Daniel Pavlić radi kao voditelj Filmskog centra Doma kulture u Sisku. Osim što se bavi umjetnošću, vodi i udrugu mladih koja je ostavila traga po regiji po aktivizmu za očuvanje prirode i okoliša. Organizator je i idejni začetnik Smaragdnog eco film festivala (SEFF), PRESS film festivala te Revije dokumentarnog filma Fibula u Sisku.
Osim što je snimio nekoliko dokumentarnih filmova, prije nekoliko godina je objavio knjigu Priča iz Smaragdne doline koja govori o aktivizmu, ratu u Bihaću, životu u Pounju, te putopisima njegovog putovanja autostopom. Dobitnik je županijske nagrade za promicanje kulture Sisačko-moslavačke županije.
Možete li mi reći nekoliko natuknica o sebi: kada bi vas netko upitao tko ste, što biste rekli?
Da me to netko pitao prije godinu dana odgovorio bih mu da sam aktivist, vizionar s nekim idejama koje bi putem kulture i turizma revitalizirale naše Pounje. Odgovorio bih mu da sam sanjar koji se nakon završenog fakulteta vratio u ratom poharanu Hrvatsku Kostajnicu kako bi dao neki svoj doprinos u stvaranju mjesta koje je poželjno za život.Jasno je svima da Pounje ima odlične kvalitete i potencijale, no nema dobro rukovodstvo da to pokrene i realizira. Zato mnogi mladi i cijele obitelji odlaze u zemlje poput Njemačke i Irske. Priča se o smanjenju broja nezaposlenosti, ali razlog tome je odlazak mladih, a ne otvaranje radnih mjesta
Sad kad me pitate da kažem tko sam, odgovaram: razočaran čovjek. Osim što sam sve ove godine bio aktivist na ekološkom planu, radio sam na alternativnoj kulturi i turizmu koji izlaze iz nekih okvira. Čini mi se da to okolina ne prihvaća. Od nedavno sam član filmske strukovne udruge, a zadnjih nekoliko godina sam u Pounje doveo toliko filmaša da je nekoliko igranih i dokumentarnih filmova snimano u našem kraju na moju inicijativu. Trenutno vodim udrugu EKS ekološku kulturnu scenu koja se ponosi sa dva velika filmska festivala (jedinstveni ekološki putujući SEFF – Smaragdni eco film festival i novinarima namijenjen PRESS film festival) koji su više prihvaćeni van granica Lijepe naše. Već dvanaest godina svakodnevno sam u autu na relaciji Hrvastska Kostajnica – Sisak. Ne živim u Sisačko moslavačkoj županiji, nego je dišem punim plućima.
Što je utjecalo da se počnete baviti društvenim radom i ekološkim aktivizmom?
U nekom kutku Gradske uprave gdje sam u Hrv. Kostajnici 2001. radio kao referent na fotokopiranju materijala za sjednice Gradskog vijeća, otkrio sam dokument Prostornog plana Županije na kojem je bio radioaktivni znak. I tu je počela moja aktivistička priča.
Prvi smo digli frku oko odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori. Bili su to prosvjedi, ali i konkretne akcije međunarodnih volonterskih kampova kojima smo nudili jednu drugu sliku Pounja – onu koja promovira prirodne ljepote i zaštitu okoliša kroz proizvodnju zdrave hrane. Dovukli smo iz cijelog svijeta mlade ekologe koji su ukazivali da postoji i drukčija vizija života u Pounju. Nakon svih ovih godina, umoran sam od neprestanog aktivizma, jer vidim da je izostala lokalna podrška, a ljudi kao da ništa nisu od nas naučili.
Svaku godinu, dvije, to pitanje se otvara i zaista sam umoran glumeći s nekoliko prijatelja Don Quijotea koji juriša na vjetrenjače. Kad si sam isturen kao aktivist, masa se krije iza tebe, ali kad trebaju konkretno nešto učiniti, pa makar dignuti sami svoj glas, tada se svi razbježe. Zaista sam umoran od aktivizma, licemjerja i laži oko mene.Upravo zbog toga što se bojkotira naš rad u lokalnoj sredini, idemo dalje u sredine gdje naš rad cijene i prepoznaju kvalitetu onoga što radimo. 11. Izdanje SEFF-a će biti u Lici, gdje također ima prirodnog bogatstva koje nam je nit vodilja za ekološki film festival
Prije nekoliko dana je otvoren natječaj za prijavu filmova na 11. izdanje Smaragdnog eco film festivala. U kojim kategorijama primate filmove i kakav je odaziv?
U samo nekoliko dana dobili smo preko tristotinjak filmova iz tri kategorije; kratki, dugometražni i animirani. To možemo zahvaliti tome što je naš festival dio globalne mreže GreenFilm network, tako da informacije dosežu do svih krajeva svijeta. Ovo je dosad najveći broj prijava, iako prikupljamo filmove do 15. veljače, pa će taj broj biti mnogo veći do kraja. Inače, sljedeće izdanje festivala će biti posebno što imamo i međunarodni žiri iz Meksika, Portugala, Španjolske, Irana, USA, Srbije i Rusije. Oni će ocijeniti filmove, a za najbolji će dobiti plaketu SEFF-a.
Sljedeće izdanje festivala neće biti u Hrvatskoj Kostajnici. Zašto ste izmijenili rutu nakon deset godina?
SEFF je priznatiji u svijetu nego u našoj zemlji. Nedavno sam se vratio s jednog ekološkog filmskog festivala u Portugalu gdje smo imali i okupljanje direktora svjetskih eco festivala iz nekoliko zemalja. Kad god su spominjali u medijima ili na sastancima mrežu GFN, naš festival je bio primjer jedinstvenog ekološkog film festivala bez "karbonskog otiska" na okoliš. Festival je zaista jedinstven u ideju gdje biciklima, ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvima, dolazimo do publike urbanih i ruralnih krajeva kako bi prikazali eco filmove koji bude ekološku svijest.
Jedino to ne mogu prepoznati lokalne vlasti gdje moja udruga djeluje. Bojkotiraju naše aktivnosti, te u isto vrijeme podržavaju neke inicijative koje baš i nemaju neke vidljive rezultate. Nisam iznenađen time, jer smo svjedocima da su svi kriteriji pali na niske grane. Upravo zbog toga što se bojkotira naš rad u lokalnoj sredini, idemo dalje u sredine gdje naš rad cijene i prepoznaju kvalitetu onoga što radimo. 11. Izdanje SEFF-a će biti u Lici, gdje također ima prirodnog bogatstva koje nam je nit vodilja za ekološki film festival. Na taj način osim kulturnih, razvijamo i turističke kapacitete regije u kojoj se odvija festival. Naši domaćini u Lici su to prepoznali.
Radite i s djecom kroz razne projekte. Koliko je važno njegovati duh aktivizma kod djece?
Rad s djecom je onaj najiskreniji rad koji uvijek nosi uspjehe. Posljednjih godina smo radili s klincima cijeli niz filmskih radionica učeći ih da sami snime svoj film i da kroz njega pokažu nepravdu koja ih tišti. Rezultati su vidljivi i na taj način njegujemo ljubav prema filmskoj umjetnosti, ali i aktivizmu. Učimo ih da sami mogu uzeti sudbinu u svoje ruke i da od malih nogu uče uživati u prirodi čuvajući je od uništenja. S djecom smo radili uvijek. I kroz nekadašnju udrugu KAOS kostajničku alternativnu scenu, dovodili smo Francuze kako bi radili s djecom ljetne animacije. To je pozitivno utjecalo na generacije mladih koji su tada živjeli u post-ratnom depresivnom području.Otkad znam za sebe bavim se društveno korisnim radom. Tako sam i odgajan, da ne mrzim, da sam tolerantan i da iskreno cijenim vrijednosti demokratskog društva. Vrijeme je da se masa probudi i konačno shvati da svatko odlučuje o svome životu i načinu na koji će ga živjeti
Povezano s onime što ste prije rekli o manjku podrške od strane lokalnih vlasti, cijeni li se vaš rad općenito više vani?
Posljednjih nekoliko godina sam snimio nekoliko dokumentaraca koji su prikazani u široj regiji, ali evo i u Francuskoj, Indiji, Kanadi i ostalim zemljama u svijetu. Na žalost, još uvijek, moji kratki filmovi dobivaju nagrade van naše granice. U Portugalu je film o mome festivalu u Pounju postigao uspjeh na ekološkom film festivalu u Seia. U mreži zelenih filmskih festivala SEFF doživljavaju kao pravi unikat – drže nas na dlanu poput kapljice vode, jer našoj publici donosimo filmove biciklima, ekološko prihvatljivim načinom transporta. U Sisku su prije par godina taj festival ukinuli, a u Kostajnici nismo dobili očekivanu moralnu podršku.
Neću sad spominjati koji se festivali i manifestacije podržavaju, no spomenut ću da su posljednjih godina napredovale politički podobne i nepotistički prihvatljive manifestacije. Postalo je bitno tko ih organizira, a ne koncept same manifestacije. Besramno se kopiraju cijeli sadržaji kulturnih događanja. Postoji cijeli niz takvih manifestacija koje su mi doslovno iskopirali: Venecijanska noć na rijeci Uni, Utrka unskih čamaca, utrka luftića, ljetno kino u Hrv. Kostajnici, Streetball, biciklijade, likovna ocrtavanja, pa evo nedavno i jedan ekološki filmski festival.
Što mislite o odnosu prema kulturi i kulturnim sadržajima kod nas?
Imam osjećaj da se u našem društvu kultura još uvijek smatra elitizmom. Mnogi ljudi ne dolaze na naše manifestacije, kazališne predstave, koncerte, festivale jer smatraju da je to za elite. Smatram pak da te elite ne postoje i da su svi kulturni događaji dostupni svima. Iz tog razloga ih i radimo besplatnima - da bi privukli što veći broj publike. No publiku je strah. Možda nekih novih saznanja koja će im promijeniti život ili je jednostavno ta ksenofobija kod nas urođena, pa onda bolje ne riskirati i otići po porciju kulture, nego ostati zaključan u svome domu, gdje se osjećamo najsigurnijim. Postoji i ono treće koje nam se dogodilo na zadnjem festivalu, a to je bojkot. Na taj način daješ do znanja da ne podržavaš ono što se radi. Takve poruke najčešće govore da se tvoj rad ne cijeni i da je nepoželjan na ovom prostoru.Neću sad spominjati koji se festivali i manifestacije podržavaju, no spomenut ću da su posljednjih godina napredovale politički podobne i nepotistički prihvatljive manifestacije. Postalo je bitno tko ih organizira, a ne koncept same manifestacije
U svome radu ističete kvalitete područja na kojem živite, ali se i s druge strane kritički odnosite prema nerazvijenosti. Kako je moguće da područje s tako puno kvaliteta sniva svoj san, nerazvijeno čekajući neka bolja vremena? Je li od Kostajnice do Dvora ista slika, samo drugi igrači?
Jasno je svima da Pounje ima odlične kvalitete i potencijale, no nema dobro rukovodstvo da to pokrene i realizira. Zato mnogi mladi i cijele obitelji odlaze u zemlje poput Njemačke i Irske. Priča se o smanjenju broja nezaposlenosti, ali razlog tome je odlazak mladih, a ne otvaranje radnih mjesta. Dok oni odgovorni i čiji je posao da razviju Pounje spavaju, mene muči nesanica. I to godinama.
Razbacujem se idejama, ali nijedna da se zalijepi za onog tko može i koji ima moć da je ostvari i konačno nešto pokrene. Imam dojam da su svi zauzeti nekim svojim malim privatnim interesima da ne vide globalnu sliku. Zapravo, možda i vide tu sliku, ali ih ne zanima. Imamo neki nacionalni ponos, domoljublje, no pogledamo li se ikada u ogledalo? Što u njemu vidimo? Na kraju se sve svede na ksenofobiju, netrpeljivost i sebičnost.
Već četrnaest godina bavite se temom izgradnje odlagališta na Trgovskoj gori. Kako na tu borbu sada gledate, je li ona bila uzaludna?
Ima toj borbi i šesnaest godina. Pomalo mi se čini da je uzaludna. Kad misliš da je sve gotovo, prođe jedno vrijeme i eto ponovo problema Smatram pak da te elite ne postoje i da su svi kulturni događaji dostupni svima. Iz tog razloga ih i radimo besplatnima - da bi privukli što veći broj publike. No publiku je strahTrgovske gore. Pounje ima potencijala u agrokulturi, poljoprivredi, resursima prirode i turizma. Zašto se onda doslovno nameće nešto što je u suprotnosti svega što sam nabrojao? Čiji je interes donijeti Dvoru nešto što nitko ne želi? Zašto se ne poštuje volja naroda koji ne želi nuklearni otpad? Meni su te stvari neshvatljive i bojim se da mi život prolazi dok se već godinama bavim ovom temom.
Što su prave vrijednosti društva u kojem živite? Možemo reći da ste vizionar - kako vidite naše područje?
Otkad znam za sebe bavim se društveno korisnim radom. Tako sam i odgajan, da ne mrzim, da sam tolerantan i da iskreno cijenim vrijednosti demokratskog društva. Vrijeme je da se masa probudi i konačno shvati da svatko odlučuje o svome životu i načinu na koji će ga živjeti. Hoće li to biti odlagalište radioaktivnog otpada u dvorištu koje će svatko zdravog razuma izbjegavati ili će biti prekrasna bašča sa zdravom hranom, regijom koja prima turiste i avanturiste koji šeću prekrasnim kestenovim šumama u potrazi za vrganjima. Na svakom pojedincu je da sam odluči, a ne da očekuje kako će netko drugi odlučiti za njega. Jer na kraju krajeva, u svakom od nas čuči aktivist i čeka pravo vrijeme. Smatram da je upravo to vrijeme došlo.