Na sve nas koje smo sazrijevale sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uz iskustvo i tada već klasika Simone De Baeuvoir 'Drugi spol', tri su knjige odlučno utjecale za opciju feminizam kao osobni stav i jedno od polazišta za aktivizam. To su 'Against Our Will' iz 1975. Susan Browniller, koja je na hrvatski prevedena tek 1995. ('Protiv naše volje', Zagorka, Zagreb). 'The Feminine Mistique' Betty Friedan, iz 1963. i 'Muškarca se ne može silovati', finske književnice Märte Tikkanen koja je, nekim čudom, prevedena još 1978. u nakladi Otokar Keršovani iz Rijeke. Märta Tikkanen ovih je dana, u organizaciji veleposlanstva Republike Finske, gostovala u Zagrebu, nakon Beograda i na putu za Ljubljanu.
Poznato je da vam je osnovni materijal za pisanje autobiografski. U knjizi Muškarca se ne može silovati ipak nije riječ o osobnom iskustvu. Je li riječ o čistoj fikciji?
Ideju sam dobila čitajući vijest u jednim danskim novinama, jedan muškarac podnio je prijavu protiv žene zbog pokušaja silovanja. Priča je išla ovako: muškarac i žena upoznali su se u baru, otišli k njoj na piće i nakon nekog vremena on je rekao, hvala, ja sada idem, što se njoj nije svidjelo. Napastovala ga je, i kako je bila dosta jaka, uspjela mu je skinuti hlače, ali nije ga silovala. On je pokušaj prijavio policiji, no tamo su ga ismijali i pitali - gdje je ta fantastična žena koja želi silovati muškarce? Pomislila sam kako bi to mogao biti dobar zaplet, jer sam već dulje razmišljala o tome kako pisati o jednakosti i ravnopravnosti žena, a da to razumiju i muškarci. Svačiji izbor, odnosno Ne! treba poštovati, pa tako i muškarčev. No reakcija policije pokazala je da su kriteriji i percepcija različiti. Rekli su mu: Dragi prijatelju, muškarac može silovati ženu i zbog toga biti kažnjen, ali žena ne može silovati muškarca.
Bila je to moja četvrta knjiga i bila sam strašno sretna kad sam shvatila da je objavljena istoga dana, 14. studenog, 1975. kad je u New Yorku izašla knjiga Susan Brownmiller, koja je prva napisala feminističku knjigu o silovanjima.
Kakve su bile prve reakcije na vašu knjigu? Brownmiller mi je jednom rekla da se od reakcija na svoju knjigu nikada nije sasvim oporavila.
Reakcije su bile strašne, prve kritike grozne. Nema što nisu rekli protiv knjige; da je loše napisana, da je apsurdna, da što mi je to trebalo..... ljudi na ulicama Helsinkija doslovno su pljuvali po meni, jedna starija žena me je udarila. U vodećem švedskom dnevniku jedan je mladi glazbeni kritičar napisao da ne razumije zašto ja pišem o tome kako žene žele biti silovane. Bila sam tako nesretna da sam mislila da ću umrijeti, ljudi ne razumiju što pišem, a sve što ja želim je pisati.
Iz današnje perspektive, što vam se čini, zašto je publika tako reagirala?
Razmišljala sam tada - da sam napisala knjigu o tome kako je silovana žena, svi bi mi čestitali, čak i da je junakinja bila toliko gnjevna i povrijeđena da ga nakon toga ubije, to bi prihvatili, čestitali bi mi. Ali nisu mogli prihvatiti obrnute uloge, situaciju u kojoj žena siluje muškarca. Doživjeli su to, dijelom i nesvjesno, kao strašan napad na muško dostojanstvo i muškost.
Ipak pun pogodak, jer knjiga upravo o tome i govori, silovanje kao čin napada na integritet i samopouzdanje žene nije samo individualni, ili grupni čin nasilja, nego i svojevrstan društveni konstrukt. Obrnuto je naprosto nezamislivo.
Da, problem silovanja nije tehničke prirode. Moja junakinja Tova, koju je taj muškarac prije silovao i koji ju pri susretu nakon nekog vremena nije niti prepoznao, razmišlja kako mu se osvetiti i nanijeti istu bol i poniženje tako da i on prođe kroz sve ono kroz što je ona prošla. Nakon nekog vremena, prilazi mu u baru, uspijeva ga zavesti, odvesti kući, svezati za krevet, prijeti mu revolverom i uspijeva ga mehanički seksualno uzbuditi i poniziti. Onda mu nudi da pozove policiju i podigne tužbu protiv nje, što on odbija, pa ona pozove policiju i kaže da ga je silovala. No, ni policija ne prepoznaje čin silovanja, već vjeruje njemu koji tvrdi da su to bile seksualne igrice u kojima je on dobrovoljno sudjelovao.
U međuvremenu percepcija knjige se promijenila, postala je svjetski bestseler?
Stvari su se promijenile dosta brzo, već nakon par mjeseci kad je knjiga izašla u Švedskoj, koja je uvijek bila naprednija od Finske. Tamo su, kao i u drugim nordijskim zemljama, Danskoj, Norveškoj, odmah shvatili o čemu knjiga govori. Uslijedile su televizijske debate, voditelj emisije u koju su me prvo pozvali, rekao je - napisali ste predivnu knjigu. Nisam najprije vjerovala da to govori meni. Tek sam se tada počela oporavljati. Ja možda u to vrijeme nisam ni shvaćala koliko je Finska zaostajala za drugim nordijskim zemljama, Finska je vrlo dugo ostala patrijarhalna i silovanje je dugo bilo tabu o kojem se nije govorilo javno.
Do danas su se stvari ipak promijenile i u Finskoj koja je, prema izvješću Svjetskog ekonomskog foruma Glogab Gender Gap Index za 2008. druga zemlja na svijetu po smanjivanju jaza između žena i muškaraca u ostvarivanju ljudskih prava.
Nadam se da se i dubinski promijenila. Knjiga je u Finskoj imala više izdanja, ali nije stvarno prihvaćena do pred tri godine, kad su se u kratko vrijeme dogodila tri silovanja. Jedno je bilo naročito strašno i naišlo je na žestoke reakcije u javnosti. Muškarac je silovao svoju ženu kod kuće i pred djetetom, a dobio je samo uvjetnu kaznu, s obrazloženjem da nikada ranije nije kažnjavan i da ima stalan posao. Dakle, nisam baš sigurna da su se stvari temeljito promijenile, ali ipak ta je presuda izazvala mnogo nezadovoljstva, jer je poruka glasila - zaposleni muževi smiju silovati svoje žene. Ljudi su bili jako ogorčeni.
Danas, putujući svijetom vjerojatno srećete mnoge žene koje vam govore kako im je vaša knjiga bila važna? Da to mi stalno govore žene svih generacija. Ne mogu vam reći koliko sam sretna zbog toga, ponekad bih mogla zaplakati.
Barbara Ehreinreich, američka feministkinja, govori o tome kako je teško odgajati žensku djecu, jer im u isto vrijeme treba ulijevati samopouzdanje, naučiti da budu hrabre, slobodne, da slobodno ostvare sve svoje želje i snove, a s druge strane ih treba upozoravati kako svijet za njih može biti opasno mjesto ako noću izlaze same.
Da, to je jako teško, meni je bilo naročito teško s mojom mlađom kćeri koja ima blagi mentalni poremećaj. Mi smo djecu odgajali tako da ljudima vjeruju, govorili im da ima divnih ljudi na svijetu, na koje se mogu osloniti, prići im s povjerenjem. Istodobno nju smo upozoravali - nemoj ići s nekim koga ne poznaš, ne čini ovo, ne čini ono, ne vjeruj nepoznatim ljudima. Htjeli smo da usvoji oboje, povjerenje i oprez.
Silovanja muškaraca se ipak događaju: u ratovima statistike govore oko dva posto silovanih muškaraca, postoje i silovanja u homoseksualnim vezama. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji često smo slušale, i od tzv. progresivnih muškaraca, da, eto, i muškarce se siluje, a feministkinje govore samo o ženama. Što biste im odgovorili?
Temeljni je stav da svačiji izbor treba poštovati, ni žene ni muškarce ne smije se seksualno ponižavati. Ali, proporcija je toliko nesrazmjerna, silovanje žena je mnogo veći problem. Pored toga i žene i muškarce, i u ratovima, i u zatvorima, siluju muškarci, a ne žene. Kad se ženama savjetuje kako izbjeći silovanje, često čujemo da ne bi smjele same izlaziti noću i hodati mračnim ulicama. Možda bi trebalo stvar obrnuti i muškarcima zabraniti da se slobodno kreću noću ako su opasni po žene. Ovo je naravno karikirano, ali pokazuje problem. Slično je i sa nasiljem: većina muškaraca teže oblike nasilja doživi na ulicama, izvan doma, a većina žena kod kuće. Možda bismo trebali promijeniti situaciju i imati više muškaraca u kući, a žena vani, na ulicama. Onda bi manje ljudi stradalo.
Vaša druga svjetska uspješnica je narativna poema The Love Story of the Century iz 1978. čiju autobiografsku podlogu - život s mužem alkoholičarem - ne negirate. Kritike govore da je riječ o vrhunskoj književnosti, ali, kao što često biva kad žene pišu autobiografski, bilo je i predbacivanja zbog iznošenja prljavog obiteljskog veša. Većina spisateljica se u takvim situacijama počinje ograđivati od autobiografskog materijala, što vi kažete?
Moj je odgovor da ako želite da ljudi nešto doista shvate ono o čemu pišete, onda moraju biti uključene emocije, intelekt nije dostatan. Drugim riječima, da biste bili dovoljno univerzalni morate biti i vrlo osobni. To ne znači da je sve što pišem autobiografsko. Jednoj sam svojoj knjizi dala motto: Ne vjerujte ni riječi onome što kažem. Sve je istina. Radi se o paradoksu, da biste rekli istinu potrebno je lagati. Naravno da pisanjem treba stvari promijeniti, izmišljati, upotrijebiti maštu, ali ono što je stvarno osobno, to su moji osjećaji koje opisujem. Tu poemu najprije sam pisala kao dnevnik, nisam ju imala namjeru objavljivati. U vrijeme dok sam ju pisala imala sam osjećaj da me ni moj suprug, kojeg sam jako voljela, ne razumije. Iz dva razloga, jer je alkoholičar i jer živi u svom vlastitom svijetu i u svijetu svojih vrednota.
Poema je, znači, začeta kako se to kaže kao labor of love - ljubavni trud?
Apsolutno. I on je bio pisac i novinar, vrlo dobar i vrlo uspješan. Podržavao je moj rad, Muškarca je čak pokušavao pisati zajedno sa mnom, stalno bi dolazio i nudio mi materijal za sljedeće poglavlje, na što sam ja odgovarala, hvala, ali to je moja knjiga, i ja ju želim napisati. Poemu sam počela pisati nakon početnog fijaska s Muškarcem, moj muž nije shvaćao kakao se osjećam i koliko sam nesretna. Njegova je knjiga u isto vrijeme doživjela veliki uspjeh, a naš je svakodnevni život bio noćna mora. Svake sam večeri, da bih mogla nastaviti živjeti, pisala poemu umjesto dnevnika. Rukopis sam, kad je bio gotov, ostavila na njegovom stolu. To je duga pjesma, knjiga ima preko 400 stranica, kad ju je pročitao, u svojoj vrtnoj kolibi gdje je radio, došao je sav promrznut i rekao da je savršena - to svakako moraš objaviti. Kad sam rekla da nisam namjeravala, uzvratio je da mi to nikada neće oprostiti. Knjiga je prema njemu brutalno iskrena, govori o alkoholizmu, o tome kako je težak brak između dvoje kreativnih ljudi, koji se međusobno inspiriraju, ali su i u stalnom konfliktu, od kojih je jedno vrlo uspješno, a ja, kao žena nosim još i sav teret domaćinstva i brige za djecu. Na kraju je rekao da je ponosan što me je inspirirao da napišem tako dobru knjigu. Iako smo se jako voljeli, naš brak poslije toga nije postao bitno lakši. On je umro 1984., a meni je trebalo dvadeset godina da napišem pravu autobiografsku knjigu, Dvoje. Sad je gotovo i mogu se sjećati našeg zajedničkog života bez gorčine, s ljubavlju.
Vjerojatno je najveća dilema autorice koja radi s autobiografskim materijalom pitanje - što time radim bliskim ljudima o kojima pišem.
O tome sam mnogo razmišljala. Naravno da mogu napisati sve što želim, no kako ću dalje živjeti ako ljudima koje volim najviše na svijetu svojim pisanjem nanesem bol. Ali samo ja mogu donijeti tu odluku, nitko mi ne može pomoći. Naravno svi su u mojoj obitelji uvijek čitali sve što sam napisala prije nego sam objavila. Suprug nije bio problem, jer je i on pisao autobiografske knjige, ali djeca jesu - kako će ona doživjeti ono što pišem o njihovom ocu koji je teški alkoholičar. Dok sam im čitala dijelove iz Love Story, moj stariji sin, kojem je bilo 12, pitao me je - zar baš moraš pisati tako da svi znaju kako je kod nas u kući? Rekla sam - da moram tako pisati, ali ne moram objaviti. Onda je pitao - a tko odlučuje da li ćeš objaviti. Odgovorila sam - opet ja i nitko drugi. Njega je najviše smetalo što sam spomenula njegovu klaustrofobiju i strah od vožnje liftom, nije htio da to sazna njegova cijela škola, pa smo to promijenili u neku drugu fobiju. Knjigu sam poslije dala na čitanje prijateljima i izdavačima i svi su me, kao i suprug, uvjeravali da ju moram objaviti, jer u njoj nisu opisani samo problemi moje obitelji, nego i mnogih drugih. Moja najstarija kći sada ima 49 godina, drugo troje 45, 43, i 41 još i danas često razmišljam - možda je onda sve dobro prošlo, ali sada kad im je otac dugo mrtav, možda će se ipak pitati jesam li to morala objaviti.
Vratit ću se prethodnom pitanju, četrdeset godina nakon vaše provokativne knjige i nakon puno godina feminizma i u svijetu i u Finskoj, ipak se mnogo toga promijenilo. Što smatrate najvažnijim promjenama?
Za svijet je možda najvažnije to što se pojavila kontracepcijska pilula, tako da žena može zadržati kontrolu nad vlastitim tijelom. U Finskoj je važno to što imamo mnogo dječjih vrtića i jaslica, tako da žene mogu raditi. Moja je majka bila učiteljica, ali nitko drugi u to vrijeme, a živjeli smo u ruralnoj Finskoj, nije imao majku koja je radila. Jako je važno da danas mnogi mladi očevi brinu o djeci od njihova najranijeg djetinjstva. Ako nešto stvarno, duboko mijenja društvo onda je to iskustvo roditelja koji drži dijete uz vlastitu golu kožu. To iskustvo mijenja pogled na svijet, daje ti drugačije ideje kako mijenjati politiku, jer sve oko sebe počinješ gledati kroz potrebe tog djeteta. Zato je tako važno da očevi podijele to iskustvo od trenutka rođenja djeteta. I dok dijete raste, važno je gledati njegovim očima, iz toga se može mnogo naučiti. Ni u Finskoj muškarci i žene nemaju iste plaće za isti rad, zato je važno kad u nekoj grani biznisa kao liderica godine bude izabrana žena. Još je premalo žena i u stvaralaštvu, pogotovo nagrađivanih, žena dobitnica Nobelove nagrade je još uvijek mnogo manje nego muškaraca, ali situacija se počela popravljati. Zastupljenost žena u finskom parlamentu je dobra, iako još ne iznosi 50 posto, imamo ženu predsjednicu, imali smo i premijerku, ali su je brzo smijenili. Napravila je doduše neke glupe stvari, ali rade ih i muškarci, pa ih zbog toga ne smjenjuju odmah. U njenoj su stranci neki ljudi ipak bili vrlo ljuti što je žena postala premijerka.
Je li u Finskoj poznata afera Patriot, odnosno sumnja da je netko od finskih proizvođača oružja dao veliko mito bivšem slovenskom premijeru Janezu Janši?
Da, govori se u tome, ali ljudi u Finskoj teško povjeruju u takve priče, radije vjeruju da je riječ o nesporazumu. Janša je bio na televiziji, pokrenuta je i istraga. Nadam se da će afera biti raščišćena do kraja i da će istina biti otkrivena. Bilo je već sličnih afera s nekim zemljama Latinske Amerike. Mi Finci uživamo reputaciju poštenih ljudi koji plaćaju svoje dugove, ako smo uradili nešto loše to mora biti primjereno sankcionirano i većina je spremna da istraga ide do kraja, ma kako to gorko bilo.
Neke specifičnost Finske kao države i društva proizlaze iz dugogodišnje razapetosti između Sovjetskog Saveza i nordijskih zemalja, odnosno Zapada. Sada kad SSSR-a više nema, kakvo je raspoloženje Finaca prema Rusiji?
Zahvaljujući stoljetnoj švedskoj kolonizaciji, mi smo i u vrijeme ovisnosti o SSSR-u zadržali švedsko zakonodavstvo iz 1734. Svoje istočne susjede eufemistički nazivamo naš veliki susjed. S Rusijom imamo jako dobre odnose, oni su naš najveći trgovački partner, osjećamo veliku odgovornost da ih zagovaramo da bi bili prihvaćeni u zapadnom svijetu, važno nam je da ih taj svijet razumije i shvati teškoće kroz koje prolaze, želimo biti most između njih i Zapada. Ali, taj je odnos uvijek bio kompliciran. Vjerujem da nikada ne bismo tako spremno ušli u EU da nemamo svog velikog susjeda. Kad smo išli na referendum razmišljali smo - ako se bilo što zakomplicira u odnosima s našim susjedom, ako tamo nešto krene po zlu, bolje je pripadati EU...
Oko ulaska u NATO, međutim, nema konsenzusa?
Zemlja je vrlo podijeljena, od apsolutnog pristanka, do razmišljanja da mi ne želimo ratovati tuđe ratove. Javna je rasprava vrlo živa, kao i o velikom susjedu, vrlo racionalna i vrlo obazriva. Ali moguće je da se ispod te racionalnosti i smirenosti valja mnogo uzburkanih osjećaja. Ljudi su još uvijek traumatizirani vremenom koje smo proveli pod Rusijom - moja je majka morala učiti ruski i mrzila je to. Zabrinulo nas je i ovo što se dogodilo s Gruzijom, pratimo hoće li se Putin vratiti na 12-godišnji mandat - odlično smo informirani što se u Rusiji događa. Osim toga, u Finskoj postoji velika ruska manjima koja stalno raste, pa se razgovara i o tome da li bi ruski jezik, uz finski i švedski, trebao postati treći službeni jezik. Nas Šveđana je oko 6 posto, ali se broj stalno smanjuje.
Kako pripadnici švedske manjine u Finskoj sebe identificiraju?
Mi smo Finci koji govore švedski jezik. Apsolutno smo izjednačeni u pravima, imamo svoje škole, novine, sveučilišta, književnost na švedskom jeziku. Veliki dio Finaca su bilingualni, razumiju i govore i jezik svoje najveće manjine, mnogi idu u švedske škole, možemo umirati na svom jeziku, odnosno zahtijevati u bolnicama da govorimo švedski, ali zajednica se ipak smanjuje.
