Javna zabrinutost zbog nuklearne katastrofe u Hladnom ratu velikim je dijelom zapravo bila zabrinutost zbog premoći u posjedovanju nuklearnog naoružanja, tj. zbog činjenice da su oni sposobniji uništiti neku zemlju ili cijelu Zemlju nego mi. Ali onaj dio javnosti koji ne predstavljaju vojno-političke elite nego običnih ljudi u sjeni nuklearnih raketa bio je doista zabrinut, bez ikakvih kalkulacija.
POČETAK I KRAJ NUKLEARNOG DOBA
Kao i progresivni politički teoretičari i aktivisti, čija se kritika kapitalizma i militarizma prirodno produžila u anti-nuklearni angažman, a iz njega se rodio ekološki pokret globalnih razmjera i ciljeva. Tome treba dodati i angažman brojnih filozofa, fizičara i drugih znanstvenika i intelektualaca koji su se, upozoravajući na opasnost nuklearne tehnologije, usprotivili dogmi o nevinosti znanosti i tehnologije, te se zalagali za redefiniranje njihove društvene uloge, uključujući i novi tip odgovornosti znanstvenika i tehničara.
Osim zvijezda poput Alberta Einsteina i Bertranda Russella, postoji čitav niz još značajnijih, ali i kod nas i općenito manje poznatih teoretičara post-hirošimske epohe, koji su nakon eksplozije nuklearnih bombi i eksplozije nuklearnog problema nastojali dubinski promišljati nove horizonte koji su se s time otvorili. Među njima se, svakako, najviše ističe Günther Anders sa svojim djelima Zastarjelost čovjeka (1. dio: O duši u dobu druge industrijske revolucije, 1956; 2. dio: O uništavanju života u dobu treće industrijske revolucije, 1980), Atomska prijetnja. Radikalna promišljanja o atomskom dobu (1981), te Hirošima je posvuda (1982). No, treba spomenuti i Jonathana Schella, odnosno njegove knjige Sudbina Zemlje (1982) i Ukidanje (1984), koje su postale kultnim djelima anti-nuklearnog pokreta, zatim Hansa Jonasa i njegov Princip odgovornosti (1979), kao utemeljenje jedne etike za tehnološku civilizaciju, Wilhelma Weischedela i niz njegovih radova o izazovima nuklearnoga doba, te Georga Pichta, naslov čijeg dvosveščanog djela Ovdje i sada. Filozofiranje nakon Auschwitza i Hirošime (1980/1981) sažeto opisuje potrebu da se (i filozofijski) reflektira događaje s polovice dvadesetog stoljeća koji mogu biti smatrani suštinskim lomovima u razvoju ljudske povijesti, odnosno težnju da se oni otčitaju kao znakovi nove epohe.
I doista, nakon Hirošime i Nagasakija svijet više nije mogao ostati isti, nastupilo je novo doba. Riječima Günthera Andersa, od 1945. se računa jedno novo razdoblje i to je razdoblje završno, jer ćemo ili živjeti dalje u ovoj našoj epohi ili nećemo uopće živjeti.
Naše vrijeme obilježava strast imenovanja, jedno grozničavo samospoznavanje kroz samoimenovanje: od postmodernog stanja, preko kraja povijesti, kraja utopije i drugih krajeva, do biotehnološkog stoljeća ili post-jedanaestorujanske epohe oko čijeg službenog naziva još nema konsenzusa. No, koliko god da se takve kvalifikacije često izriču površno, ipak su korisne, jer svjedoče da je još uvijek živa potreba za reflektiranjem ljudskoga stanja i perspektiva, a također na ovaj ili onaj način doista doprinose njihovom konceptualiziranju. To vrijedi i za konstataciju o – nuklearnom (ili atomskom) dobu, koje se moglo nazvati nuklearnim ne samo zato što su područja znanosti i tehnologije koja se bave nuklearnim pitanjima bila postala najpropulzivnijima, niti samo zato što su politika i javno mnijenje bili okupirani nuklearnim temama, nego prvenstveno zato što se uz znanstvena otkrića, tehnološku pripravu i vojno-političku upotrebu nuklearne energije bio vezao čitav ljudski opstanak i sudbina Zemlje.
Konture novog vremena
Slično Andersu, ali opreznije, Wilhelm Weischedel je u članku Filozofija na pragu atomskog doba nastojao ocrtati konture tog novog vremena, tragajući za njegovim razlikovnim obilježjima. Atomsko doba je, s osvrtom na cjelokupnu povijest čovječanstva, doba dosad najveće moći čovjeka, moći koja u svoju službu stavlja prirodu s njenim najunutrašnjijim snagama, zatim prostor i vrijeme, a konačno i samoga čovjeka. Drugim riječima, ljudska moć postaje totalna, jer podvrgava sebi cjelinu. No, paradoksalno, ovo doba dosad najveće moći čovjeka ujedno je i doba dosad najdublje nemoći čovjeka. To najprije znači da tehnološko poništavanje prostornih i vremenskih granica čini čovjeka bez-mjesnim i bez-vremenim, jer on gubi svoje neposredno mjesto i svoj neposredni trenutak. Također, u tehnološkoj ekumeni (izraz Hansa Jonasa) pojedinac se povlači pred masom, postaje tehnički zamjenjiv, što vodi općem niveliranju razlika, prosječnosti i konformizmu. I konačno, budući da je moć tehnike, koja je izvorno ipak moć čovjeka-pronalazača, postala ne-osobnom, (---) čovjek, koji je uz pomoć svojih aparata postao gospodar prirode, dolazi time odjednom pod vlast aparatâ (Weischedel, 1967: 13). Stvar na koju su, na vrlo sličan način, upozoravali Jonas i Picht – govoreći o tome kako znanstveno i tehnološko objektiviranje prirode, pretvaranje prirode u puki objekt, vodi objektiviranju samoga čovjeka – kristalizira se i Weischedelu, pri čemu on ukazuje i na krajnju konzekvencu činjenice da se danas prije radi o tome da tehnologija raspolaže čovjekom negoli o tome da čovjek raspolaže njome:
S usavršavanjem nuklearnog naoružanja postaje nam neposredno bliskom mogućnost uništenja čovječanstva od strane njega samoga. (Weischedel, 1967: 13)
Ovakva mogućnost uništenja nikada nije bila u igri, specifikum je našeg vremena, kao i radikalna podvojenost ljudskoga opstanka između moći i nemoći, između ovladavanja i uništavanja. Ona je već i sama po sebi izazov za filozofijsko mišljenje (Weischedel se koncentrira na antropologijske, etičke i filozofijsko-teologijske aspekte), a to potencira činjenica da nas određeni događaji ili razvoj događaja izazivaju da govorimo o nastupanju nove epohe. Jer: pitanje o jednom dobu pitanje je o cjelokupnoj povijesti čovječanstva, a pitanje o povijesti čovječanstva je pitanje o biti čovjeka i njezinim mijenama (usp. Weischedel, 1967: 12). Osim toga, način na koji sadašnjost i budućnost u nuklearnom dobu dolaze u pitanje čine taj problem središnjim zadatkom za ljudsko mišljenje i djelovanje.
Danas stvari izgledaju drugačije nego onih godina kad su, primjerice, Anders i Weischedel pisali o nuklearnom dobu. Sama karakterizacija našega vremena kao nuklearnog doba danas se čini staromodnom, a problematika nuklearnog naoružanja i nuklearne tehnologije dospjela je na rub teorijskoga i općenito javnoga interesa. Taj kulturni zaborav, zahvaljujući kojem i nuklearne bombe postaju fantomi, a ne više realni objekti, četvrta je i za sada posljednja faza u onome što Thomas Macho prikazuje kao preobrazbe kulturne percepcije nuklearnog naoružanja (Macho, 2005). Prva je faza seksualizirane fascinacije, četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, kada je nuklearno naoružanje – usprkos Hirošimi i Nagasakiju, a ponajprije u SAD – bilo percipirano gotovo kao bezopasno, o čemu ponajprije svjedoči njegovo inkorporiranje u masovnu kulturu, odnosno industriju entertainmenta. S početkom debata o opasnostima nuklearne tehnologije, tj. nuklearnog rata, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, nastupila je, prema Machou, faza pacifističkog protesta, kojeg su ozbiljno uzimali čak i u Pentagonu. Konačno, s napredovanjem Hladnoga rata, od šezdesetih do osamdesetih godina, trajala je faza apokaliptike, u kojoj su se nuklearni napadi očekivali svaki čas. A potom je nastupila faza opuštanja, nevjerojatna koliko i ona prva, utoliko što se od 1945. do danas u stvarnosti ništa nije promijenilo.
Drugo nuklearno doba
Na to ukazuje i Jonathan Schell u svome eseju Nuklearno oružje i pravo dvadeseto stoljeće, koji je objavljen kao predgovor zajedničkom izdanju Schellovih knjiga Sudbina Zemlje i Ukidanje, a posvećen je promišljanju i fundiranju dvaju pojmova koji, dakako, nisu puke vremenske oznake: Dvadeseto stoljeće i Nuklearno doba. Kao što dvadeseto stoljeće, kako smatraju neki teoretičari, nije započelo 1900. nego 1914. godine, tako nije završilo niti okrugle 2000. godine nego službenim završetkom Hladnoga rata, odnosno slomom SSSR-a i komunističkog bloka, 1991. godine. Što se tiče nuklearnog doba, ono je najuspješnije dijete tog dvadesetog stoljeća. No, iako je nuklearno doba nastavak onoga što je započelo s preobrazbom masovnog ubijanja u istrebljivanje (od I. svjetskog rata, preko nacističkog genocida i staljinističkog ili pol-potovskog klasocida, do savezničkog bombardiranja njemačkih gradova), ono donosi veliku novost. Usprkos tome što se, iz znanstvene i tehnološke perspektive, služi suptilnijim metodama, nuklearno istrebljenje je kudikamo strašnije, jer je potpuno ne-diskriminatorno: ne prijeti više samo vojnicima ili neprijateljskim civilima, niti samo određenim narodima ili klasama, nego čitavom ljudskom rodu i životu u velikoj mjeri, gotovo u cjelini.
No, pogrešno je, prema Schellu, smatrati kako je završetkom Hladnoga rata (i kratkog dvadesetog stoljeća) završilo i nuklearno doba. Ono će završiti tek onda kad nestane prijetnja masovnog uništenja ili istrebljenja, koju još uvijek drže otvorenom nuklearne velesile. Završit će, kaže Schell, ili eliminacijom nuklearnog oružja (bilo prije ili nakon njegove daljnje upotrebe) ili pak, što je također zamislivo, eliminacijom vrste koja ga je stvorila (Schell, 2000: viii). Stoga, nakon završetka Hladnoga rata, prije nego o kraju nuklearnog doba treba govoriti o drugom nuklearnom dobu, koje je opasnije od onog prvog utoliko što nije percipirano kao opasno:
Započelo je drugo nuklearno doba, u kojem su stare nuklearne opasnosti smanjene do nestajanja, a nove se pojavljuju, ali sad nedostaje svježeg promišljanja i svježih inicijativa koje bi se time bavile. (…) Predsjednici koji su rekli da su okončali nuklearnu opasnost nisu djelovali u tom pravcu. (…) I tako su nuklearni arsenali Hladnoga rata, umjesto da nestanu sa završetkom tog konflikta, isporučeni u novo doba netaknuti, kao pošiljka umrlog pošiljatelja, no, sada nema novoga opravdanja – ili, pak, nove opozicije. (Schell, 2000: ix-x)
Dakle, još uvijek živimo u nuklearnom dobu i nuklearni rat je još uvijek realna opcija. Ako netko tvrdi da tome nije tako i da nikome više ne pada na pamet da se igra s tako velikim ulozima, onda mora odgovoriti na pitanje zašto uopće još uvijek postoje sve te bombe ako je njihova upotreba potpuno skinuta s dnevnog reda. Scenarij nuklearnog holokausta, o kojem je osamdesetih pisao Schell, još uvijek nas treba plašiti. Na primjeru Sjedinjenih Američkih Država Schell je detaljno opisao do čega bi jedan nuklearni napad doveo, zaključujući kako bi SAD postale republika insekata i trave, što su jedini oblici života za koje se pretpostavlja da bi to preživjeli. Iako Schell nije sklon metafizičkim spekulacijama, nego se više bavi činjenicama i brojkama, te političkim kontekstom, ipak izriče stav koji ima jasne metafizičke implikacije: nuklearno istrebljenje predstavljalo bi i masovnu (biološku) smrt i drugu smrt: ne samo smrt velikog broja ljudi ili čak svih ljudi, nego i smrt čovječanstva, doslovce kraj svijeta (jer svijet uvijek znači ljudski svijet), a također u velikoj mjeri i kraj života uopće. Takva se projekcija, naravno, opire mišljenju, što primjećuje i Schell:
Čini se da nas nuklearni holokaust, kojega se općenito smatra 'nemislivim', ali nikada i neostvarivim, suočava s djelovanjem koje možemo izvršiti, ali ga ne možemo posve shvatiti. (Schell, 2000: 8)
Ali ne radi se samo o negiranju zastrašujuće mogućnosti kao svakodnevnoj zaboravljivosti, tj. o psihološkim mehanizmima koji nam omogućuju koliko-toliko normalan i ugodan život, niti se radi samo o promjenjivoj kulturnoj percepciji o kojoj govori Macho. Stvar se tiče i same srži moderne znanosti i tehnologije, odnosno tehnoznanstvene epohe. Andersovim riječima, svi smo mi izokrenuti utopisti:
Ovo je temeljna dilema našega doba: mi smo manji od nas samih; naime, nesposobni da sebi samima stvorimo sliku o onome što smo stvorili. Utoliko smo mi invertirani utopisti: dok utopisti ne mogu proizvesti ono što sebi predočavaju, mi ne možemo predočiti ono što proizvodimo. (Anders 1981: 96)
Literatura:
- Anders, Günther (1981): Die atomare Drohung. Radikale Überlegungen zum atomaren Zeitalter. München: Beck.
- Macho, Thomas (2005): "Still ruht die Bombe", u: Die Zeit, br. 32/2005, 4. 8. 2005., str. 33.
- Schell, Jonathan (2000): The Fate of the Earth / The Abolition. Stanford University Press: Stanford, CA.
- Weischedel, Wilhelm (1967): "Die Philosophie an der Schwelle des Atomzeitalters", u: Wilhelm Weischedel, Philosophische Grenzgänge. Vorträge und Essays, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz: W. Kohlhammer, str. 9-31.
U četvrtom i posljednjem dijelu članka H-alterova suradnika Hrvoja Jurića, Od Hirošime i Černobila do Pjongjanga i Krškog, za tjedan dana čitajte:
- Tema nuklearnog naoružanja bit će opet skinuta s dnevnog reda čim u nekom strateškom centru bude donesena odluka o smirivanju kolektivne histerije oko iranskog i sjevernokorejskog nuklearnog programa, histerije koju je bilo tako lako pobuditi na valu antiterorističke histerije.
- Sjećate li se još Černobila? Činjenice da je radioaktivni materijal koji je oslobođen eksplozijom nuklearnog reaktora bio deset puta veći od onog koji je oslobodila hirošimska bomba?
- Tiha nuklearna prijetnja – bezbrojne nuklearne elektrane diljem svijeta, od kojih su mnoge prave tempirane bombe – permanentna je, a potiskuje se još lakše od prijetnje iznenadne globalne nuklearne katastrofe.
- Naš otpad predstavljat će problem sve dok imamo našu elektranu. Samo, zanima li taj problem koga? Oni koji su njime direktno pogođeni najbrže shvate o čemu je riječ. Kako su javljale novine, odlagalište otpada na Trgovskoj Gori je čak pomirilo Srbe i Hrvate.
- We'll meet again, don't know where, don't know when, but I know we'll meet again, some sunny day...
