Davne 1978. godine, u svome tekstu Bilješke uz propast svijeta, Hans Magnus Enzensberger je ustvrdio:
Apokalipsa spada u našu ideološku prtljagu. Ona je afrodizijak. (...) Ona je sveprisutna, ali nije 'zbiljska': druga realnost, slika koju sami stvaramo, neprestana produkcija naše fantazije, katastrofa u glavi. Ona je (...) jedna od najstarijih predodžbi ljudskoga roda. (Enzensberger, 1979: 505)
Apokaliptične predodžbe i apokaliptična zbilja
No, u povijesnom razvoju apokaliptične svijesti i osjećajnosti, predodžba o općoj propasti svijeta doživljavala je različite mijene, uvijek je bivala zaodjenuta u ruho duha epohe, odražavala je i aktualne strahove i nade, u svojim je vizijama budućnosti govorila i o sadašnjosti, ali njezina je bit ostajala nepromijenjena.
Tek u naše doba tradicionalna teologijsko -eshatologijska apokaliptika – artikulirana prvenstveno kroz judeo-kršćansku tradiciju – doživjela je bitne promjene. Enzensbergerovim riječima, ni propast više nije ono što je nekoć bila. Nekoć je, bez obzira na različite oblike koje je poprimala, apokalipsa bila štovanja vrijedna, čak posvećena predodžba, dok je propast svijeta o kojoj je u našemu vremenu riječ jedna posve sekularizirana predodžba:
Ranije su ljudi apokalipsu smatrali neistraživom, osvetničkom božjom rukom na djelu, a danas se ona čini kao produkt naših vlastitih napora... Također, apokalipsa je nekoć bila singularni događaj koji se trebao pojaviti iznenada, iz vedra neba: nezamisliva svjetska minuta... Nasuprot tome, o našoj propasti cvrkuću već i vrapci s krovova: izostaje moment iznenađenja; čini se da je ona samo pitanje vremena. (Enzensberger, 1979: 506)
Hans Magnus Enzensberger
Činjenica da od kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su nastale Enzensbergerove Bilješke uz propast svijeta, do danas svijet još uvijek nije doživio opći slom mogla bi nas navesti na zaključak da je Enzensberger (skupa s brojnim drugim apokaliptičarima i apokaliptolozima) pretjerivao, odnosno da je predodžba apokalipse u našemu vremenu ipak samo novi oblik svevremenske predodžbe apokalipse; novi oblik – utoliko što se pojavljuje u novim okolnostima, ali u bitnome ne donosi ništa novo.
No, da li je tome zaista tako? Da li je zbiljska apokalipsa – koju je hladnoratovska nuklearna prijetnja u drugoj polovici prošloga stoljeća činila vrlo mogućom – zaista sišla s povijesne scene i ponovno postala samo dijelom općeljudskoga imaginarija? Znači li to, naime, da je predodžba apokalipse (kao i njezin pozitivni parnjak: utopija) predodžba koja jest, doduše, konstitutivna za ljudski duh, koja jest orijentacijski važna za kretanje svjetske povijesti, ali se u konačnici ipak nalazi s one strane zbiljskoga?
Apokaliptična svijest i osjećajnost jesu konstantna ljudskoga, u onom smislu u kojem Enzensberger to tvrdi, ali danas apokalipsa nije nešto što stoji na dalekom horizontu; danas se predodžba apokalipse, opće propasti, spojila sa mogućnošću zbiljske apokalipse, jer čovjek raspolaže moći kakvu prije nije imao. Drugim riječima, danas imamo sredstva za ostvarenje apokalipse, pri čemu treba podjednako naglasiti i da imamo ta sredstva, i da mi imamo sredstva, i da je to ostvarenje realna opcija. Nad time se treba zamisliti. Nuklearna fizika i nuklearna metafizika Jedan stari film, Resnaisovo i Durasino remek-djelo Hirošima, ljubavi moja pokazuje kako se svjetske vojno-političke igre i opće tragedije na začuđujuće načine reflektiraju na osjetljivom tkivu života pojedinaca. Ali nisu individualne egzistencije jedini skriveni ulozi u hladnim ekonomsko-političko-militarističkim kalkulacijama. Na kocki je i postojanje u cjelini, život čovjeka i život uopće. Svijest o tome da čovjek i život na Zemlji nisu više samorazumljivi (u smislu da bi bitak predstavljao nepromjenjivu i neuništivu osnovu za raspravu o dobrobiti čovjeka), kako je to sada bilo, te činjenica da se jednom operacijom ili, što nije ništa utješnije, kauzalnim nizom operacija može uništiti život na Zemlji, sama osnova opstanka – stavljaju pred naše mišljenje i djelovanje sasvim nova pitanja, ne više samo politička, nego također (i prvenstveno) etička. Ali to da se bitak i faktično može pretvoriti u ništa, nije više niti samo pitanje za etiku, koja bi trebala utvrditi principe koji sankcioniraju djelovanja koja idu u tom pravcu, nego i metafizičko pitanje.
Kakva je to moć koju čovjek danas ima i zbog koje možemo uopće pomisliti na faktično uništenje čovječanstva i Planete kao na realističnu mogućnost? I zašto uopće čovječanstvo, Planetu, život ili prirodu treba sačuvati od propasti? Ponavljam: to nije pitanje koje se može i treba razmatrati samo u ekonomsko-političkom registru, a pogotovo ne u postojećoj konstelaciji ekonomsko-političkih odnosa. To je pitanje koje se tiče čitave ljudske povijesti i čitave budućnosti (ne više samo one dogledne i ne više samo čovjekove), a prije svega je to pitanje o sadašnjosti, pitanje za sadašnjost, za nas današnje.
This is the end
Na vrhuncu svoje moći, čovjek, čini se, zna manje nego ikada, ako znanje u sebi uopće ima još išta od onoga što podrazumijeva ne samo čistu motriteljsku spoznaju nego i životnu, egzistencijalnu orijentaciju.
Kamo idemo? Postajemo li pametniji? Naivna pitanja, dakako. No, ipak: nakon svih ratova koje je zabilježila ljudska povijest, a danas ih možemo pratiti direktno, iz svojih dnevnih soba – novi ratovi. Nakon dvadesetostoljetnih konc-logora, koji su u kolektivnu svijest čovječanstva zapisani kao još veći užasi od frontovskih klaonica – novi konc-logori. Naočigled iznenadnih prirodnih katastrofa i polaganog, ali uznemiravajućeg mijenjanja prirodnoga okoliša, što je prouzročeno nekontroliranim i bezobzirnim razvojem prirodne znanosti i tehnologije – dogma o takvom razvoju poprima nove oblike, ali ostaje neupitna. I ne kao zadnje: nakon Hirošime i Nagasakija – utrka oko novih nuklearnih bombi; nakon Černobila – nove nuklearne elektrane. Što onda znači napredak? I na čemu se još temelji prosvjetiteljska vjera u um? Ta nam pitanja, također, u koncentriranom obliku ispostavljaju povezanost moderne prirodne znanosti i moderne tehnologije s vladajućim ekonomsko-političko-militarističkim obrascem, koji ne dopušta nikakva promišljanja koja se ne uklapaju u kratkoročne instrumentalno- utilitarističke računice. Novovjekovna parola Znanje je moć, koju nam je ostavio u nasljeđe Francis Bacon, u svjetlu svojih posljedica ne smije više biti smatrana samorazumljivom, a pogotovo ne može biti osnovom optimističnih vizija napretka znanosti i tehnologije, te čovjeka. Ako moć znači sposobnost ovladavanja prirodom, ljudskom i neljudskom, tj. njezino podčinjavanje (i to ne samo tehnološko, nego prije toga i znanstveno), a da pritom nije etički reflektirana, odnosno ne nosi sa sobom i odgovornost – u skladu s karakterom moderne tehnologije, koja se na neki način osamostalila od ljudskog djelovanja, čovjek postaje objektom, a ne više samo subjektom tehnologije kako je to bilo do danas kad se objektivacija odnosila isključivo na ne-ljudsku prirodu. A taj homo technologicus – čovjek koji je objektiviran od strane tehnologije, a onda kao takav dalje objektivira, druge ljude, ne-ljudska živa bića i prirodu u cjelini – nije neki apstraktni čovjek u nekom apstraktnom tehnološkom svijetu, nego je to svatko od nas i to je naša svakodnevica. Günther Anders s pravom primjećuje da su produkti, odnosno stvari, ono što danas oblikuje čovjeka. Nekoć smo se mogli baviti samo odnosom između čovjeka i čovjeka, što je opisivao i uređivao sistem koji nazivamo moralom. Danas to više nije tako: nema više 'društvenog čovjeka', već ima samo društvenog čovjeka unutar svijeta produkcije i produkata, tako da produkti su-oblikuju način na koji se čovjek ponaša prema čovjeku, produkti su stupili na mjesto bližnjega, jer što još uopće znači susjed u usporedbi sa frižiderom? I kojeg se još druga bira i pazi s jednakom pažnjom kao vlastiti auto? (usp. Anders, 1980: 261, 262).
Preobrazba individualnih djelatnika u bezlični kolektiv, a potom pasiviziranje tog kolektivnog djelatnika ruši barijere na putu manipuliranja kako kolektivnom tako i individualnom egzistencijom čovjeka. Tako je čovjek danas, u svim aspektima svog slojevitog bića, a osobito u onom temeljnom, biološkom, ispostavljen moći tehnološkoga kompleksa koji ima vlastitu dinamiku, nezavisnu od njegovih aktera ili, bolje rečeno, provoditelja.
Günther Anders
To se sve više prepoznaje pod vidom ekološke krize, u kojoj se industrijskome zagađivanju i iscrpljivanju prirodnoga okoliša u novije vrijeme priključila i biotehnologija koja manipulira na najsuptilnijim razinama živoga. No, područje nuklearne tehnologije – gdje i priroda i čovjek u radikalnom smislu postaju objektima kako same tehnologije tako i nuklearnih vojno-političkih i ekonomsko-političkih prepucavanja koja se njome služe – pritom ostaje u drugom planu, usprkos tome što je najbolja ilustracija ocrtanog problema ili, drugim riječima, najopasniji problem.
S početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća i krajem povijesti, pitanje nuklearne prijetnje arhivirano je kao hladnoratovska tema, koja se tek povremeno probije do udarnih vijesti, a to znači i do statusa onoga što je doista važno. Dakako, ova tvrdnja zvuči besmisleno s obzirom na pažnju koju u medijima, kao kreatoru ili ogledalu svijeta, u zadnjih nekoliko godina dobivaju iranski i sjevernokorejski nuklearni programi ili pakistanski i indijski nuklearni pokusi. Ali upravo povremenost i nepravilan ritam njihova pojavljivanja, kao i izbor primjera kojima se poziva na uzbunu (zašto samo nuklearne bombe osovinâ zla, a ne i jednako opasne bombe Sjedinjenih Država ili Izraela?) – govore nam da to nije percipirano kao neprestano postojeći problem, nego kao tema kojom se manipulira ovisno o trenutnim vojno-političko-ekonomskim konstelacijama.
Literatura:
- Anders, Günther (1980): Die Antiquiertheit des Menschen, sv. 2: Über die Zerstörung des Lebens im Zeitalter der dritten industriellen Revolution. München: Beck.
- Enzensberger, Hans Magnus (1979): "Bemerkungen zum Weltuntergang", u: Hermann Glaser (ur.), Fluchtpunkt Jahrhundertwende. Ursprünge und Aspekte einer zukünftigen Gesellschaft, Bonn: Hohwacht, str. 505-512.
U trećem dijelu članka H-alterova suradnika Hrvoja Jurića Od Hirošime i Černobila do Pjongjanga i Krškog, za tjedan dana čitajte:
- Doba dosad najveće moći čovjeka ujedno je i doba njegove dosad najdublje nemoći;
- Četvrta faza preobrazbe kulturne percepcije nuklearnog naoružanja: kulturni zaborav u kojem i nuklearne bombe postaju fantomi, a ne više realni objekti;
- Scenarij nuklearnog holokausta još uvijek nas treba plašiti. Ako netko tvrdi da tome nije tako, mora odgovoriti na pitanje zašto uopće još uvijek postoje sve te bombe.
