Kad je sredinom devedesetih udruga Cukuni u Splitu revitalizirala ideju maškara, to je bilo totalno ludilo. Par godina svi su se Splićani maškaravali, ušli u mot i taj dan se dobro zabavljali. Nisu to nikad bile neke vrhunske maske jer u Splitu nikad nije bilo tradicije osmišljavanja ili življenja za karneval. Sklepane dan-dva prije splitske maškare su dobro funkcionirale zahvaljujući kreativnim organizatorima koji su od maškara uspjeli napraviti đir.
Od 2004. organizaciju splitskog karnevala preuzela je Turistička zajednica i stvar se počela razvodnjavati. Posljednjih par godina maškare su ''ispale'' iz đira i tom se događaju nije posvećivao neki veći interes. Uglavnom, bile su dosadnjikave, a slutilo je da će takve biti i ove godine dok Grad nije odlučio preuzeti organizaciju u svoje ruke. Može li besmislenije?
Maškare koje svoje porijeklo vuku iz karnevalskih manifestacija srednjeg vijeka označavaju razdoblje izokrenute stvarnosti u kojoj narodni duh na kratko preuzima ''vlast'' i ismijava vladajuće strukture. Tako je to objašnjavao i, Mihali Bahtin ruski teoretičar koji je vjerojatno zbog svojih lijevih ideoloških orijentacija precijenio subverzivni duh puka, no njegova glavna teza o izokrenutoj stvarnosti i ismijavanju vlasti, jest ono što i danas prevladava u ovim pučkim manifestacijama ukoliko one nisu dovedene na razinu turističke atrakcije kao što je slučaj s Rijekom, Venecijom, Riom...
Je li operativni tim projekta zvanog ''gradonačelnik Kerum'' (jer sad je već posve jasno da Željko Kerum ulogu gradonačelnika igra tek kad mora na nekim službenim domjencima sa tamo nekim veleposlanicima koji nisu čuli za Olivera Dragojevića) odlučio maškare preuzeti u svoje ruke jer želi od Splita napraviti novu Rijeku ili zato što su se bojali pretjerane kritičnosti spram lika i djela prvog čovjeka grada nije toliko ni bitno za grad koji već duže vrijeme nalikuje cirkusu.
Iščitavanje ovogodišnjih maškara kao činjenicu da Split još uvijek nije potpuno kerumiziran ili u ključu omiljenih stereotipa o ''najluđem gradu u kojem je uvijek sve naopako'' da navijačka skupina preuzima ulogu civilnog društva s jedne strane je možda naivno, ali s druge opet ohrabrujuće za grad u kojem nema građanskog otpora, već tek neke polusvijesti.
A u stanju te polusvijesti angažirani pojedinci uspijevaju nametnuti svoje kreativne ideje ostatku građanstva. Sljedeći korak je organiziranje i daljnje djelovanje kad dolazi do profesionalizacije zamišljenih ideja odozdo. Taj put često završi loše po samu ideju no bez njega sve ostaje na razini skeča. Zato Split i ima svoje ''bljeskove'' i djeluje kao rasadnik dobrih ideja koje plodno tlo traže drugdje, ali ne i organiziranu akciju i na tren se može činiti simpatičan, nekerumiziran i lišen negativnih elemenata profesionalne ngoizacije. I u isto vrijeme statičan, zamrznut i osuđen na budućnost turističke atrakcije čiji građani bježe iz grada u mallove u potrazi za sadržajima dokolice.
