Na pola puta od svega i ničega

Za sve je kriv Milan Bandić i činjenica da se našao na putu taman u doba velikog premišljanja jednog mladog bračnog para, je li im pametno kupovati svoju prvu nekretninu baš na Kajzerici. – Gradonačelniče, može pitanje? – Pucaj! – Kajzerica!? Da kupim stan ili ne? – Pošto je kvadrat? – 1.550 eura! – Kupuj! Samo će moji stanovi biti jeftiniji! Kupuj, kazao je rezolutno gradonačelnik prije otprilike dvije godine. Njegovi stanovi u Sesvetama još nisu gotovi. Zato mladi bračni par evo već godinu i pol živi na Kajzerici, u zgradi narančaste boje, zbijeni tu negdje između savskog nasipa i hipodroma, onog istog hipodroma kojeg je prije iste te dvije godine, isti gradonačelnik obećao ne dirati barem još pet godina. Evo su se, ogromnoj rati kredita usprkos, i navikli na posvemašnji mir malog novozagrebčakog kvarta u kojem je kvadrat stana već nekih 300 eura skuplji. Gospođa malo bolje, njoj paše ta nirvanična atmosfera kakvu recimo dobijete za babljeg ljetovanja u kakvom vikend naselju na Krku. Djevojčica, još kadikad kuka za podstanarskim stanom, makar nešto manje otkada i Kajzerica ima minijaturno dječje igralište. A muško u obitelji još zapravo ne kuži je li mu dobro ili nije. S Kajzericom, naime, nisi nikada skroz načisto; jesi li u gradu ili nisi, je li ima infrastrukturu ili nema, je li oko tebe urbanistički kaos ili su ti te raznobojne zgrade, nikad veće od tri kata, simpatične poput lego kockica nonšalatno razbacanih po dječjoj sobi. Uostalom njihova je zgrada narančasta samo zato što je vlasnik tvrtke koja ju je gradila, na dan od bojanja na sebi imao narančastu majicu. Nekom ta prisnost među zgradama jednosmjernih Južnih obala i Podbrežja, možda i smeta, no, ljudski je kadikad uživati u pogledu u tuđe prozore, ili u slušanju upornog prebiranja po pianinu susjede koja obožava domaće šlagere. Kajzericu su dugo zazivali china town. Trgovinica s jeftinom artiklima Made in China bilo je napretek. Preko noći situacija se promijenila. Navodno reklme s kineskim slovima valja tražiti po Jankomiru. Na Kajzerici ih je ostalo malo, ali ti zato mora bit toplo oko srca kada naletiš na neku klincezu ili klinca koji, baš kao da je svjetska metropola u pitanju, govore kaj dok žmigaju malim nakošenim okicama. Klinaca je sve više. Čini se k'o da je Bandić svuda naokolo dijelio savjete mladom svijetu da idu na Kajzu. Hercegovci, Dalmatinci, Purgeri ili pak tv zvijezde poput Siniše Kovačića, svima djeca rastu među šarenim kućicama. Čeka se samo škola. A ta će, pišu novine, biti svjetska, za djecu francuskih i njemačkih diplomata i gospodarstvenika, i za djecu Kajzerice. Čeka se 'samo' kamen temeljac. Kajzerici treba i štošta drugo. Čast malenim dućanim u kojima je sve za dvije, tri kune skuplje nego u velikima, čast činjenici da tu valjda ima najviše frizeraja po glavi stanovnika, ali teško da bi itko imao išta protiv da se primjerice salon igara na sreću prenamjeni u trgovinu tipa Konzum. Do Trnskoga ili Bile valja u auto, a to mrvu daje na živce. Jedina istinska vrijednost Kajze, kada je vanpansionska ponuda u pitanju, je Didov san, podzemna konoba u kojoj se dobro jede. Za sve ostalo Kajzerica je potentna, spremna, no planovi našeg mudrog rukovodstva još uvijek gađaju tu negdje sa strane. Mostovi koji su u planu pristaju u blizini, rukometna Arena se s balkona vidi, ali je realno daleko, Velesajam je tu makar se stalno govori da će ga izmjestiti. Dobro je jedino što je malčice zamrla priča od gradnji Dinamova stadiona, jer nema tog oca na Kajzerici koji bi tek tako podnio da mu sutra pod prozore po kćer dolaze u bradu tek zarasli nogometaši. Kajza ima i svoje starosjedioce, kućerke sa česmama i ljude koji pamte velike zagrebačke poplave. Ima purgera koji uporno odbijaju za budzašto prodati svoj komad starine, svoj komad života. Eno ih, guraju bicikl uskom uličicom i dobro te važu kakav si čovjek, prije nego ti poklone povjerenje. Ima i svoju monografiju koju možete kupiti u kvartovskoj voćarni. Ovo je jednostavno kvart velikog potencijala, s obzirom da ste u čas svuda, i kod Lisinskog, i na Jarunu, i Avenue Mallu. No, taj je potencijal još uvijek na čekanju, pa se razvoj događa polako i sam od sebe. Možda je problem i u činjenici da sva ta mladost koja je Kajzericu naselila, računa kako im je to prolazna stanica, dok si ne kupe nešto veće i bolje, recimo, na Pantovčaku. Budućnost je posve neizvjesna. Možda razvoj digne cijenu kvadrata stana na elitnih dvije i nešto tisuće eura, a možda za vazda Kajza ostane ista oaza nehajno razbacanih lego kockica nad kojima je još uvijek nebo na kojem se mogu vidjeti zvijezde. Tu je samo jedno sigurno – kakva god budućnost bila, kriv je Bandić.