Bila je to: Misija-ispunjena, drugog mandata Georgea W. Busha, i najava te jačine zahtijevala je prikladno dramatičnu lokaciju. Ali što je bila prava pozadina za zloglasnu deklaraciju Mi ne mučimo? S karakterističnom drskošću, Bushev tim zadovoljio se Panama Cityjem.
To je bilo hrabro. Sat i pol vožnje od mjesta gdje je Bush stajao, vojska SAD-a vodila je zloglasnu Školu Amerika (SOA) od 1946. do 1984., zlokobnu obrazovnu ustanovu kojoj je, da ga je imala, moto mogao biti Mi mučimo. Ovdje u Panami i, kasnije, na novoj lokaciji škole u Fort Benningu, Georgia, mogu se pronaći korijeni sadašnjih skandala s mučenjima. Prema priručnicima za obuku studenti SOA --vojni i policijski časnici iz cijele hemisfere–- su poučavani mnogim tehnikama prisilnog ispitivanja koje su otad migrirale u Guantánamo i Abu Ghraib: ranojutarnje zarobljavanje radi uvećanja šoka, stavljanje kukuljice i poveza za oči, prisilnu golotinju, uskraćenje osjeta, preopterećenje osjetila, manipulaciju hranom i pićem, ponižavanje, ekstremne temperature, izolaciju, —i gore. Godine 1996. predsjednikov Obavještajni nadzorni odbor priznao je da su materijali za obuku koje su proizvele SAD sadržavali smaknuće gerilaca, ucjene, tjelesno zlostavljanje, prisilno i pogrešno zarobljavanje.
Najgori zločini
Neki od diplomanata panamske škole vratili su se u svoje zemlje i počinili najgore ratne zločine na kontinenetu u zadnjih pola stoljeća: ubojstva nadbiskupa Oscara Romera i šest Isusovaca u El Salvadoru, sistematična krađa novorođenčadi od argentinskih nestalih zatvorenika, masakr 900 civila u El Mozoteu u El Salvadoru i vojna djela prebrojna za nabrajanje. Dovoljno je reći da je odabir Paname za objavu Mi ne mučimo pomalo poput odlaska u klaonicu radi objavljivanja da su Sjedinjene Države nacija vegetarijanaca. Ipak, kada su izvještavali o Bushevoj objavi, niti jedan mainstream izvor nije spomenuo odurnu povijest te lokacije. Kako su i mogli? Učiniti to zahtijevalo bi nešto sasvim odsutno iz trenutne debate: priznanje da prihvaćanje mučenja među dužnosnicima SAD-a ima dugu povijest i prije Busheve administracije i zapravo je bilo sastavni dio vanjske politike SAD-a od Vijetnamskog rata.
To je povijest koja je dokumentirana u mnoštvu knjiga, dokumenata, CIA-inih priručnika za obuku, sudskih zapisnika. U svojoj knjizi Pitanje mučenja, Alfred McCoy sažima ovo glomazno skrovište dokaza, stvarajući nužan dokaz kako su se stravični eksperimenti na psihijatrijskim pacijentima i zatvorenicima koje je finacirala CIA u 50-ima pretvorili u obrazac za ono što on zove mučenje bez dodira, temeljeno na uskraćivanju osjeta i samo-izazvanoj boli. McCoy otkriva kako su te metode terenski testirali agenti CIA-e u Vijetnamu kao dio programa Phoenix i onda su ih izvezli u Latinsku Ameriku i Aziju pod krinkom programa za policijsku obuku.
Sadistički umovi
Ne ignoriraju povijest samo zagovarači mučenja. Kada zlostavljanja pripisuju nekolicini trulih jabuka isto čine i mnogi protivnici mučenja. Očito zaboravljajući sve što su nekad znali o avanturama SAD-a iz Hladnog rata, zapanjujući broj ljudi je počeo prihvaćati protupovijesnu pripovijetku u kojoj ideja mučenja zatvorenika dužnosnicima SAD-a pada na pamet tek 11. prosinca 2001., kada su izašle na vidjelo ispitivačke metode korištene u Guantánamu, u potpunosti formirane u sadističkim dubinama mozgova Dicka Cheneyja i Donalda Rumsfelda. Rečeno nam je da se do toga trenutka Amerika borila s neprijateljima zadržavajući humanost nedirnutu.
Glavni zagovornik ove verzije priče (koju Garry Wills naziva jedinstvena bezgrešnost) je senator John McCain. Pišući nedavno u Newsweeku o potrebi za zabranom mučenja, McCain kaže da se, kada je bio ratni zarobljenik u Hanoju, čvrsto držao spoznaje da smo mi drugačiji od naših neprijatelja... da se mi, kada bi uloge bile zamijenjene, ne bi obeščastili činjenjem ili odobravanjem takvog lošeg ponašanja prema njima. To je zapanjujuće iskrivljavanje povijesti. Kada je McCain zarobljen, CIA je već pokrenula program Phoenix i, kao što McCoy piše, njezini agenti su vodili četrdeset ispitivačkih centara u Južnom Vijetnamu gdje je ubijeno više od dvadeset tisuća osumnjičenih i mučeno još na tisuće, tvrdnja je koju podupire sa stranicama citata iz izvještaja za novinare i zapisnika Kongresa i Senata .
Nikad prije!
Da li bi priznanje da SAD nisu prvi put upotrijebile mučenje kako bi uništile svoje političke protivnike nekako umanjilo strahote današnjice? Da su i ranije vodili tajne zatvore, da su aktivno podupirali režime koji su pokušavali uništiti ljevicu izbacivanjem studenata iz aviona? Da su kod kuće fotografije linčovanja prodavane kao trofeji i upozorenja? Čini se da mnogi misle tako. Dana 8. studenog demokratski kongresmen Jim McDermott iznio je zapanjujuću tvrdnju pred Predstavničkim domom da Americi nikada do sada nije doveden u pitanje moralni integritet. Molly Ivins, izražavajući svoju šokiranost činjenicom da SAD vode zatvor gulag, napisala je da je to samo ova uprava... i čak i u ovoj, čini se da je to uglavnom podpredsjednik Dick Cheney. U izdanju Harper's u studenom, William Pfaff tvrdi da je ono što razlikuje Bushevu administraciju od prethodnika ustoličenje mučenja kao sastavnog djela američkih vojnih i tajnih operacija. Pfaff priznaje da su mnogo prije Abu Ghraiba, postojali oni koji su tvrdili da je Škola Amerika bila škola mučenja, ali kaže i da je bio naveden na sumnju da je to uistinu tako. Možda je vrijeme da Pfaff pogleda priručnike SOA koji poučavaju nezakonite metode mučenja, dostupne i na španjolskom i na engleskom, kao i listu diplomanata te škole od koje se diže kosa na glavi.
Prava inovacija
Druge kulture nose se s nasljeđem mučenja objavljivanjem: Nikad više! Zašto toliko mnogo Amerikanaca ustraje na rješavanju trenutnih kriza s mučenjem tako da zapomažu: Nikad prije!? Sumnjam da to ima veze sa iskrenom željom da izraze ozbiljnost zločina ove uprave. Uistinu je otvoreno prihvaćanje mučenja od strane Busheve administracije novost – ali budimo otvoreni u vezi s tim što je novost: ne mučenje, već otvorenost. Prijašnje uprave taktično su zadržavale tajnim svoje crne mrlje; zločini nisu kažnjeni, ali su počinjavani u sjeni, službeno poricani i osuđivani. Busheva administracija je prekršila ovo pravilo: Nakon 9. studenog, besramno su zahtijevali pravo na mučenje, legalizirano novim zakonima.
Prava inovacija Busheve administracije je zlostavljanje zatvorenika od strane državljana SAD-a i u zatvorima koje vodi SAD i transport zatvorenika u treće zemlje u američkim zrakoplovima. To napuštanje nepisanih zakona znači i više od samog zločina jer uključuje toliki dio vojne i obavještajne zajednice: usuđujući se mučiti bez ispričavanja i javno, Bush je uskratio svima mogućnost uvjerljivog poricanja.
Za one koji se nervozno pitaju da li je vrijeme za upotrebu alarmirajućih riječi kao totalitarzam, ovaj prijelaz ima ogromno značenje. Kada se mučenje odvija skriveno, ali je službeno i zakonski negirano, još postoji nada da pravda može prevladati ako se strahote razotkriju. Kada je mučenje pseudo-legalno i kada odgovorni jedva poriču da je to mučenje, umire ono što je Hannah Arendt zvala pravna osoba u čovjeku; uskoro žrtve ne traže više pravdu, toliko su uvjerene u uzaludnost (i opasnost) svojih zahtjeva. Ovakvo nekažnjavanje je masovna verzija onoga što se događa u prostorijama za zlostavljanje, kada zatvorenicima kažu da mogu vrištati koliko god hoće jer ih ionako nitko ne može čuti i nitko ih neće spasiti.
Optužbe žrtava
U Latinskoj Americi otkrića američkih zlostavljanja u Iraku nisu izazvala šok i nevjericu već snažni déja vu i ponovo probuđene strahove. Hector Mondragon, kolumbijski aktivist kojeg je u 70-ima mučio časnik obučen u Školi Amerika, napisao je: Bilo mi je teško vidjeti fotografije zlostavljanja u Iraku zato što sam i ja mučen. Vidio sam se golog sa stopalima svezanim jedno za drugo i rukama zavezanim iza leđa. Vidio sam vlastitu glavu pokrivenu platnenom vrećom. Sjećam se svojih osjećaja—poniženja, boli. Dianna Ortiz, američka redovnica koja je brutalno mučena u gvatemalskom zatvoru kaže, Nisam mogla podnijeti ni pogled na te fotografije... toliko tih stvari na fotografijama i meni su učinjene. Mučena sam sa zastrašujućim psima i štakorima. Također sam bila snimana.
Ortiz je svjedočila da su se muškarci koji su ju više od 100 puta silovali i palili cigaretama, pokoravali čovjeku koji je govorio španjolski sa američkim naglaskom kojeg su zvali Šef. To je jedna od mnogih priča koju su ispričali zatvorenici u Latinskoj Americi o tajanstvenim ljudima koji su ulazili i izlazili iz ćelija za mučenje, na engleskom predlažući pitanja, nudeći prijedloge. Nekoliko takvih slučajeva dokumentirani su u snažnoj novoj knjizi Jennifer Harbury, Istina, mučenja i američki način.
Neke od država koje su pogođene zlostavljačkim režimima sponzoriranim od strane SAD-a pokušale su zakrpati tkivo svoga društva kroz suđenja za ratne zločine. U većini slučajeva, pravda je bila varava, ali prijašnje zloupotrebe ušle su u službene zapisnike i cijela društva su si postavljala pitanja ne samo o individualnoj krivnji već i o kolektivnoj sukrivnji. Sjedinjene Države, iako aktivan sudionik u tim prljavim ratovima, nisu prošle nikakve usporedne procese nacionalnog preispitavanja duše.
Prigodna amnezija
Rezultat je takav da sjećanje na sukrivnju SAD-a u udaljenim zločinima ostaje krhko, živi samo u starim novinskim člancima, rijetkim knjigama i upornim aktivističkim inicijativama ispred Škole Amerika (koja je preimenovana, ali ostaje uglavnom nepromijenjena). Strašna ironija trenutne protupovijesne rasprave o mučenjima je što se u ime iskorjenjivanja budućih zlostavljanja, prošli zločini brišu iz sjećanja. Svaki put kada Amerikanci ponove bajku o nevinosti vremena prije Cheneyja, ta već ionako mutna sjećanja još više blijede. Teški dokazi još uvijek postoje, naravno, pažljivo pohranjeni u desecima tisuća dokumenata u Nacionalnom sigurnosnom arhivu. Ali unutar kolektivnog sjećanja SAD-a nestali nestaju još jedanput.
Ova prigodna amnezija ne samo što ne čini uslugu žrtvama ovih zločina, već niti pokušaju uklanjanja zlostavljavanja iz politike SAD-a, jednom zauvijek. Već postoje znakovi da će administracija riješiti trenutačnu buku oko zlostavljanja povratkom na hladnoratovski model uvjerljivog poricanja. McCainov amandaman štiti svakog individualca u pritvoru ili pod fizičkom kontrolom vlade SAD-a; ne kaže ništa o obuci za mučenje ili o kupovanju informacija od rasplamsale industrije ispitivača za profit. U Iraku je prljavi posao već proslijeđen iračkim odredima smrti, koje su obučili časnici SAD-a poput Jima Steelea, koji se pripremao za taj posao uspostavom sličnih nezakonitih jedinica u El Salvadoru. Uloga SAD-a u obuci i nadzoru iračkog Ministarstva unutarnjih poslova je zaboravljena, čak i kada su 173 zatvorenika nedavno otkrivena u tamnici Ministarstva, neki od njih mučeni toliko da im je koža otpadala. Gledajte, to je suverena država. Iračka vlada postoji, kaže Rumsfeld. Zvučao je kao William Colby iz CIA-e, koji je, kada je 1971. pitan u Kongresu o tisućama ubijenih u programu Phoenix - programu koji je on pomogao pokrenuti - odgovorio da je to sada u potpunosti južnovijetnamski program.
To je problem sa pretvaranjem da je Busheva administracija izmislila mučenje. Ako ne razumijete povijest i dubinu složenosti javnosti, kaže McCoy, onda ne možete poduzeti smislene reforme. Zakonodavci će reagirati na pritisak eliminiranjem malog dijela mučilačkog stroja—zatvoriti će zatvor, stopirati program, čak će zahtijevati ostavku trulih jabuka poput Rumsfelda. Ali, kaže McCoy, sačuvati će pretpostavke za mučenje.
Centar za američki napredak upravo je pokrenuo reklamnu kampanju pod nazivom Mučenje nisu SAD. Teška istina je da je zadnjih pet deseteljeća tako bilo. Ali ne mora biti.
(Članak je originalno objavljen 8. prosinca 2005. u The Nationu. Prevela i pripremila: MARINA KELAVA)
