Kad sam jebo mater / Štulić Džoniju/ pitali me ljudi/ koji ti je kurac /Kad sam jebo mater / Aranžmanu paket /pitali me ljudi / koji ti je kurac/.../al ne upita niko/ni za grobnice/ni za krv/ne upita niko/niko
Zato/karam te karam te karam te / na Sunčanoj stani ulice / karam te karam te karam te / na Zlatnom papagaju/ karam te karam te karam te / na eksurziji u kumrovcu/ karam te karam te karam te.
(Karam te, album Mein Kapital, 2012.)
Otkad se počeo češće pojavljivati u hrvatskom muzičkom prostoru, mnogi su pitali tko je Damir Avdić i koje stavove zastupa. Odnosno, kako sam Avdić opisuje, znali su na koncert doći neki pankeri, pa kad bi čuli kako Avdić psuje mater Che Guevari, demonstrativno bi otišli, pitajući se tko li je ovaj desničar. Još od prvog albuma, ...od trnja i žaoka (2004.), na čijoj naslovnici je prekriženi Che Guevara na albumu , Avdić je znao opaliti po svima koji su uljuljkani u slatki zagrljaj iluzije, lažne nostalgije i revolucionara koje nevidljiva ruka tržišta danas svodi na brend.
No, pošto je od teksta o Avdiću puno zanimljiviji on sam, pustimo njega da se sam opiše: Ovo je album za odrasle (misli na prvi album ...od trnja i žaoka (2004.), op. I.P.). Ne mislim na godine, naravno. Već na one koji su svjesni da je Che Guevara danas samo brand kao Diesel, Puma, Hilfiger. Barikade danas kroji Armani. Zato su svi na njima. Nema tu ni kurca od revolucije. (intervju za slovenski Radio Študent, 2005.).
Nad eksploatacijom lika Che Guevare zgraža se i u novom albumu ("Sanjao sam Che Guevara, tezgu sprema, meni kaže: ‘Hajde kupi, jeftino je, pamuk pravi, ne gužva se". Pjesma Neka, neka, album Mein Kapital, 2012.), ali se prisjeća i Mihaila Bakunjina, tj. jednostavno pojašnjava zašto njegov lik nije na otisnut na merchandise-ima (Bakunjine/ne nose te na majicama/malo što te ne znaju/al više što si ružan, pjesma Bakunjine, album Mein Kapital, 2012.)
No ništa blaži Avdić nije ni prema "gorkim nostalgičarima, dosadom izmorenim konzumeristima, salonskim ljevičarima i častoljubivim kapitalistima, beskičmenim političarima i bezvoljnim biračima" (službeni Avdićev web). Odnosno, kako je objasnio Aleksandru Dragašu u intervjuu za Jutarnji list prošle godine, "najviše sam hardcore prema banalnostima, a pravim antiglobalistima je jasno da nisam protiv njih. Nostalgija je, pak, normalna stvar, ali na ovim prostorima se radi o ideološkoj nostalgiji, a to je idiotizam i zabluda pa mi se gadi da netko mladima prodaje neku svoju nedovršenu priči i time ih sputava, tjerajući ih da žive u nekom tuđem sjećanju (...) Imaš dovoljno godina da znaš kako ni onda nije igrala rock'n'roll cela Jugoslavija".
Na njegovoj službenoj web stranici tako stoji da je Avdić "neposredni komentator društva koje je po raspadu bivše države upalo u nostalgično opjevavanje prošlosti u kojoj kao da nije bilo grešaka, ili, pak slijepo vjeruje da je devedesetih godina nastupilo vrijeme demokratije, pluralizma i slobode", a Aleksandar Dragaš naziva ga "najgnjevnijim pjesnikom Balkana čije pjesme ne nude rješenje, pa čak ni humor, ali ipak dovode do katarze, liječe frustraciju i dižu pognutu glavu".
Osvrće se tako ironično Damir Avdić i šminkerskim aktivistima, koji misle da mijenjaju svijet "pucajući s tastaura", lajkajući Facebook grupe za borbu protiv ove ili one nepravde sistema (npr. pjesma Umreži se, album Mein Kapital 2012.). Ali se dira i u rat, odnosno u posljedice rata na ovim prostorima. (Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad? / Suzama kafu šećere. Živi, a mrtvi su./ Mrtvi su mrtvi, a ti se mermeru klanjaj. / Mrtvi su mrtvi, a ne zaigra s njima dok su živi bili. (album Mrtvi su mrtvi, 2008.). A na novom albumu gorko opisuje: demokratija je zabluda/podvala kapitalizma/kako bi organizovani kriminal/mogao nesmetano da deluje. (Demokratija, Mein Kapital 2012.)
U svojoj starijoj pjesmi Brate, Avdić kaže: podržavam, brate, podržavam, ali poštovat ću tek za deset godina kad vidim ko je ostao, a ko je sa novim trendom pička postao, brate. I tako se mnogi panker za glavu hvatao kad je Damir Avdić u Bosni album Mrtvi su mrtvi objavio za Hayat Productions, inače veliku komercijalnu izdavačku kuću. Na tu temu, Avdić u intervjuu za sarajevski webzine ISK, kaže: "Ja sam samo raskrstio sa tim stvarima, kao Clash je bio punk do trenutka kad je potpisao za CBS. Pa da nije bilo CBS-a, ne bi bilo London Callinga! Ne bi ih bilo, ili bi bili u nekom sakatom izdanju i to ne bi bilo to. Koga da ti izdvojim kao pičku, jebo te..."
No zato se novi album Mein Kapital (dijelom) može besplatno skinuti na stranici, odnosno, platite ako želite koliko želite.
Damir Avdić rođen je 1964. u Tuzli. Odaziva se i na imena Graha, Diplomatz ili Bosanski Psiho. Prvi samostalni album objavio je tek sa 40 godina. Prije njega svirao je s grupom Rupa u zidu s kojom je snimio i objavio ukupno pet albuma tijekom
devesetih. Jedno vrijeme živio je u Americi, zatim se vraća u Tuzlu. S rječima i gitarom dobro se slaže pa piše, snima i svira po regionu. Napisao je dva romana, Na krvi ćuprija (2005.) i Enter Džehenem, te zbirku pjesama Kuda sestro (2011.). Zasad ima četiri albuma (...od tnja i žaoka iz 2004., Mrtvi su mrtvi, 2008., Život je raj, 2010. I posljednji Mein Kapital, 2012.). Na kazališnim daskama izvodi svoje monodrame. Trenutno živi u Ljubljani, gdje ima ženu i dijete. U pjesmama oštar, beskompromisan, a oni koji ga poznaju opisuju ga kao pristojnog, ljubaznog i toplog čovjeka. "Muzika, ili umjetnost uopšte, ne mijenja svijet, ali mijenja pojedinca koji kasnije može uticati na puno toga. A to je velika stvar", reče Avdić novinarki bosanskog Depo Portala. Želite li čuti, doživjeti i interpretirati što je pjesnik htio reći, dođite u zagrebačku Močvaru, 24. veljače u 21 sat. Upad je 35 kuna, a na plakatu koji reklamira koncert, gle čuda - Mihail Bakunjin.
bakunjin.jpg
