Od žene do "mamice": patrijarhat hrvatskog društva

Posljednjih nekoliko dana u medijima se kao važna tema otvorilo pitanje sadržaja školskih udžbenika i vrijednosti koje se u njima promiču. O ovim pitanjima već se dugo razgovaralo po kuloarima, no rijetko se o tome govorilo u javnosti. Povod aktualnim raspravama o danoj problematici bili su medijski tekstovi o sadržaju udžbenika glazbene kulture za prvi razred osnovne škole u kojem se kroz odabir pjesama i slika koje ih prate na neprihvatljiv način tematizira uloga žene i majke. Kao što su čitatelji vjerojatno upućeni, uloga žene i majke obrađena je u jednom udžbeniku kroz pjesme koje nude patrijarhalno poimanje rodnih uloga, a vizualno je upriličena seksističkim prikazom žene ("ženice") kao seksualnog objekta istaknutog poprsja i zavodljive poze, odnosno majke ("mamice") kao samozatajne kućanice, s pregačom i prekriženih ruku. Navedeni udžbenik, prema priopćenju MZOŠ-a, koristi se od šk. god. 2014./2015.

Na ovakav prikaz ženske rodne uloge, koji (prvenstveno slikom, a zatim u tako postavljenom okviru i riječju) dehumanizira ženu i svodi je na objekt - ili fizičke želje ili reprodukcije i opskrbljivanja obitelji - brzo su stigle odgovarajuće reakcije javnosti na društvenim mrežama, no prema očitovanju MZOŠ-a, čini se da Ministarstvo u tome ne vidi ništa sporno. Očitovanje ističe da su uloge žene i majke tematizirane u dvije potpuno različite pjesme i dva sasvim različita konteksta. Majka u pregači prikazana je tako u okviru tradicionalne pjesme Mlin u kojoj mlinar Mišo "brašno melje noć i dan" kako bi "mamica" ispekla kolač "mekan, sladak i ukusan". Žena zavodljivog izgleda stoji u prikazu pjesme U Zagrebu je kućica u kojoj mladić bira ženu, žena bira sina, sin bira seku, a seka lutku. Vrijednosna komplementarnost ovih pjesama - suprotno navodima MZOŠ-a - više je no očigledna, a utoliko je zanimljiv i njihov odabir. Iz očitovanja se čita da se medijske reakcije u Ministarstvu tumače kao "manipulacija medijskim prostorom i senzacionalizam". Interesantna je i logika kojom izdavačka kuća argumentira odabir pjesama, navodeći da se radi o sadržajima koji su primjereni djeci ove dobi, budući da barataju pojmovima koji su njima "vrlo dobro poznati". I dok bi se same pjesme moglo kritički obrađivati u kontekstu tradicionalnih rodnih odnosa koji onda čine i dio glazbene kulture jednog podneblja ili naroda - ali na razini koja je Pozivajući se na liberalni argument ("zaštita osobne slobode, odgovornosti i neovisnosti svakog čovjeka") u stvarnosti, HDZ-ov program pravo nerođenog djeteta tematizira kroz problematiku negativnog demografskog prirastaprimjerena dobi, odnosno način koji je primjeren vremenu u kojem živimo, neshvatljivo nam je kako bi djeci u 21. stoljeću ovakvo razumijevanje rodnih uloga trebalo biti blisko i zbog čega se na ovakav način uvrštavaju u udžbenike za prvoškolce.

Nakon što je navedeni sadržaj udžbenika iz glazbenog došao na naslovnice dobrog dijela nacionalnih novinskih medija i top vijesti radio-televizijskih emisija, mediji su se dalje pozabavili i drugim sadržajima koji se serviraju djeci u okviru propisane školske literature. Već se ranije pisalo o udžbeniku iz engleskog jezika u kojemu je stajao prikaz dviju djevojčica za koje su učenici i učenice morali odrediti koja je od njih "lijepa" a koja "ružna", a koje je MZOŠ zatim povukao. U lektiri za šesti razred osnovne škole još uvijek se nalazi knjiga u kojoj autor kroz iskustvo djevojčice tematizira rat i izbjegličko iskustvo. Zanimljivo je pritom u ovoj literaturi udivljenje s kojim (ponovno) majka sluša uzvik Jure i Bobana "Mi smo spremni, Poglavniče". Prema tvrdnjama autora (Vijenac br. 580), djelo je nastalo kao zbirka dnevničkih zapisa i osobnog svjedočanstva djevojčice iz Osijeka, te pritom pozitivne stavove o ustaštvu djece iz izbjeglištva tumači kao bunt kojim su djeca reagirala na ratna zbivanja. Ostavljajući autoru pravo da doživljaje ratnog i izbjegličkog iskustva pretoči na papir u formi koju smatra najboljom, u odabiru školskih udžbenika valjda imamo na umu neke vrijednosti koje će se u određenoj formi posredovati djeci, upućujući ih o tome što je vrijednosno poželjno i prihvatljivo. I o ovoj se literaturi, prema tvrdnjama autora, Ministarstvo već očitovalo još u doba mandata ministra Primorca, navodeći da "ispunjava sve pedagoške i stručne standarde".

Sasvim je jasno da s ovim pitanjem još uvijek nismo raščistili iako se na deklaratornoj razini odričemo proklamiranih vrijednosti tog dijela naše povijesti. O tome najbolje govori nedavna rasprava o prihvatljivosti javne upotrebe pozdrava "Za dom spremni" oko kojeg su političke elite i dalje izražavale podijeljene stavove, a neki su tražili da se o tome izjasne pravnici (kao da se radi o pravnom, a ne političkom pitanju). Ono o čemu se u javnosti mnogo manje govori jest poveznica između ranije navedenog shvaćanja ženske rodne uloge i organicističkog tumačenja nacije, koje posebno njeguju konzervativne stranke. Iako se u medijima o Andreju Plenkoviću i novom HDZ-ovom vodstvu govori u kontekstu liberalizacije i približavanja poziciji centra, u brojnim je pitanjima ovo vodstvo stranku postavilo mnogo desnije od prethodnika kao što su bili Ivo Sanader ili Jadranka Kosor, ili čak i Franjo Tuđman - koji nije, primjerice, dopuštao rasprave o zabrani pobačaja. U tom kontekstu, zanimljiv je način na koji HDZ problematizira pitanje zabrane pobačaja, postavljajući ga u kontekst demografske politike. Pozivajući se na liberalni argument ("zaštita osobne slobode, odgovornosti i neovisnosti svakog čovjeka") u stvarnosti, ovaj program pravo nerođenog djeteta tematizira kroz problematiku negativnog demografskog prirasta. Ovime se - usprkos nekim hvalevrijednim novim rješenjima demografskih pitanja koje ovaj program nudi - pravo žene na slobodu izbora ne podređuje pravu na život nerođenog ljudskog bića, nego njezinoj dužnosti da opsluži naciju.

Shvaćanje žene kao reproduktivnog materijala u funkciji održanja nacije - jasno - nije svojstveno samo HDZ-u, već se pojavljuje u programima Zanimljivo je promisliti i zabrinjavajuće podatke o diskriminaciji žena na tržištu rada (ne samo u politici), koji se, kako istraživanja pokazuju, jasno vezuju uz društveno definirane obrasce rodnih ulogavećine desnih stranaka u Hrvatskoj, a prati ih i tradicionalna podjela uloga, kako u društvu, tako i u političkim strankama. U desnim stranakama, kao što znamo, žene su slabije ili neznatno zastupljene, a kada su visokopozicionirane, redovito su zadužene za područja koja se tradicionalno smatraju "ženskima" - socijala, obitelj, obrazovanje i sl. - odnosno područja gdje se žena realizira kao njegovateljica i skrbnica (v. studiju Popović i Šipić 2013). Kod ljevice, koja podrazumijeva drugačiji odnos prema rodu i naciji, vidljiva je veća zastupljenost žena u političkim strankama i na izbornim listama, odnosno veća prisutnost žena na višim pozicijama u stranci i vlasti. Također, kod ovih stranaka postoji i veće odstupanje od tradicionalnog shvaćanja ženske uloge u pozicijama vlasti: sjetimo se, recimo, Željke Antunović kao ministrice obrane ili Vesne Pusić kao ministrice vanjskih i europskih poslova.

 S druge strane, rodne stereotipizacije nisu monopol desnih stranaka. Čitatelji su možda već zaboravili kako je, primjerice, Zoran Milanović, u kontekstu lokalnih izbora 2013. godine, kandidatkinjama SDP-a poručio da budu "bolje, pametnije i lukavije" ne bi li društvo "zaboravilo da su žene i bojalo ih se". Smještajući politiku i društvo u onaj isti patrijarhalni obrazac (dominantnog alfa vođe) u koji ga smještaju njegovi protivnici, rješenje ovih pitanja Milanović očito vidi u maskulinizaciji žena u politici kao rješenja za obrasce maskuliniteta koji u njoj dominira. Ideja da žena treba pokazati da je (ipak!) pametna i sposobna ne odstupa mnogo od navedenog obrasca. Neovisno o stavovima predsjednika SDP-a, iako stranke ljevice sasvim drugačije politički tematiziraju ulogu žena u društvu, iz njihovih je programa i djelovanja vidljivo da ovu tematiku ne vide ili ne problematiziraju kao (dostatno) politički relevantnu. Kao što studije pokazuju (Popović i Šipić 2013), pitanje rodne ravnopravnosti nije se dosad mobiliziralo kao relevantna tema u predizbornim kampanjama lijevih stranaka; a vidimo da isto vrijedi i za aktualnu kampanju. Za razliku od toga, politička desnica ozbiljno mobilizira ovo pitanje, no nudeći pritom već opisano shvaćanje uloge žene u funkciji obitelji i nacije.

Dok su studije pokazivale da je utjecajem europeizacije u određenom vremenskom okviru (nakon 2000. godine) ovo pitanje doživjelo određeni modernizacijski pomak, čini se da smo se (pristupom domaće desnice ovom pitanju) nakon ulaska u Uniju vratili unatrag. U društvu se zadani dominantni obrazac (kao što se može očekivati) teže mijenja od političkog, pa se još uvijek nalazimo u skupini zemalja s uvriježenim patrijarhalnim kulturnim obrascem (v. npr. Sirotić i Sutlović 2013; Šinko 2013). Takvu percepciju dijeli i većina hrvatskih građana. Primjerice, u istraživanju iz 2013. godine (Sirotić i Sutlović), 2011. godine 55,5% građana smatralo je da je hrvatsko društvo patrijarhalno (51% muškarci, 59% žene). Pritom je vrlo zanimljivo, kako pokazuju druga istraživanja (v. Šinko 2013), da 73% muškaraca i 80% žena podupire politike usmjerene jačanju rodne ravnopravnosti; ali dok 61% žena navodi da doživljava rodnu diskriminaciju na dnevnoj bazi, 51% muškaraca smatra da žene u Hrvatskoj nisu diskriminirane. Ovo upravo potvrđuje dominantan patrijarhalni obrazac u kojem se odnosi koji potenciraju (percepciju) rodne diskriminacije percipiraju kao "normalnost". U tom kontekstu zanimljivo je promisliti i zabrinjavajuće podatke o diskriminaciji žena na tržištu rada (ne samo u politici), koji se, kako istraživanja pokazuju (v. Sirotić i Sutlović 2013; Šinko 2013), jasno vezuju uz društveno definirane obrasce rodnih uloga. Također, Hrvatska je dosad bilježila visoke stope nasilja nad ženama u obitelji (prema istraživanju Autonomne ženske kuće, u 2003. oko 41% žena iskusilo je neku vrstu nasilja od bračnih/izvanbračnih partnera). Iako podaci pokazuju da se broj prijavljenih slučajeva obiteljskog nasilja (ne Iako stranke ljevice sasvim drugačije politički tematiziraju ulogu žena u društvu, iz njihovih je programa i djelovanja vidljivo da ovu tematiku ne vide ili ne problematiziraju kao (dostatno) politički relevantnunužno i samo nasilje) smanjuje, izvori obiteljskog nasilja traže se također u prevladavajućem društvenom okviru patrijarhalnih vrijednosti, dok se neki drugi čimbenici (ovisnosti i sl.) tumače samo kao okidač.

Naivno bi dakle bilo misliti - kako nas upućuje MZOŠ - da su dani sadržaji koje posredujemo djeci u udžbenicima vrijednosno neutralni, a još manje da su bezopasni. Nije potrebno ni naglašavati socijalizacijsku i odgojnu ulogu škole, odnosno nastavnih sadržaja i vrijednosti koje se u školi promoviraju. Ostaje nam stoga pitanje kako se ovakvi sadržaji mogu pronaći u školskim udžbenicima i tko je za to odgovoran. Nije naodmet podsjetiti da su oni dosad bili u upotrebi neovisno o tome koja je od strana (desna-lijeva) bila na vlasti, no možemo se nadati da će se otvaranjem ovog pitanja u javnosti možda nešto više početi voditi računa o sadržajima udžbenika - i njihovom normativnom karakteru i općenito njihovoj kvaliteti.