Posljednjih godina u Hrvatskoj često svjedočimo medijski popraćenim stanarskim deložacijama na temelju kojih je jedna parlamentarna stranka čak i izgradila imidž. Problemi stanarskih prava ipak nisu novost u hrvatskom društvu, već se pojavljuju u prvim godinama Tuđmanove države ranih 1990-ih kad je zakonskim manevrima nove ''demokratske'' vlasti postepeno napuštano jugoslavensko ustavno načelo stanarskog egalitarizma. Spornim zakonima iz toga vremena, mnogi su stanari završili na ulici kao žrtve diskriminacije i korupcije na najvišoj državnoj razini, a tisuće njih već 20 godina živi u stanovima u stanju potpune neizvjesnosti, bez prava na otkup. Kako bi se ujedinili i krenuli u pravnu borbu za svoja prava na otkup stana, oni su osnovali udrugu koja danas vodi mučnu pravnu bitku.
Udruga Hrvatski savez stanara - građana EU osnovana je 2011. kao nasljednica Udruge stanara Zagreb. Temeljni cilj udruge je borba za prava stanara koji već 20-ak godina ne mogu otkupiti svoje stanove i žive u stalnom strahu od moguće deložacije jer se nalaze u zakonskoj kategoriji ''zaštićenih najmoprimaca''. Broj ugroženih obitelji diljem zemlje broji se u tisućama.
G. Vojković: "Prema posljednjim statističkim podacima iz 2011. u Republici Hrvatskoj postoji 3.831 ugrožena obitelj, ali ima ih sigurno preko 10.000 jer se mnogi boje javno eksponirati u strahu od deložacije.
''Prema posljednjim statističkim podacima iz 2011. u Republici Hrvatskoj postoji 3.831 ugrožena obitelj, ali ima ih sigurno preko 10.000 jer se mnogi boje javno eksponirati u strahu od deložacije. Znamo da ih je 1996., u momentu osnivanja Udruge stanara Zagreb, bilo 13.500. Naša udruga ima podružnice po gradovima diljem Hrvatske koje su se spojile u jednu cjelinu, a zagrebačka udruga ima preko 150 članova. Pomažemo svim stanarima koji se zateknu u takvom problemu, sa savjetima, i pomoći kod odvjetnika udruge. Naše akcije se svode na pravnu borbu, prosvjedi nemaju smisla jer smo uglavnom starije dobi, a i nema nekog efekta'', kaže predsjednica udruge Gordana Vojković.
Kako bismo zahvatili korijene današnjeg problema i nezahvalne sudbine ovih obespravljenih obitelji, moramo se vratiti u 1990-e, godine kad se na pogubnim pretvorbeno-privatizacijskim temeljima konstituirala mlada republika. Osim mnogih poduzeća i radnih mjesta, tih je godina stradalo i stanarsko pravo kao egalitarni institut čime je uvedena višestruka diskriminacija, te otpočela era selektivnog dodjeljivanja i izbacivanja iz stanova.
''U suštini, radi se o presumpciji juris et de jure, odnosno neoborivoj zakonskoj presumpciji. Stanarsko pravo je ustavno, zakonsko i stečeno pravo. Republika Hrvatska ne može dodjeljivati niti raspolagati stanarskim pravima jer nije vlasnik. Naime, jugoslavenskim Ustavom iz 1974. državno vlasništvo je prešlo u društveno, a tada je donesen i Zakon o stanarskim pravima kojim su izjednačena sva stanarska prava, te kojim je omogućeno nasljeđivanje stana (imovinsko-nasljedno pravo). Tim je zakonom stanarsko pravo bilo jedno i jedinstveno, te zaštićeno kao ustavna kategorija. Ustav iz 1990. ukida društveno vlasništvo i uspostavlja privatno, ali se isto tako članak 48. tog Ustava poziva na pravo o nasljeđivanju prema važećem Zakonu o nasljeđivanju kojim se nasljeđuje imovina. Međutim, 1992. se donosi novi Zakon o prodaji stanova kao lex specialis koji derogira i Ustav i Zakon o nasljeđivanju. Prema tom zakonu, imovina koja se vraća vlasnicima prema Zakonu o povratu imovine može se nasljeđivati samo u prvom nasljednom redu čime je zapravo krenula velika pljačka kako stanova tako i privatne imovine građana koji su dovedeni u inferioran položaj prema koruptivnim zakonima i institucijama sustava koje su provodile takve procese'', objašnjava nam pravnik Sulejman Tabaković, pravni opunomoćenik udruge.
1996. je Zakon o najmu stanova nekolicini omogućio povoljne otkupe, a tisućama otkup onemogućio i bacio ih u kategoriju ''zaštićenih najmoprimaca''.
Vrhunac koruptivnih radnji stanarsko zakonodavstvo doživljava 1996. putem novog Zakona o najmu stanova koji je nekolicini omogućio povoljne otkupe, a tisućama otkup onemogućio i bacio ih u kategoriju ''zaštićenih najmoprimaca'', smatraju aktivisti udruge.
''Najgori koruptivno doneseni zakon je ipak bio Zakon o najmu stanova iz 1996. koji je u prijelaznim odredbama srušio sve prethodne zakone i ukinuo ustavno, zakonsko i stečeno pravo građanima RH. Moram napomenuti da su isto tako izmjenama Zakona o državljanstvu mnogim građanima oduzeta njihova prava stečena u zajedničkoj državi, pa su tako građani oduzimanjem prava na Domovnicu ostali bez stanarskih prava, dionica poduzeća u kojima su radili, te mirovinskih, zdravstvenih i socijalnih prava. Zakon o prodaji stanova iz 1992. je donesen temeljem Zakona o stambenim odnosima te je mijenjan nekoliko puta do donošenja Zakona o najmu stanova 1996. godine, što uredbama što amandmanima na zakon, kako je kome bilo potrebno, da bi stekli stanarsko pravo ili mogli otkupiti stanarsko pravo, dok je današnjim zaštićenim stanarima to pravo suspendirano odnosno oduzeto, što je primjer čiste korupcije. Tada su mnogi saborski zastupnici, odvjetnici i javni bilježnici kupovali na desetke stanova za jeftine novce. Također, uz blagoslov sudova neki su odvjetnici i zastupnici izbacivali ljude iz stanova da bi ih preuzeli. Zakonom o najmu stanova iz 1996. uveden je tzv. pravni institut ''zaštićenog najmoprimca'. Tako je nastala kategorija osoba koje nemaju pravo na otkup stana, iako su u njemu stanovali 50-60 godina, te imali na njega ustavno, zakonsko, stečeno i pravo dosjelosti, ali to zakonodavcu i institucijama koje su provodile takve zakone nije ništa značilo. Zaštićeni najmoprimac tako može stanovati u tom stanu, bez prava raspolaganja svojim pravima, za to plaćati najamninu i čekati da ga se izbaci na ulicu. Takvog sustava nema nigdje u svijetu. Taj zakon je sam po sebi pod velikim upitnikom jer ga je predlagalo Ministarstvo graditeljstva, a ne Ministarstvo pravosuđa. I danas novi prijedlog Zakona o najmu stanova predlaže Ministarstvo graditeljstva koje nije formalno, već je Ministarstvo pravosuđa aktivno legitimirano za zakonodavnu aktivnost'', kaže Tabaković.
Jedan od obespravljenih stanara je i Željko Kašaj iz Zagreba koji već više od 20 godina vodi bitku za otkup stana.
''U stanu živim od 1956., a zahtjev za otkup stana, sa svim potrebnim dokumentima, predao sam 22. ožujka 1993. Iz Odjela prodaje stanova GSKG isti dan dobijamo obavijest u kojoj se pozivaju na Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina, te navode da je zgrada u kojoj se nalazi naš stan konfiscirana te se prema tome zabrana raspolaganja odnosi i na naš stan. Na naš usmeni upit kako je moguće da je trima stanarima u istoj zgradi i u tom istom mjesecu omogućen otkup, odgovoreno nam je da će njihovi ugovori vjerojatno biti nevažeći, međutim taj otkup stanova naknadno nikad nije doveden u pitanje, a jedan od stanova u međuvremenu je bez problema i preprodan. U međuvremenu je potvrđeno da se zabrana prodaje nije odnosila na našu zgradu, ali iz GSKG i dalje odbijaju sklopiti ugovor o kupnji stana. Dana 26. ožujka 1997. smo ponovno podnijeli zahtjev za otkup, pozivajući se na na ustavno načelo jednakosti pred zakonom tj. na primjere šest stanara koji su stanove otkupili tijekom 1992. i 1993., no i taj zahtjev je odbijen - ovaj put je kao razlog navedena činjenica da je u međuvremenu podnesen zahtjev za povratom imovine. Konačno, 20. lipnja 2002. prisiljeni smo sklopiti ugovor s Gradom Zagrebom o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom'', prisjeća se Kašaj.
Posljedice državnih propusta stanari osjećaju i materijalno i zdravstveno.
''Narušeno nam je elementarno ustavno pravo na jednakost pred zakonom. Prisiljeni smo svoj slučaj rješavati putem sudova što nam stvara nepotrebne novčane troškove. Na kraju se nameće i pitanje koliko pravno materijalno vrijede naše duševne boli, koje nam remete spokojan život i san već više od 20 godina, a uzrokovane su birokratskim propustima hrvatskih državnih tj. upravnih organa'', pita se Kašaj.
Udruga Hrvatski savez stanara - građana EU se u protekle četiri godine na razne načine pokušavala izboriti za svoja prava na otkup stana, ali su domaće institucije uvijek predstavljale prepreku.
G. Vojković: "15. srpnja 2015. smo podnijeli zahtjev Europskoj komisiji koja je u studenom odgovorila da će Europska unija razmotriti zahtjev i, ako ustanovi da Hrvatska krši europsko pravo, tužiti Hrvatsku pred sudom u Luxemburgu. Razmatranje je još u tijeku."
''Platforma 112 i GONG su 2012. u Saboru postavili tematsku sjednicu zatvorenog tipa o stanarskim pravima na kojoj je bilo nazočno sedam veleposlanika i svi predsjednici saborskih odbora. Sjednica je odobrena u okviru poglavlja 23. pod dozvolom predsjednika Monitoring komisije gospodina Langa. Točka o stanarskim pravima bila je jedna od tema pregovora poglavlja 23., i sve točke koje su se rješavale i zaključivale na toj tematskoj sjednici bile su uzrok monitoringa. Na sjednici je odlučeno da se do 31.ožujka 2013. pitanje otkupa stanova mora riješiti, te da stanari moraju dobiti pravo otkupa'', kaže Vojković. No, to se nikad nije dogodilo jer ovo pitanje nije nikad uvršteno u saborsku proceduru.
Iz udruge su se okrenuli i europskim institucijama.
''15. srpnja 2015. smo podnijeli zahtjev Europskoj komisiji koja je u studenom odgovorila da će Europska unija razmotriti zahtjev i, ako ustanovi da Hrvatska krši europsko pravo, tužiti Hrvatsku pred sudom u Luxemburgu. Razmatranje je još u tijeku, a 22. svibnja smo poslali požurnicu europskom Odboru za unutarnje tržište i zaštitu potrošača i sada čekamo njihov odgovor'', kaže Vojković.
Nakon 20 godina diskriminacije, te namjernog ignoriranja domaćih institucija i dužnosnika, agonija i neizvjesnost ovih obitelji se nastavlja do daljnjega. Ipak, Tabaković vidi svjetlo na kraju tunela.
''Epilog je da će zaštićeni stanari uskoro morati dobiti pravo kojim će napokon otkupiti svoja imovinska prava, svoje stanarsko pravo, pod jednakim uvjetima kao i oni iz 1992. godine'', smatra Tabaković.