji nisu bili u stanju obraniti se.
Drugim riječima - današnji je Izrael egzistencijalno ugrožen i mora pokazati odlučnost i čvrstinu. I to je logika koju samouvjereno slijede telavivski vlastodršci od samoga uspostavljanja izraelske države. Nisu birali sredstva i načine, ubijeđeni kako na to imaju pravo. Pokazali su i dokazali čvrstinu ratujući protiv arapskih susjeda, protiv Palestinaca i sada protiv lažnih humanitaraca, koji su u dosluhu ili su iskorišteni od ekstremističkih islamskih grupa, dakle povezani sa teroristima, koji su pod krinkom pomoći Gazi pokušali probiti blokadu i tako ugroziiti sigurnost Izraela. Zato su zaustavljeni u međunarodnim vodama, a ne na domak cilja. Blokada Gaze će se nastaviti, jer štiti od terorista.
U ovoj izjavi izraelski premijer nije, kao što je činio puno puta ranije, poimenice spomenuo "teroristički" Hizbulah, a preskočio je i Siriju, ali je svakako i njih ciljao. Tel Aviv i Washington su dosta galamili o navodnim prijetnjama ovoga tandema, upozoravajući Damask da prestane naoružavati Hizbulah, a libanonsku vladu da ga prestane štititi. Poruka je bila - nemojte se igrati sa vatrom jer ćete stradati. No, najopasniji je Iran, dok su Sirija, Hizbulah i Hamas samo njegove produžene ruke. Iran ih snabdijeva raketama i drugim oružjem, prijeti Izraelu uništenjem, i hoće, tvrdi Netanyahu, pretvoriti Gazu u svoju vojnu bazu.
Strahovanja izraelskih političara svih boja, za koje glasaju izraelski građani, nisu hinjena. Oni doista žive u strahu opsjednutog i ugroženog geta. Boje se vanjskih neprijatelja. Zato se upuštaju u preventivne vojne operacije, ratove i vansudske egzekucije pojednica, gdje god odluče. Boje se vlastite palestinske manjine (već jedna četvrtina ukupnog stanovništva), zato inzistiraju da se prizna "židovski karakter" njihove države. Boje se stvaranja nezavisne palestinske države, koja bi bila stalna prijetnja njihovoj sigurnosti. Zato grade "Zid razdvajanja" prema Zapadnoj obali, dok su njezin istočni dio prema Jordanu proglasili vojnom tampon-zonom.
Poslije mira s Egiptom, Sinaj je pretvoren u demilitariziranu tampon zonu. Slične tampon zone postoje i sa sirijske strane na Golanu, i sa libanonske strane granice. Boje se gazanskih Palestinaca, koje su zbog toga podvrgli blokadi, odbivši Hamasovu ponudu primirja na deset ili više godina.
U posljednje vrijeme Iran, navodno, grozničavo radi na proizvodnji nuklearnog oružja. Njegovi programi obogaćivanja uranijuma su tome dokaz. Također, Iran raspolaže sa raketama dalekoga dometa koje ne ugrožavaju samo Izrael već i širu oblast Bliskog istoka, ovdašnje američke i NATO baze, njihove kopenene i pomorske snage i arapske regionalne saveznike. Iranske balističke rakete mogu dobaciti i do Europe, što je bio povod prethodnoj američkoj administraciji za postavljanje antiraketnog štita u Poljskoj i Češkoj. Od toga je Obamina ekipa odustala, ne samo zbog ruskih protesta, već i zato što se opredijelila za interceptore montirane na brodove koji su upućeni bliže Iranu, točnije u istočno Sredozemlje i mora koja okružuju Arabijski poluotok (američka V. Flota, stacionirana u Bahreinu od ranije krstari Perzijskim zaljevom).
Iranski nuklearni program
Iranski program nuklearnih istraživanja pokrenut uz pomoć SAD-a krajem pedesetih, a prekinut je s obaranjem šaha Pahlavija 1979. S uspostavljanjem Islamske republike, Washington je izgubio ključnog bliskoistočnoga saveznika (pivotal state) i odnosi dvije zemlje su postali antagonistički. Došli su do usijanja s talačkom krizom 1979.-1981., kada su iranski studenti okupirali američku ambasadu u Teheranu i kasnije, u vrijeme iračko-iranskoga rata 1980.-1988., kada su Amerikanci i njihovi saveznici praktično podržavali iračkog diktatora. Usred toga rata, 1986., američki Kongres je na prijedlog Clintonove administracije, uveo jednostrane sankcije Iranu i Libiji (Iran-Libya Sanction Act), odnosno određenim stranim kompanijama koje su poslovale s te dvije zemlje. Izuzete su bile one kompanije koje su prodavale medicinske i farmaceutske materijale, kao i one koje su u Iranu kupovale kavijar i perzijske tepihe.
U međuvremenu su Iranci uz pomoć Rusa ponovo pokrenuli zaleđeni nuklearni program. Ozbiljnije su se tomu posvetili tek u vrijeme prvoga Ahmedinedžadova mandata poslije 2005. Tada su Amerikanci razrezali novu seriju unilateralnih sankcija iranskim bankama, više zbog podrške iranskih teokrata libanonskom Hizbulahu nego zbog njihova nuklearnog programa u povoju.
Washington je 2006. progurao kroz Vijeće sigurnosti UN-a Rezoluciju 1696 kojom se zahtijevalo od Irana da obustavi programe obogaćivanja uranijuma. Jedino je Katar, tadašnji nestalni član Vijeća, glasao protiv. Sankcijama je ograničen izvoz u Iran industrijske opreme. Iran, potpisnik međunarodnoga Ugovora o nuklearnoj neproliferaciji (NPT) je tvrdio kako je jedini cilj njegovih istraživanja proizvesti nuklearno pogonsko gorivo za električne centrale (uranijum obogaćen do pet posto) i medicinske izotope (uranijum obogaćen do dvadeset posto, dok je za atomsko oružje potreban uranijum obogaćen preko devedeset posto). Naime, većina iranskih centrala funkcionira na plinski pogon (iranske rezerve su druge po veličini poslije ruskih), što konzumira gro domaće proizvodnje prirodnoga plina. Osim toga, iranski su kapaciteti prerade sirove nafte nedostatni i tehnološki zastarjeli, zbog čega je zemlja prisiljena uvoziti naftne derivate - benzin, dizel i mašinska ulja - čija je domaća potrošnja jako porasla. Za plaćanje tih kupovina izdvaja dio prihoda od izvoza nafte (drugi je najveći izvoznik, poslije Saudijske Arabije s Bliskoga istoka), čija proizvodnja nazaduje, opet zbog zastarjele tehnologije.
Pošto su Iranci nastavili sa svojim programom, krajem iste godine, poslije otpora Rusije i Kine, jednoglasno je prihaćena Rezolucija 1737. Zabranjeni su transferi nuklearne tehnologije, s izuzetkom preuzetih ruskih obaveza za opremanje nuklearnog centra u Bušeiru. Kompanijama i pojedincima povezanim s ostalim tranferima su zamrznuti bankovni računi i onemogućene dalje transakcije.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) je trebala verificirati obustavljanje programa obogaćivanja uranijuma. Iran je, pak, i dalje dokazivao kako prema NPT ima pravo na miroljubivo korištenje nuklearne energije i kako mu nije namjera doći do atomskog oružja. Također je tvrdio kako su proizvodnja i upotreba oružja masovnoga razaranja, uključujući atomskog, protivni učenju Kurana.
Slijedile su Rezolucije br. 1747, 1803 i 1853, kojima su nametnute nove restrikcije. Protiv jedne od njih je glasala Indonezija. Za to vrijeme eskalirale su direktne prijetnje Iranu, poput preventivnog vojnog udara na njegove nuklearne pogone. U medijima se na široko raspravljalo o mogućim koridorima napada izraelskih bombardera i pravcima njihova povratka u polazne baze.
Postavljeno je pitanje - da li će Amerikanci, koji kontroliraju irački zračni prostor dozvoliti prelete izraelskih bombardera? Odgovor nikada nije stigao. Turci su pak obznanili kako će braniti nepovredivost svoga zračnoga protora. Ni Iranci se nisu uzdržavali. Svako malo bi na velika zvona objavili kako su uspješno testirali neku novu raketu, novu ratnu plovnu jedinicu, organizirali uspješne manevre obrane, dok su u orbitu su lansirali nekoliko satelita i slično. Sa inspektorima IAEA igrali su igre skrivača. Strani pritisci na Iran su tu izazvali nacionalističku reakciju. Nuklearnu politiku Ahmedinedžadove vlade podržavaju i njegovi protivnici. Jednako osuđuju savez SAD-a i Izraela. Osuđuju ratno-huškačku anti-iransku kampanju i solidariziraju se s narodom Palestine, žrtvom izraelske okupacije. Isto tako i sa libanonskim Hizbulahom koji se uspio suprotstaviti izraelskoj agresiji. Solidariziraju se i sa sekularnim sirijskim Baasističkim režimom izloženom izraelskim prijetnjama. Istovremeno su Amerikanci lobirali na sve strane za nametanje novih sankcija, a Izraelci snabdjevali medije "dokazima" o skoroj proizvodnji iranskoga atomskoga oružja.
Dok se ovaj medijski rat zahuktavao, rješenja za iransko nuklearno pitanje su se pokušavala pronaći pregovorima sa posrednicima EU-a i na sjednicama guvernera IAEA. U jesen 2009. Grupa 5+1 (stalni članovi Vijeća sigurnosti plus Njemačka) je neočekivano ponudila Iranu trampu: Iran bi trebao poslati u inozemstvo niskoobogaćeni uranijum kojega je do sada proizveo, a za uzvrat bi mu Francuska i Rusija, poslije procesuiranja dobijenoga materijala, isporučile obogaćeni uranijum do 20 posto. Rečeno je da bi to mogao biti uvod u dugoročan odnos suradnje u oblasti miroljubivog korišćenja nuklearne energije. Irancima bi otvorio pristup zapadnoj civilnoj industrijskoj tehnologiji, a inozemnim kompanijama unosni poslovi u Iranu. Medjutim sve je zapelo već na tom prvom koraku, jer su se Iranci pobojali izgubiti ono što su proizveli i nikada ne dobiti ono što im je obećano. Zahtijevali su da se razmjena dva tipa uranijuma izvrši istovremeno (a ne da se čeka na procesuiranje iranske pošiljke) i to na iranskom teritoriju.
Diplomatska hrvanja i nadmudrivanja
U drugom mjesecu ove godine Obamina je administracija krenula u široku kampanju za nametanje četvrte runde sankcija Iranu. Uz to su išle nove prijetnje "teroristima i neprijateljski nastrojenim državama" (hostile states). Dokument Pentagona, objavljen početkom travnja pod naslovom Nuclear Posture Review, izdvojio je samo dvije zemlje - Sjevernu Koreju i Iran - koje spadaju u tu kategoriju i predstavljaju najveću opasnost sigurnosti SAD. Sjeverna Koreja, čijim se slučajem ovdje ne bavim, bila je potpisnica NPT-a, ali se povukla. Izrael, Indija i Pakistan nikada nisu pristupili ugovoru, raspolažu s nuklearnim oružjem, ali se ne prozivaju. Iran je potpisnik NPT-a, ali se navodno ne pridržava preuzetih obaveza. Zato bi, kao i Sjeverna Koreja, mogao u krajnoj nuždi, ako nema druge solucije, postati metom američkoga (nuklearnog) napada. Pored pet priznatih nulearnih sila, postoji još najmanje drugih deset zemalja, također potpisnica NPT-a, čiji su programi obogaćivanja uranijuma puno napredniji od iranskoga, no ni one se ne prozivaju.
U funkciji pritiska na Iran i druge "sumnjive" zemlje bio je i summit o nuklearnoj sigurnosti, kojeg je američki predsjednik Obama okupio u Washingtonu 12.-13. travnja, s ciljem, kako je naglasio, osloboditi svijet nuklearnog oružja i spriječiti da se teroristi dokopaju fusionog materijala za izradu tog oružja. Njegovu se pozivu odazvalo 47 država, među kojima i sve stalne članice Savjeta sigurnosti. Znakovito, pozivi nisu upućeni Sjevernoj Koreji, Iranu i Siriji (Sirija je poput Irana potpisnica NPT-a, ali je proglašena "sumnjivom"), dok je upućen Izraelu, ali je Netanyahu otklonio poziv. Obama to nije rekao, ali se umjesto njega isprsio britanski sekretar vanjskih poslova Miliband, koji je uputio poruku "Irancima i drugima", da su "vojni nuklearni programi opasni, posebno u regiji kao što je Bliski istok". O izraelskom nuklearnom arsenalu se nije raspravljalo. Obama je na marginama summita vodio odvojene razgovore s kineskim predsjednikom Hu Džintauom i ruskim Medvedevom. Obojicu je trebalo konačno ubijediti kako su anti-iranske sankcije neophodne. I oni su pristali početi formalne razgovore o tom pitanju u Vijeću sigurnosti UN-a.
Državna tajnica Clinton je javno tvrdila kako je potrebno nametnuti Iranu sankcije koje će ga "osakatiti" (crippling sanctions). Nije mi bilo jasno na što mislila, dok kasnije nisam vidio da mu se pokušava onemogućiti kupovina naftinih derivata i eventualno onemogućiti izvoz nafte i prirodnog plina. Zato je američka diplomacija lobirala kod Saudijske Arabije da ova preuzme isporuke nafte koje je Kina prethodno nabavljala iz Irana (15 posto svih kineskih potreba). Vršila je i pritisak na kompanije koje Iranu prodaju naftine derivate i neke su otkazale dalje isporuke. Rusi su pak ucijenjeni američkom ratifikacijom sporazuma START II što su ga Obama i Medvedev nešto ranije potpisali u Pragu, a isto su tako zainteresirani postići neki za njih prihvatljivi dogovor o antiraktnoj obrani Europe. Medvedev je čak izjavio kako će "sankcije protiv Irana možda biti potrebne". I Netanyahu je putovao u Moskvu, objašnjavajući sugovornicima opasnost koja i njima prijeti od iranskoga nuklearnoga oružja, a dvojicu je svojih ministara poslao u Peking.
"Prijateljskoga ubjeđivanja" nisu bile poštedjene ni nestalne članice Vijeća sigurnosti, koji su uspostavile prijateljske odnose s Iranom. Clinton je na svojoj blitz turneji po Latinskoj Americi zastala u Braziliji, ali joj je rečeno kako se Brazil neće prikloniti sankcijama sve dok se problem može riješiti diplomatskim putem. I NATO saveznica Turska se aktivirala na suprotnoj strani. Ankara, naime, održava prijateljske odnose s Iranom, uravnotežene veze s Hamasom i Abasovom upravom i uspješno surađuje sa Sirijom. Premijer Erdogan je prilikom posjete Parizu skrenuo pažnju na izraelsku ratnu mašinu i nuklearni arsenal označivši ih "glavnom prijetnjom bliskoistočnom miru".
Nešto kasnije su se na incijativu predsjednika da Silve u Braziliji okupili prvaci tzv. BRIK zemalja - ruski predsjednik Medvedev, kineski Hu i indijski premijer Singh. Prethodno su se brazilski predsjednik i indijski premijer sastali sa južnoafričkim predsjednikom Zumom, dok se da Silva odvojeno susreo sa turskim ministrom vanjskih poslova Davutogluom. Prema brazilskom ministru vanjskih poslova Amorimu, koji je prisustvovao svim sastancima, razgovori su pokazali "visoki stupanj sličnost u pristupu Iranu".
Ni Teheran nije sjedio skrštenih ruku. Bio je domaćin međunarodne konferencije održane od 17.do 18. travnja o nuklearnom razoružanju održane pod parolom "Nuklearna energija svima, nuklearno oružje nikom!" Odazvali su se predstavnici šezdeset zemalja, među kojima i 42 ministra vanjskih poslova ili njihovih zamjenika, uključujući iz Kine, Rusije, Pakistana, Indije, Turske i Iraka.
U završnoj deklaraciji izražena je "zabrinutost zbog postojanja oružja masovnog uništavanja, osobito nuklearnog, kao i zbog prijetnji da se ono upotrijebi". Ponovljen je raniji zahtjev Pokreta nesvrstanih zemalja za pretvaranje Bliskoga istoka u zonu bez atomskoga oružja (FNZ). Više muslimanskih delegata je poimenično prozvalo Izrael. Delegacije Turske, Sirije, Libanona i Iraka su pružile podršku iranskom programu za miroljubivo korištenje nuklearne energije. Ukratko, Teheran je zabilježio veliki poen u hrvanju s Washingtonom. Dokazao je da nije izoliran kako je nedavno tvrdio Obama.
Sedam dana kasnije Ahmedinedžad je stigao u Ugandu, još jednu nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, pokušavajući uvjeriti, mislim bez uspjeha, predsjednika Musovenija u miroljubivost iranskoga nuklearnog programa.
Izraelski nuklearni arsenal
10/05/2010
Pisao sam ranije na H-alteru (01/06) kratko o izraelskom nuklaernom arsenalu. Sada nešto opširnije. Prema uredniku američkoga časopisa Foreign Affairs Sashi Polakow-Suranskom, čija knjiga o suradnji Izraela i rasističkoga južnoafričkog režima upravo izlazi iz štampe (Unspoken Alliance: Israel's Secret Relationship with Apartheid South Africa, Pantheon Books, 2010), tadašnji izraelski ministar obrane Shimon Peres (današnji predsjednik Izraela) je 1975. nudio na prodaju svom južnoafričkom kolegi P.W. Bothi projektile Jericho opremljene nuklearnim glavama. Bilo je to vrijeme intenzivne vojne suradnje dva režima, kada je JAR, tada izložena međunarodnom embargu, bila najveći kupac izraelskog oružja. To potvrđuju nedavno deklasificirani južnoafrički dokumenti, odnosno strogo povjerljive službene bilješke južnoafričkih sudionika razgovora. Britanski Guardian je objavio faksimil jednog od dokumenata objavljenih u gore spomenutoj knjizi. Navodno je izraelska diplomacija ranije bezuspješno pokušavala zaustaviti deklasifikaciju tih dokumenata, koji potvrđuju ne samo da je tada Izrael već bio u posjedu nuklearnoga oružja, već i da je pokušao prodati nešto od toga prokazanoj rasističkoj državi.
Inače je tek 1986. nuklearni tehničar Mordechai Vanunu otkrio britanskih novinarima da Izrael u svom istraživačkom centru u Dimoni u Negevskoj pustinji proizvodi nuklearno oružje. No, osim fotografija toga objekta, u kojem je svojevremeno radio, nije im mogao ponuditi nikakve dokaze. Mossadovi agenti su ga poslije toga kidnapirali u Italiji. U Izraelu je osuđen iza zatvorenih vrata na 18 godina zatvora, od kojih je 11 proveo u samici. Poslije izdržane kazne je oslobođen, ali podvrgnut drastičnim restrikcijama kretanja i komunikacije. Pošto se izgleda nije toga pridržavao, odslužio je još šest mjeseci zatvora. Ovih je dana ponovo uhapšen i osuđen na tri mjeseca. Za mnoge Izraelce - on je izdajnik, no drugi ga smatraju herojem. Bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir, ali mu nije dodijeljena, dok ju je Peres dobio 1994. (u društvu s Rabinom i Arafatom). Naravno, iz kabineta izraelskoga predsjednika države su demantirali tvrdnje Polakow-Suranskoga kao "potpuno neosnovane".
Izrael, kao što sam već rekao, nije potpisnik NPT-a, a nije ni potpisnik Međunarodne konvencije o neširenju biološkoga oružja. Zna se da raspolaže i sa kemijskim oružjem. K tome je proizveo najmanje dvjesto nuklearnih glava, neki tvrde čak četristo. Raspolaže također sa balističkim raketama, od kojih interkontinentalne mogu dobaciti do 11,500 kilometara. Kad je riječ o nuklearnom oružju, pridržava se "politike ambiguiteta", naime, nikada nije priznao da ga ima, niti je demantirao. Neoficijelno se međutim jako trudio dokazivati kako je "odgovorna zemlja", za razliku na primjer od Irana, koji to navodno nije. No, gore spomenuta objava kompromitirajućih južnoafričkih dokumenata je pala nezgodno, baš u vrijeme održavanja konferencije UN-a koja raspravlja o neproliferaciji nuklearnoga oružja.
Dopisano naknadno: Prema Sunday Timesu, koji se poziva na izraelskoga "pukovnika O.", u Perzijski su zaljev upućene tri podmornice klase Dolphin, naoružane nuklearnim projektilima, s ciljem "odvraćanja Irana od napada na Izrael". Neposredan im je zadatak prikupljati obavještajne podatke, a potencijalno i iskrcati Mossadove agente.
