Nika Roza Danilova, poznata kao Zola Jesus, se vratila. Novi album Danilove, Okovi, izišao je u rujnu, pravi teškaš u kategoriji njenih dosadašnjih ostvarenja. Susrećemo se u Zagrebu, prije koncerta u Močvari. Kaže da se uvijek osjeća doma u Jugoistočnoj Europi. Obitelj joj s majčine strane ima slovenske korijene, a s očeve ruske i njemačke, ali su brojne godine proveli u Ukrajini.
Okovi je putovanje doma, na mnogo razina, od kojih je jedna povratak slavenskim korijenima (zato i naslov Okovi). Danilova je majstorica u transformiranju tragedije u katarzičnu energiju, na i iza pozornice. Zagreb je ponovno imao tu sreću da mu podari malo svog mračnog sjaja.
Dok si snimala Okove, prolazila si kroz značajne životne promjene, vratila si se u Wisconsin i sagradila kuću u šumi, na obiteljskom posjedu. Što te natjeralo da posegneš za takvom promjenom?
Živjela sam u Seattleu par godina, i iako volim Pacifički sjeverozapad, osjećala sam se jako izgubljenom i bila sam vrlo depresivna. Osjećala sam kao da nemam korijena, da nisam povezana sa svojom obitelji, nisam imala prijatelje, sve u svemu jako izmješteno... Stvarno sam željela pronaći trajno rješenje za život jer sam se selila svake tri godine otkad mi je osamnaest.Radila sam mnogo misaonih eksperimenata o tome kako bi bilo da znaš da će ti život biti oduzet od strane nekoga tko ga uopće ne poštuje. Kako se pomiriti s time?
Nepostojanje stabilnosti bilo je doista frustrirajuće, pa sam odlučila donijeti vrlo ekstremnu odluku, vratiti se doma i izgraditi kuću - najpermanentniji izbor koji sam mogla napraviti. Bio je to pokušaj da zarijem kandže u korijenje, u prljavštinu, da se neko vrijeme ne krećem nikamo. Kad sam se preselila, počela sam se osjećati bolje, zdravije, povezanije. Imala sam obitelj i voljene osobe oko sebe i stvari su mi postale jasnije.
Jesi li mislila da će novi album proizići iz te promjene? Kad si počela razmišljati o Okovima?
Počela sam nešto malo pisati u Seattleu, a nakon što sam se preselila sve više. Nisam imala pojma kakav će biti album, pa čak i danas, kad se osvrnem na to, gledam na album kao na prekrasnu vremensku kapsulu, ali nije to bilo nešto gdje sam znala kakav će biti rezultat.
Čemu te naučio život u šumi, kako te promijenio?
Biti u šumi za mene je vrlo ugodno. Kada sam na takav način odvojena od društva, osjećam se kao da mogu disati, kao da sam napokon ja. Kada sam prisiljena stupiti u interakciju s ljudskim konstrukcijama, osjećam se vrlo neugodno, postoje stvari kojima trebam manevrirati i razumjeti ih, a to mi pada teško i osjećam se potlačeno. Biti u šumi i daleko od svega toga dopustilo mi je da kopam duboko u sebi, jer nisam trebala brinuti o svim tim površnim konstrukcijama.
James Baldwin je jednom rekao da su ga knjige naučile da je "ono što ga najviše muči i razdire upravo ono što ga povezuje sa svim živim ljudima, i svima koji su ikad bili živi". Kad sam prvi put slušala Okove, prisjetila sam se upravo te izjave, zbog velikog osjećaja zajedništva u boli i prekrasnog potencijala empatije koja dolazi s tim. Je li ti rad na ovom albumu donio veći osjećaj povezanosti s drugim ljudima i njihovim poteškoćama?
Vjerujem da je okovi riječ za okove i na hrvatskom jeziku. Volim biti u slavenskim zemljama, ovdje postoji automatsko razumijevanje ovog pojma.Čini mi se da je ovaj album ponovno kalibrirao i podsjetio me na moj odnos prema glazbi i razloge zašto pišem. To me natjeralo da razmišljam o korisnosti glazbe u mom životu i životu ljudi oko mene To je univerzalna riječ u toliko različitih zemalja, i, sve razlike na stranu, to je ono što nas povezuje. Okovi, lanci. Osjećala sam da se to odražava univerzalno, budući da smo svi vezani za nešto.
Pjesme na ovom albumu bilo je vrlo bolno napisati, bilo da se radi o mojim borbama ili teškoćama onih koji su mi bliski. Općenito, imam problem s glazbom koja na neki način ne mijenja okoliš. Ako nešto radim, to treba služiti svrsi, inače se osjećam kao da trošim svačije vrijeme.
To što je ovaj album imao svrhu za mene osobno mi je samo po sebi dovoljno, ali ako može pomoći nekom drugom, to je onda izuzetno potrebno i meni. Izdržati bol izvođenja ovih pjesama iz noći u noć, ali znajući da postoji mogućnost da će se neka vrsta promjene paradigme dogoditi nekome u publici, iznimna je nagrada.
Kao što si i spomenula, album je duboko privatan i osoban, radi se o ljudima do kojih ti je stalo, koji su prošli kroz mnoge teške situacije, pokušajima samoubojstva, ozbiljnim bolestima. Kako si se nosila s takvim osjetljivim materijalom? Kakvi su bili strahovi i sumnje prije objavljivanja albuma?
Neke od pjesama na albumu su iznimno osobne, do točke u kojoj nema cenzure u onome što kažem, veoma je doslovno. To je zastrašujuće i Kada sam prisiljena stupiti u interakciju s ljudskim konstrukcijama, osjećam se vrlo neugodno, postoje stvari kojima trebam manevrirati i razumjeti ih, a to mi pada teško i osjećam se potlačenobila sam zabrinuta za svoju obitelj i ljude o kojima sam pisala, jer je sve bilo toliko invazivno. Tim sam ljudima poslala pjesme u ranoj fazi, jer su one bile i moj pokušaj komuniciranja s njima. Pobrinula sam se da im je ok da taj sadržaj postane javan. Dakle, iako sam bila djelomično rezervirana, u konačnici sam osjećala kako se jednostavno radi o pjesmama koje se treba čuti.
Govoreći o potrebi, je li ovo bio album koji si trebala snimiti više od bilo kojeg drugog prije? U smislu procesuiranja svega što ti se događalo.
Ovaj album je svakako bio više egzorcizam od mojih prethodnih albuma. Ali i u smislu moje tranzicije u posljednjih nekoliko godina, mog puta prema pronalaženju zdravijeg načina života, i toga da su svi oko mene prolazili kroz istu stvar. Čini mi se da je ovaj album ponovno kalibrirao i podsjetio me na moj odnos prema glazbi i razloge zašto pišem. To me natjeralo da razmišljam o korisnosti glazbe u mom životu i životu ljudi oko mene. Nijedna od tih pjesama nije bila napisana uzalud, sve su mi bile neophodne.
U nekim prethodnim intervjuima, rekla si da je jedna važna spoznaja koju si imala u zadnje vrijeme bila ta da ne moraš postati ništa, da možeš samo biti. U svijetu koji nas tjera da uvijek razmišljamo o tome što je sljedeće, više i bolje, kako si došla do te spoznaje i koliko je teško održati takvu perspektivu?
Nevjerojatno je teško održati takvu perspektivu, svaki dan se borim s time. Moja osobnost je takva da nikad nisam zadovoljna, strah me Općenito, imam problem s glazbom koja na neki način ne mijenja okoliš. Ako nešto radim, to treba služiti svrsi, inače se osjećam kao da trošim svačije vrijemeapatičnosti i letargije. Neprestano se moram gurati, pokušavam proširiti svoj um, izazivati svoj status quo i onih oko mene. Ne sviđa mi se ideja samozadovoljstva. Istodobno, mislim da to može postati bolest na neki način. Može postati otrovan, taj osjećaj da se stalno trebaš gurati dalje i više.
Pokušavam biti svjesna ovih činjenica i kritična prema svom kapitalističkom odgoju, tom osjećaju koji je ugrađen u mene - osjećaju vječnog nezadovoljstva onime što imam ili tko sam. Ta potraga za višim i boljim, za idućom stvari, ne dozvoljava prostor i vrijeme za samo bivanje.
Razmišljajući o prostoru i vremenu, imaš li drugačiji odnos prema nekim pjesamama sada, kada ih izvodiš uživo, s obzirom na vrijeme koje je prošlo između pisanja i odlaska na turneju?
Na neki način, osjećam da sam ih izvodila dovoljno puta da je novost intenziteta istrošena. Mogu se malo distancirati sada, ali istodobno svaki put kada pjevam te pjesme, poput nekoliko pjesama koje se tiču ujakovog pokušaja samoubojstava, moram ponovno proživjeti trenutak u kojem član obitelji ne želi biti živ. To može biti emocionalno iscrpljujuće.
Od svih pjesama na albumu, Wiseblood se čini kao najočitije pozitivna, poput mantre za teška vremena, za preživljavanje.
To je bila prva pjesma koju sam napisala, i najstarija je pjesma na albumu. Napisala sam je kad sam bila u Seattleu. Bio sam veoma depresivna, nisam puno pisala, mrzila sam sve. Tad sam sjela i počela pisati Wiseblood i rekla sam sebi - ako te ne učini mudrijom, ako te ne učini jačom – čemu sve to? Bilo je to moj mali razgovor podrške sa samom sobom.Pokušavam biti svjesna ovih činjenica i kritična prema svom kapitalističkom odgoju, tom osjećaju koji je ugrađen u mene - osjećaju vječnog nezadovoljstva onime što imam ili tko sam. Ta potraga za višim i boljim, za idućom stvari, ne dozvoljava prostor i vrijeme za samo bivanje
Soak je pak napisana iz perspektive žrtve serijskog ubojice. Zna da će umrijeti, pa mijenja svoju perspektivu i tijek misli i odlučuje umrijeti. Je li to bio tvoj način suočavanja s beznadnošću i nemoći koju često osjećamo u današnjem društvu, način da pokušaš imati kontrolu u situacijama koje su totalno izvan tvoje kontrole?
Postoji više slojeva te priče. Riječ je o žrtvi serijskog ubojice, ali i o mojim iskustvima. Brojne su interpretacije kroz koje prolazim dok izvodim pjesmu. Radila sam mnogo misaonih eksperimenata o tome kako bi bilo da znaš da će ti život biti oduzet od strane nekoga tko ga uopće ne poštuje. Kako se pomiriti s time?
To se također zrcalilo u mom vlastitom životu, osjećala sam da su moje okolnosti nepremostive, pokušavala sam to shvatiti. Pokušavam se pomiriti s kartama koje su mi dodjeljene i cijelim spektrom emocija koji dolazi s time.
S Okovima si se vratila svojoj dugogodišnjoj izdavačkoj kući Sacred Bones. Zašto takva odluka?
Voljela sam i svoj prethodni label Mute, ali Sacred Bones je bio i uvijek će biti obitelj. Osjećam se kao da u ovom trenutku u mom životu moram biti s ljudima koje poznajem i kojima vjerujem, s ljudima koji će stajati pored mene, bez obzira na sve. To nije komercijalna transakcija, već umjetnička.
Koristiš svoje albume kako bi usavršila razna znanja - pisanje pjesama, pjevanje, produciranje. Osjećaš li da si nakon toliko godina sada tečna u svim tim stvarima?
Morala sam proći kroz mnogo pokušaja i pogrešaka, učeći sve te stvari. Sada se osjećam pouzdano oko različitih aspekata stvaranja glazbe i osjećam da napokon mogu samo raditi stvari, bez da brinem o tome kako sve funkcionira i posvećujem toliko vremena učenju.
Koje glazbenike slušaš u posljednje vrijeme, što te inspirira?Sve razlike na stranu, to je ono što nas povezuje. Okovi, lanci. Osjećala sam da se to odražava univerzalno, budući da smo svi vezani za nešto
Dok sam radila Okove, inspirirala me istočnoeuropska folklorne glazbe, poput bugarskih zborova i ukrajinskih narodnih pjesama, te rumunjska pjevačica Maria Tănase. Ali i puno opere, poput Marie Callas. Govoreći o glazbenicima na koji me trenutno posebno diraju, Devon Welsh, koji nastupa sa mnom na turneji, je stvarno super. Njegova glazba je vrlo emocionalna, intenzivna i izravna, a čistoća njegovog pisanja vrlo je inspirativna.