Da FIFA diskriminira žene nije nikakva novost. U tom segmentu krovna svjetska nogometna asocijacija dobro odražava društvo u kojem živimo. Diskriminacija FIFA-e nije slučajnost ili pak nenamjerni nemar, radi se o povijesnom kontinuitetu, o posve svjesnom djelovanju koje se nastoji prikazati kao izolirani moment, kao lastavica koja ne čini proljeće. Upravo zbog nagomilane povijesne nepravde koja ga je pratila kao trakavica, ženski nogomet mnogo se sporije razvijao i danas je još uvijek daleko od razine na kojoj je muški nogomet (iako je muški nogomet otišao i Violeta Boban: "Najviše me smeta ono staromodno razmišljanje – ženi je mjesto u kuhinji i slično. To sam čak par puta čula kako dobacuju sutkinjama na utakmicama. To je iritantno"predaleko, pa je danas prvenstveno biznis, a tek onda nogomet).
Žene su se kroz čitavo 20. stoljeće borile da igraju nogomet – u Engleskoj je primjerice 1921. godine Engleska nogometna asocijacija zabranila ženama da igraju na nogometnim terenima pa su bile primorane igrati na terenima za ragbi. Ta je zabrana maknuta tek pedeset godina kasnije, zbog iznimne popularnosti ženskog nogometa. Prvo svjetsko nogometno prvenstvo za žene održano je 1991. godine, prije tek dvadeset i četiri godine. Ovogodišnje žensko svjetsko nogometno prvenstvo igralo se pak na umjetnoj travi, unatoč žalbama nogometašica, a jedina konstanta FIFA-e kod pristupa ženskom nogometu bio je seksizam (lijepo utjelovljen u liku i djelu Seppa Blattera).
Kada govorimo o ženskom nogometu u Hrvatskoj, priču o borbi i velikoj ljubavi za jogo bonito, trebali bismo započeti rečenicom "ŽNK Osijek osnovan je 1990. godine". Vjerojatno je svima već poznat izlizani način na koji možemo provjeriti da smo sigurni da zbilja volimo ono što radimo. Taj tip provjere funkcionira na principu - zapitaj se bi li to radio da nisi plaćen. Ako je odgovor potvrdan, zbilja voliš ono što radiš. Nogometašice ŽNK Osijek ne moraju postavljati hipotetska pitanja kako bi testirale svoju ljubav prema igranju nogometa. Iako igraju za najtrofejniji hrvatski ženski nogometni klub (i jedan od trofejnijih naših klubova uopće) za to su jako malo ili gotovo nikako plaćene.
Svi pehari koje su osvojile nogometašice Osijeka ne mogu stati u jednu prostoriju, a kamoli u jednu fotografiju.
Nogometašicene moraju postavljati hipotetska pitanja kako bi testirale svoju ljubav prema igranju nogometa.
Svi pehari koje su osvojile ne mogu stati u jednu prostoriju, a kamoli u jednu fotografiju – imaju devetnaest naslova prvakinja Hrvatske u nogometu, a sedamnaest puta osvojile su Hrvatski nogometni kup za žene. To su i mnogobrojne pobjede na turnirima, dvoranskim, županijskim i regionalnim natjecanjima. Značajni uspjesi nisu ostvareni samo na nacionalnoj razini - u europskoj Ligi prvakinja Osječanke su izborile nastup u šesnaestini finala čak dva puta. U tom izuzetno uspješnom klubu, najveća mjesečna "plaća" iznosi 1600 kuna, a klub raspolaže godišnjim budžetom od tek pedesetak tisuća eura.
"Nemojmo o finacijama", izjava je koju ponavljaju svi redom. "Pričajmo o ljubavi prema nogometu, zbog toga smo dogurale tako daleko, zbog toga smo ostvarile sve te sjajne rezultate", govore nam nogometašice. Ona izvorna motivacija i strast koja ih je vodila još kad su kao djevojčice počele igrati nogomet, postoji i danas, one je žive, o njoj svjedoče kroz svaki trening i svaku utakmicu.
Mnoge djevojke uz stalno treniranje i nastupanje za klub rade puno radno vrijeme, a nerijetko i teže fizičke poslove. Druge su pak studentice ili još uvijek učenice. Igračicama koje su u srednjoj školi ili na fakultetu klub pomaže sa smještajem u domovima, a za ostale koje nisu iz Osijeka unajmljuju veću kuću, u kojoj sve žive zajedno. Nijedna od njih ne može sebi priušititi da se bavi isključivo nogometom.
Upravo taj poluprofesionalizam - paralelan rad i treniranje i igranje, nije lako spojiti. Zbog toga su postignuća nogometašica ŽNK Osijek još impresivnija. Trener Zvonimir Kolak, od prošle godine i izbornik hrvatske ženske nogometne reprezentacije, ističe kako je odaziv na treninge uvijek visok, kako se u igru ulaže maksimalan trud i rezultati to pokazuju. Prvenstvene utakmice uglavnom pobjeđuju s ogromnom gol razlikom i dominiraju hrvatskim prvenstvom godinama.
Maja Joščak nogomet trenira od svoje devete godine. Živjela je na selu gdje su dječaci i djevojčice skupa igrali nogomet i sve se nekako prirodno razvilo – u srednjoškolskim je godinama zbog nogometa došla u Osijek i tu je i danas. Sličnu priču ima i kapetanica Violeta Boban. S trinaest godina počela je trenirati, a u Osijeku je već sedamnaest godina.
"Sve smo počele igrati u djetinjstvu, na selu, na malim igralištima, to je naša ljubav," govori nam Martina Šalek. Maja Joščak, Violeta Boban i Martina Šalek osim u ŽNK Osijek, igraju i za hrvatsku reprezentaciju.
"Kada traje naše prvenstvo, treniramo četiri puta tjedno, a kada je priprema za Ligu prvakinja, imamo devet treninga tjedno", objašnjava trener Kolak. Takav tempo nije lako izdržati, pogotovo onima koje paralelno uz nogomet rade druge poslove. U tu kategoriju spada i kapetanica Boban, koja zbog posla ne može dolaziti na jutarnje treninge pa popodne dolazi sat i pol prije početka treninga i tada obično odrađuje više od tri sata treninga u komadu.
Sve su igračice imale i međunarodne ponude, financijski isplativije, no tu se još jednom pokazalo kako im prioritet nije novac. "Nije sve u novcu, mi smo navikle na našu ekipu i igranje ovdje. Vani je stil igranja drugačiji, kod nas je još uvijek naglasak na tehnici i znanju, dok je vani sve više fokus na fizičkoj snazi. Meni se takav stil igranja ne sviđa i radije bih ostala ovdje i igrala nogomet koji volim nego otišla samo zato da bi igrala nogomet za neku zaradu", govori Joščak.
"Naravno, ni vani zarada nije tako sjajna, nije da su vani nogometašice milijunašice. Bolje onda igrati onako kako voliš", dodaje Boban. Za pravi doživljaj financijske situacije u ženskom nogometu, možemo spomenuti godišnju plaću Marte, najpoznatije i najbolje svjetske nogometašice i legende brazilskog nogometa, koja je prošle godine iznosila četiristo tisuća dolara. To znači da su više od nje zaradili primjerice Machado i Soudani, nogometaši zagrebačkog Dinama.
Kako bi se stvari lagano mijenjale na bolje, potrebna je značajna potpora sponzora i medija. "Kad smo prošle godine prošle u Ligi prvakinja, odjednom su se mediji počeli javljati, ali ostatak godine ništa, nema sustavnog praćenja od strane medija. Na lokalnoj razini je još dobro, prate nas naši lokalni mediji, ali na nacionalnoj razini ženskim se nogometom zapravo ne bavi nijedan medij", govori Boban.
Medije zaziva i trener Kolak. "Treba što više pisati, mediji tu moraju odigrati svoju ulogu. Pisati ne bi trebalo samo onih par dana kada je neka euforija, kao što je to bilo prošle godine. Ljudi dođu, poprate i poslikaju i nakon toga godinu dana traje tišina. Trebala bi nas barem nekad nacionalna televizija prenositi. U ženskom se nogometu događaju sjajne stvari, naše nogometašice svu svoju ljubav daju u ovo i zaslužuju više medijske popraćenosti", ističe Kolak.
Kolak nadodaje kako su uvjeti koje ima ŽNK Osijek najbolji u Hrvatskoj. Imaju svoj teren i potrebna pomagala, a uz njih je godinama stabilna klupska uprava. Kolak je s pomoćnikom Brankom Perkovićem u mnogo boljoj situaciji nego treneri i trenerice drugih ženskih nogometnih klubova u Hrvatskoj. "Žalosno je što su ovo trenutno najbolji uvjeti za ženski nogomet kod nas, ali situacija je takva i mi smo sretni što imamo barem ove osnovne stvari", govori Kolak.
Nerazvijenost hrvatske ženske nogometne lige problem je na više razina. "Teško se motivirati kad nema zdrave konkurencije u ligi, više nas moZvonimir Kolak: "Mislim da bi budućnost za razvoj ženskog nogometa kod nas trebala biti regionalna liga u kojoj bi se natjecali s klubovima iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, iz čitave bivše Jugoslavije"tivira nastupanje u međunarodnim utakmicama", objašnjava Boban. Situacija u ligama susjednih zemalja nije znatno bolja, uglavnom isto dominira jedan klub, ali ulaganja u ženski nogomet lagano postaju veća, dok se u Hrvatskoj još čeka na veću potporu "odozgo".
"Ovdje jednostavno igramo premalo utakmica. Spašavaju nas zapravo utakmice koje povremeno igramo s dečkima iz NK Osijek, da se malo održi tempo igranja. Mislim da bi budućnost za razvoj ženskog nogometa kod nas trebala biti regionalna liga u kojoj bi se natjecali s klubovima iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, iz čitave bivše Jugoslavije. U svim tim zemljama također postoje jedan ili dva ženska nogometna kluba koja dominiraju ligom pa bi bilo sjajno kad bismo sve te klubove skupili i mogli igrati s njima. Siguran sam da bi takva zdrava konkurencija utjecala na poboljšanje igre i jačanje naših klubova. Nažalost, to je još uvijek samo jedna lijepa ideja, nedostaje nam sponzora za takvo nešto, a i generalnog interesa – sve to ide odozgo", napominje Kolak.
"Mislim da se ta situacija u susjednim zemljama lagano mijenja. U Srbiji se počelo ulagati dosta. Spartak iz Subotice je primjer ulaganja u ženski nogomet, njihovi uvjeti su dosta bolji od naših", govori Joščak.
Malo optimizma za budućnost našeg ženskog nogometa nudi činjenica da su se počeli razvijati nogometni kampovi u kojima se radi s djevojčicama od osam do deset i od deset do dvanaest godina. Plan je takve kampove pokrenuti u gradovima diljem zemlje. Na jednom od tih kampova demonstratorica je bila upravo Maja Joščak. "Treba početi s tim mlađim kategotrijama i dati im ono što si usvojio, podržati ih i potaknuti na sportŽene su se kroz čitavo 20. stoljeće borile da igraju nogomet – u Engleskoj je primjerice 1921. godine Engleska nogometna asocijacija zabranila ženama da igraju na nogometnim terenima pa su bile primorane igrati na terenima za ragbiski način života. Meni je to bilo jako lijepo iskustvo i nadam se da će se takve inicijative povećati i razvijati", govori Joščak.
Trener Kolak dvije je godine bio pomoćnik izbornici Mariji Margareti Damjanović prije nego što je sam postao izbornik prošle godine. Upravo mu je to iskustvo pokazalo koliko je bitno da žene sudjeluju u nogometu na svim razinama. "Mislim da je bitno da nogometašice nakon završene igračke karijere ostanu u nogometu, da budu trenerice, da budu sutkinje, da budu u upravama klubova. Siguran sam da među našim nogometašicama postoje one koje to planiraju i to me raduje", govori Kolak.
U transformaciji (viđenja) ženskog nogometa veliku bi ulogu trebala odigrati šira potpora javnosti. Ta je transformacija značajna jer bi bila odraz dublje transformacije još uvijek duboko patrijarhalnog društva. "Najviše me smeta ono staromodno razmišljanje – ženi je mjesto u kuhinji i slično. To sam čak par puta čula kako dobacuju sutkinjama na utakmicama. To je jako iritantno. Uglavnom, to razmišljanje da žene ne mogu igrati nogomet i biti u nogometu ono je što se prvo treba mijenjati", objašnjava Boban.
"Povećava se ta grupa ljudi koji prate ženski nogomet i ta se razmišljanja lagano mijenjaju, ali sve to ide dosta sporo", dodaje Joščak. Zbog svih tih razloga, solidarnost je u ženskim nogometnim ekipama znatno razvijenija. "Mi ne pričamo baš o uzorima, pričamo o igri. Što se tiče igračica kod nas – poštujemo i jednako cijenimo sve, ne radimo velike uzore ili idole od nekoga", govori Šalek.
Na njihovim je utakmicama sve više publike, pogotovo kada su u tijeku kvalifikacije za Ligu prvakinja, a u gradu ih svi znaju i prepoznaju. ZaZbog nagomilane povijesne nepravde koja ga je pratila kao trakavica, ženski nogomet mnogo se sporije razvijao i danas je još uvijek daleko od razine na kojoj je muški jedno su osvajale brojna prvenstva, a kao poseban trenutak karijere pamte prošlogodišnju pobjedu nad Spartakom. "To je bilo neopisivo, svi su uletjeli na teren, slavile smo kao nikada prije", govori Boban.
"Onaj tko voli nogomet, tko može prepoznati iskreno igranje, taj će odmah shvatiti s kolikom ljubavlju igraju naše nogometašice", poručuje Kolak.
ŽNK Osijek ovaj kolovoz čekaju novi izazovi i kvalifikacije za Ligu prvakinja. Jedno je sigurno – igrat će sa srcem, a to je za nogomet koji se kontinuirano vrti na svim velikim i malim ekranima (muški nogomet) postala gotovo nepoznanica.
