Preko njih se možemo prošetati ili provozati: U Europskoj uniji granice ne predstavljaju prepreku. Prostor bez graničnih kontrola zove se Shengenski prostor. Kontrole granica između zemalja članica Shengenskog sporazuma ovdje su za razliku od kontrola vanjskih granica dosta labave. No prema van se i dalje strogo kontrolira. 8500 kilometara zemaljske i 43 tisuće kilometara morske granice. To niti jedna država ne može nadzirati sama. Zato su se mnoge europske zemlje udružile i stvorile Europsku agenciju za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije. Ova agencija na sreću ima i kraticu: Frontex.
Očigledna je licemjernost zemalja članica EU-a kada u pogledu na izbjeglice iz južne hemisfere zaboravljaju upravo one vrijednosti na kojima se njihova zajednica temelji
Zadatak Frontexa je osigurati granice tako da se preko njih nitko ne prikrade. Na primjer kriminalci. No često su to nedužni ljudi koji se nadaju u Europi naći sigurniji i bolji život. Tisuće ljudi dolazi u brodovima preko Sredozemlja. Kao i sada iz Tunisa i sjeverne Afrike.
Frontex pomaže spriječiti takve stvari. Suradnici Frontexa rade na tome da se brodovi s izbjeglicama zaustave i vrate nazad. Frontex se brine o suradnji obalnih straža raznih zemalja. Aktivisti za ljudska prava kritiziraju da se pri tome ne provjerava trebaju li osobe na tim brodovima nužnu pomoć i može li ih se zbog toga prihvatiti u Europi.
Neki pak smatraju da Frontex mnoge izbjeglice spašava od utapanja. I ljudska prava se uvijek poštuju, tvrde u Frontexu.
Pažljivi čitatelj ili čitateljica, kojima su se prethodni odlomci činili kao grubo pojednostavljenje Europske imigrantske politike, najkasnije će kod zadnje rečenice i poštivanja ljudskih prava ustvrditi da se radi o priči za malu djecu. I zaista, gornji tekst sadrži vijesti za djecu njemačke novinske agencije DPA.
Mit o europskoj imigrantskoj politici koja poštuje ljudska prava pobija već samo vraćanje izbjegličkih brodova na obale sjeverne Afrike. Ovdje se naime krše ljudskih prava, točnije članci 13 i 14 Opće deklaracije o ljudskim pravima koji svakome garantiraju pravo boravka i kretanja unutar bilo koje države, pravo napustiti svoju ili bilo koju drugu zemlju te pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama. Povrh toga europski zakoni kriminaliziraju osobe ili organizacije koje izbjeglicama na moru pomažu, spašavajući njihove živote time što ih dovode do sigurnih luka ili ih pak na moru opskrbe provijantom koji im je potreban da prežive put preko Sredozemlja. Bili to europski ribari koji se u međuvremenu iz straha od kriminalizacije više ne usude pomoći izbjeglicama ili pak udruge kao što je to Cap Anamur, čiji su članovi zbog svojih aktivnosti čak završili pred sudom, optuženi za "pomoć pri ilegalnoj imigraciji".
Ali oni izvan, to su često i oni koji su se dokopali europskog kopna. Tako će tisućama tuniskih izbjeglica koji su nakon desetljeća autoritarnog režima u vlastitoj zemlji okusili demokratske vrijednosti kao što su ljudska prava, Europska unija osigurati samo jedno: Ljudsko pravo da se vrate u svoju zemlju, pa makar ih na to pravo prisilili.
Pitanje je radi li se kod reakcija ostalih članica EU o nesposobnosti ili jednostavno manjku volje. Bivši njemački ministar unutarnjih poslova i novopečeni ministar obrane Thomas de Mazière je izjavo kako strogo odbija prihvaćanje izbjeglica u Njemačkoj. Sličan stav su pokazali i kancelarka Angela Merkel te ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle. Njemačka opozicija naravno ima suprotno mišljenje. Barbara Lochbihler, zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu i bivša upraviteljica Amnesty Internationala u Njemačkoj, izjavila je za radio redakciju SWR International kako "njemačka vlada mora prihvatiti kontingent izbjeglica i time rasteretiti situaciju. Europa se je do sada borila samo protiv ilegalne imigracije. Umjesto toga se moraju pronaći načini da se dopusti legalna migracija", smatra Lochbihler i pri tome kritizira sporazum Dublin II prema kojemu odobrenje azila spada pod pravosuđe članice Unije u kojoj je izbjegla osoba po prvi put stupila na područje EU.
Europska povjerenica za pitanja unutarnjih poslova Cecilia Malmström želi potaknuti zemlje članice EU da napokon formuliraju zajedničku politiku u pitanju izbjeglica. "To je sada više nego potrebno", izjavila je povjerenica za Frankfurter Rundschau. No ni ona ne želi dirati u Dublinski sporazum, nego prije svega traži stvaranje mehanizama za hitno djelovanje u slučaju da jednu od članica preplave izbjeglice. Ministri unutarnjih poslova Europske unije se oko takvih mehanizama i raspodjele tereta nisu uspjeli sporazumjeti. Zemlje koje graniče s državama izvan EU po ovom pitanju imaju naime sasvim drugačije mišljenje od ostalih članica. Tako mađarski ministar unutarnjih poslova Sandor Pinter, čija zemlja trenutačno predsjeda Europskom unijom, smatra da problem izbjeglica nije samo problem južnih zemalja, nego se tiče svih europskih država. S njime se slaže Italija, dok primjerice Njemačka i Austrija upozoravaju da se problem izbjeglica ne prenapuhuje.
Upravo aludirajući na hermetičko zatvaranje granica nova je misija Frontexa u Italiji dobila ime "Hermes". 50 suradnika Frontexa već više dana na Lampedusi ispituju izbjeglice iz Tunisa i pokušavaju ih identificirati. No rad Frontexa je sporan. Organizacije za zaštitu izbjeglica Frontexu uvijek iznova predbacuju kršenje pomorskog prava i Ženevske konvencije o izbjeglicama, prije svega zato što brodove s izbjeglicama vraća, bez mogućnosti da ove podnesu zahtjev za azil. Iz Frontexa tvrde da brodove ne prisiljavaju na povratak. No stvarnost je zasigurno nešto drugačija pošto se u pojedinim članicama EU provodi praksa tih zemalja. To primjerice u slučaju Grčke znači gotovo uvijek prisilni povratak izbjegličkih brodova.
Koliko god Europska unija pokušala zaustaviti izbjeglice već u Africi i općenito izvan granica Unije, koliko god u tu svrhu surađivala s režimima koji očigledno ne poštuju niti ljudska niti građanska prava, pritisak na granice Europske unije raste
Najnoviji val izbjeglica pokazuje kako su za Europu posao sprječavanja ilegalne migracije obavljali autoritarni režimi sjeverne Afrike. Zato i Jürgen Trittin iz njemačke stranke Zelenih kritizira na stranicama Deutsche Welle: "Europa se dugo dobro razumjela s despotima sa sjevera Afrike koji su pomagali zaustaviti rijeke izbjeglica. Sada su despoti nestali - i svi se radujemo zbog toga, ali onda svi u Europi moramo biti zajedno u tom problemu." Samo Gadafi je od Europe tražio pet milijardi eura da zaustavi izbjeglice. Pet milijardi nije dobio, no libijskom diktatoru je do 2013. godine obećano ukupno 50 milijuna eura da poboljša nadzor granica radi sprečavanja iseljavanja. Od 2008. Europska unija pregovara s Libijom o gradnji logora za izbjeglice. Pregovore je EU sada naravno prekinula. U razdoblju od početka pregovora do danas je u Libiji izgrađeno nekoliko logora za izbjeglice koje bi se preko Sredozemlja po mogućnosti ilegalno željele dokopati Europe. Libija je važna tranzitna zemlja za izbjeglice iz Nigerije, Čada, Eritreje, Somalije i drugih afričkih zemalja. Europska komisija tvrdi da do sada nikakvih isplata za Gadafija nije bilo. Organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde suprotno. Da je novac isplaćen potvrdile su navodno i libijske vlasti prije početka nereda i građanskog rata u toj zemlji.
Koliko god Europska unija pokušala zaustaviti izbjeglice već u Africi i općenito izvan granica Unije, koliko god u tu svrhu surađivala s režimima koji očigledno ne poštuju niti ljudska niti građanska prava, pritisak na granice Europske unije raste. Na južnim granicama sigurno se neće umanjiti dolaskom ljeta, ljepšeg vremena i mirnijeg mora. Po pitanju izbjeglica Europska unija mora naći zajednički odgovor svih članica imajući u vidu ljudska prava ali i vlastite interese. Pri tome vlastiti interesi nisu zatvaranje granica kako ih propagiraju konzervativni političari nego kontrolirano legalno useljenje kvalificirane radne snage kojim bi se ublažile posljedice demografskog (ne)razvoja i istovremeno ponudila prilika tisućama da za sebe i svoje obitelji ostvare sigurniji i bolji život.
