Napušteni i depresivni

otovo svakog tjedna na vrata riječke Psihijatrije dovode nam starije ljude, zapuštene, zanemarene, depresivne. Dovode ih njihova djeca, koja se ni do tada nisu za njih adekvatno brinula. Dovedu ih i ostave. I nakon što prođu kroz našu kliniku, ti naši stariji sugrađani završavaju u različitim domovima, izjavio je nedavno prof. dr. Đulijano Ljubičić kada je kao predstojnik Klinike za psihijatriju riječkog KBC-a i predsjednik NO Doma za odrasle psihički bolesne ljude Turnić posjetio tu socijalnu ustanovu. Iz svojeg profesionalnog gledišta upozorio je na problem zlostavljanja i zanemarivanja starijih ljudi ne samo u njihovoj privatnosti, u njihovim obiteljima i od onih koji bi im trebali biti oslonac i radost, već i u nekim domovima za starije i nemoćne, točnije aludirao je na tzv. privatni sektor u socijalno-zdravstvenoj skrbi za starije ljude. Domovi kao geto Demokratičnost i humanost društva mjeri se upravo odnosom prema duševno oboljelima, starijim i nemoćnim ljudima, prema djeci – prema svima koji bez tuđe pomoći ne mogu. Za mnoge starije ljude je dom za starije spas, ali mnogi završavaju u novim privatnim domovima koji funkcioniraju isključivo na materijalnoj osnovi, tj. postoje zato da bi netko ostvarivao zaradu. U mnogima od njih ti ljudi žive kao u getu. U mnogima od njih nema humanog odnosa prema njima, zapušteni su, tavore u zapuštenim sobicama. Ne posjećuje ih se, usamljeni su, upravo napušteni, što povećava njihovu depresiju, a depresija je znak suicida. Problem treba vidjeti i šire te konstatirati, što su već mnogi znanstvenici predvidjeli, da će na razini čitavog društva 2020. godine svaka druga dijagnoza biti depresija, da će posebno kod djece i starijih ljudi rasti depresija i suicid, objašnjava dr. Ljubičić i kao dopredsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva i predsjednik Udruge za unapređenje mentalnog zdravlja Zajedno. Malo se u našem društvu bavimo strašnim problemom zlostavljanja, zanemarivanja, nerijetko posvemašnjeg socijalnog isključivanja starijih ljudi. Još manje se ciljano čini na preveniranju i svega ostalog lošeg, na što suvremeno zapadno društvo osuđuje upravo tu populaciju, često zbog bolesti i nemoći vezanu za svoj dom i ovisnu o skrbi svojih najmilijih. Kod nas su provedena svega dva istraživanja o toj problematici i oba su – s obzirom na ono što su otkrila – trebala najprije pokrenuti savjesti, a onda na društvenoj razini i institucije. Akcijski plan bez akcije Prvo istraživanje u razotkrivanju problema zlostavljanja i zanemarivanja starijih, 2006. godine je za Primorsko-goransku županiju multidisciplinarno provela dr. Vlasta Spitek Zvonarević, stručnjak za gerontopsihologiju. Rezultati su bili porazni – od tada, 2006. godine, policiji prijavljenih slučajeva nasilja u obiteljima u PGŽ, 13,4 posto bilo je nasilja nad starijim osobama. I tih 13,4 posto tek je vrh ledenog brijega, upozoravano je, jer zemlje koje kontinuirano prate ovu problematiku poručuju da je nasilja nad starijima 10 do 14 puta više nego što ga je otkriveno, da se zlostavljanje starijih događa u 5 do 10 posto populacije. I nedavno je, u sklopu kampanje borbe protiv obiteljskog nasilja, dr. Spitek Zvonarević podsjetila na rezultate toga istraživanja: da je prosjek životne dobi zlostavljanih osoba 78 godina; da je nasilje nad starijima redovito kombinirano – najviše ima emocionalnog nasilja koje s razlikom od dva posto slijedi fizičko nasilje. Zatim slijedi zanemarivanje, samozanemarivanje i materijalno iskorištavanje. Nasilnici su najčešće oni koji su najbliži, oni od kojih se očekuje povjerenje, vrlo često i jedini životni suputnici žrtve. K tome, nasilnik je najčešće materijalno ovisan o žrtvi. Najčešće žrtve su žene, a zlostavljač najčešće suprug, potom djeca, snaha ili zet, pa i unuci i susjedi. Nažalost, dvije godine nakon tih rezultata, isto je tako porazno da PGŽ nije zatražila nastavak toga istraživanja – koje je zbog svoje znanstvene kvalitete čak uvršteno u Komparativne studije Europe, među 27 zemalja – a niti je išta konkretnog u društvenoj zajednici pomaknuto da bi se na problem stvarno utjecalo. PGŽ je doduše donijela akcijski plan za zdravlje i ustanovila povjerenstvo koje se i ovom problematikom u smislu prevencije treba baviti, ali od njega za sada rezultata nema. Tako praćenje nasilja nad starijim osobama ostaje u policijskim statistikama, ponekad i sa sudskim epilozima, kao vrh ledenoga brijega – a zaštita onih koji su ugroženi, kao i promjena kulturološkog obrasca odnosa prema starosti, ostaju problemi s kojim se Hrvatska tek treba suočiti. Starije zlostavljaju i duhovno Dr. Ljubičić, konstatirajući i u praksi svoje klinike isti problem, izdvaja drugo istraživanje koje su proveli stručnjaci Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Istraživanje je pokazalo da je psihičko nasilje nad starijim ljudima najčešći oblik nasilja nad starima unutar hrvatskih obitelji. Od ukupnog broja ispitivanih osoba često mu je podvrgnuto 5,4 posto ispitanika, a 18,7 posto izloženo mu je ponekad. Financijskom nasilju unutar obitelji često je izloženo 1,8 posto ispitanih starijih ljudi, dok ih je 4,6 posto toj vrsti nasilja izloženo ponekad. Fizičko nasilje često trpi 1,1 posto ispitanika, a ponekad njih 3,3 posto. Najmanji postotak starijih ljudi doživio je seksualno nasilje – često takvo nasilje doživljava 0,3 posto, a ponekad 1,8 posto starijih ljudi – no vrlo je zabrinjavajuće da je ovaj oblik nasilja nad starijim članovima obitelji u porastu. Osobe starije od 80 godina češće su žrtve zanemarivanja, dok su one mlađe češće žrtve zlostavljanja, iznosi dr. Ljubičić. Posebno naglašava da su starije osobe specifična, osjetljiva i ranjiva skupina, a da se zlostavljanje starijih može definirati kao svako ponašanje u sklopu ljudskih odnosa povjerenja koje na neki način šteti starijoj osobi. Oblicima zlostavljanja starijih ljudi – tjelesno, emocionalno i verbalno zlostavljanje, financijsko izrabljivanje, spolno nasilje – dr. Ljubičić dodaje i iz literature poznato duhovno zlostavljanje koje uključuje korištenje vjere i duhovnosti starije osobe u smislu iskorištavanja, manipuliranja i kontroliranja starije osobe, ismijavanja njihovih vjerovanja, nepoštovanja njihove duhovnosti u smislu ponašanja i uopće tradicije. Podsjeća, k tome, da se nasilje prema starijim osobama događa i aktivnim i pasivnim zapuštanjem, i napuštanjem, pri čemu potonje znači odlazak i nebrigu djece ili davatelja skrbi. Aktivno zapuštanje, reći će, znači nasilje u obliku uskraćivanja poštovanja i ljubavi, namjernog izazivanja tjelesne ili psihičke boli, odbijanja brige i pružanja pomoći, hrane i lijekova, optužbe za čarobnjaštvo. Pasivno pak zapuštanje očituje se u uskraćivanju skrbničke uloge djece ili drugih članova obitelji, u nebrizi koja proizlazi iz neupućenosti u potrebe starijih, specificirat će dr. Ljubičić, svjestan da svega toga imamo i u našem društvu. Sram i krivnja I na temelju njegovog konkretnog, u praksi, suočavanja s ovom problematikom doći će do sličnih zaključaka do kojih je došlo istraživanje dr. Spitek Zvonarević. To je da stariji ljudi najčešće skrivaju da su zlostavljani od svoje djece, da osjećaju sram i krivnju koja proizlazi iz njihovih očekivanja da je neupitno da će djeca brinuti o njima. Šute o zlostavljanju jer osjećaju strah da ne izgube veze s obitelji i ne završe u nekoj instituciji. No, dobro je znati da im je život izvan obitelji ponekad najbolja opcija. Može poboljšati i fizičko i mentalno zdravlje starije osobe zbog trajne mogućnosti primanja adekvatne skrbi, društva ljudi vlastite generacije, a također može poboljšati međuljudske odnose unutar obitelji koja je tada manje izložena njegovateljskom stresu, navedeno je. Zaključno, izdvojimo riječi dr. Spitek Zvonarević: Istraživanjem iz 2006. godine dobili smo veoma tužne podatke koji se sigurno i dalje pogoršavaju jer se vrijednosti u društvu općenito urušavaju. Često nema intergeneracijske suradnje – jednostavno druga generacija ne brine o svojim starima i mnogi roditelji postaju oni koji bi trebali ići na ljudsko odlagalište. I što sada? Institucije, društvo i oni koji bi trebali o tome voditi brigu nisu od istraživanja 2006. do danas učinili ni jedan konkretan pomak. Čini se da je situacija crna. Svi ćemo biti stari – starost i smrt su istinski demokratični. Moramo se zabrinuti. Zlostavljanje ubrzava smrt Istraživanje provedeno u SAD-u 2002. godine na uzorku od 2.812 starijih osoba, pokazalo je da je u skupini starijih u kojoj nije bilo zlostavljanja 40 posto njih još na životu nakon devet godina koliko se pratilo njihovo starenje i uvjete života, dok je u skupini u kojoj su stariji bili izloženi zlostavljanju preživjelo svega 9 posto. Istraživači su zaključili da zanemarivanje i zlostavljanje uzrokuje velik interpersonalni stres koji se može smatrati dodatnim rizikom za smrt, izdvaja dr. Ljubičić.