Nagrada za drskost i mačizam

Ako je suditi po izjavama što ih Milan Bandić neštedimice prosipa u javnost, Zagreb za gradonačelnika ima čovjeka vrlo osebujnog pogleda na život. Za Bandića, vlastitu suprugu slušaju samo budale, a razborit čovjek pravi se gluh i pusti je da blebeće. Za Bandića, najgore po muškarca je da pomisle da si šonjo, pa se zato pravi mužjak mora pokatkad mlatiti na ulici i zaraditi pokoju kvrgu. Drugo najgore po jednog pravog muškarca jest da je siromašan: onaj koji nema kučeta ni mačeta nesposobno je i nesnalažljivo biće koje ne zavređuje pravo glasa u društvu ozbiljnih muškaraca. Ovakav svjetonazor, čvrsto armiran i dosljedan, dade se iščitati iz desetaka Bandićevih izjava što ih je zagrebački načelnik prosuo pred mikrofone u dugom razdoblju od nekoliko godina. Nakon mnogih od njih, doduše, Bandić je znao reterirati, ugrizao bi se za jezik nakon birtaških ispada i hiperbola, ali previše je bilo tih izvlačenja iz konteksta da ono u kontekstu ne shvatimo kao sistem. Bandić bi, kao i svi političari, u jednom trenutku shvatio da mu hrapavi jezik škodi. Ali, on ne samo da nije promijenio stil nego ga je i ogrubio, što samo znači da njegove izjave izvan konteksta nisu više ni temperament, ni ispad, nego intuitivni sistem kojim Bandić gradi prepoznatljivost i komunicira s masama. Alfa-mužjak Da gore navedeni svjetonazor iskaže vaš susjed ili znanac, vrlo je vjerojatno kako biste takvog mudrijaša u životu prekrižili kao primitivca, te kako biste žalosno zaključili da još uvijek postoje ljudi koji drže da se u socijalnom čoporu alfa-mužjak izdvaja silom, arogancijom i imetkom. Ali, masovno hrvatsko žiteljstvo ne samo da Milana Bandića nije prekrižilo kao primitivca nego mu je višekratno pružilo izbornu potporu, što samo pokazuje da ne treba kriviti glasnika, nego poruku. Taj i takav Bandić ljudima valja, i zašto bi se on onda mijenjao zbog nas deset posto finćukastih zabadala. Očito, njegov svjetonazor nije problem jer ga dijeli znatna većina glasača. I oni misle da treba cijeniti kad se snašo čojek, i oni drže da tko nije za sebe, nije ni za druge, i oni vjeruju da se staž ne stječe s nosom u knjigama nego u uličnim tučama, te da ženu treba ignorirati, ako su već došla takva vremena da je ne smiješ premjeriti šakom. Pošto i oni misle da je tomu zapravo tako, biraju političara koji im je mentalno blizak, a nije odnarođeni šminker. I, da se razumijemo, Zagreb ovdje nije nikakva iznimka. Posljednja ispitivanja pokazuju da bi dvije petine Splićana glasovalo za Željka Keruma, čovjeka koji nasred raskršća parkira crveni Ferrari i koji (ciljano i planski) gaji isti šerifovski imidž kao i Bandić. U Osijeku i na krajnjem jugu, glasači također biraju šerife Glavaša i Jambu. Mogli bismo širiti: nije li isti spoj drskosti, mačizma, poigravanja sa zakonom i difamacije šonja na vlast doveo Berlusconija i Haidera? Reciklirani Tito Nije li na koncu i tajna Josipa Broza Tita bila u istom, bandićevskom koktelu mačizma, razmetanja, tolerancije na snalažljivost, te učinkovitosti koja je počivala na nepoštivanju zakona? U tom smislu, Bandić je pomalo reciklirani Tito, kao što su to na drugi način i Tuđman i Mesić. U politici koja je pretežno bezbojna, postideološka i (najvažnije) neefikasna, Bandić je nepoderiv zato jer je vidljivo drukčiji, jer tolerira krivine i učinkovitost temelji na savijanju zakona. Stoga Bandić nije uspio unatoč aferama i verbalnim gafovima. Uspio je zahvaljujući njima!